Baltalimanski sporazum iz 1838. ili Anglo-Osmanlijski sporazum je formalni trgovački sporazum potpisan između Porte Osmanskog Carstva i Velike Britanije potpisan 16. augusta 1838. u Istanbulu. Trgovačka politika nametnuta Osmanskom Carstvu, nakon sporazuma iz Baltalimana, bila je neka od najliberalnijih, otvorenih tržišnih sporazuma koja su donesena u to vrijeme. U odredbama sporazuma stajalo je da će Osmansko Carstvo ukinuti sve monopole, omogućiti britanskim trgovcima i njihovim saradnicima pun pristup svim osmanlijskim tržištima i da će biti jednako oporezovani kao i lokalni trgovci.[1] Ovaj sporazum nije predstavljao ravnopravan aranžman o slobodnoj trgovini, jer je Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje provodilo protekcionističku politiku na svom tržištu.
Uoči Baltalimanskog sporazuma, u jesen 1831. guverner Egipta, Muhamed Ali od Egipta, napao je Osmansko Carstvo. Njemu nije predata teritorija koju mu je osmanlijski sultan, Mahmud II, obećao, nakon što je pokazao vojnu stručnost u porazu grčkih pobunjenika 1824.[2] Kao odgovor Ali-pašin sin, Ibrahim paša, poveo je egipatsku vojsku na Liban i Siriju, brzo porazivši osmanlijske snage. Mahmud II je pozvao Britaniju i Francusku za pomoć, iako nijedna nije htjela intervenirati. Carstvo se nevoljko obratilo Rusiji za pomoć, što je zauzvrat zaustavilo Ali-pašino napredovanje. Nakon runde pregovora Egipat je uspio zadržati većinu osvojene zemlje, iako nijedna strana nije bila istinski zadovoljna ishodom. Napetosti između Egipta i Osmanlijskog Carstva, zajedno sa strahom od ruske intervencije, dale su Londonu poticaj da pregovara s Carigradom, kako bi preovladao u trgovinskim sporazumima. Britanija je iskoristila nemire i pružila ruku pomoći Osmanlijskom Carstvu da porazi Muhamed Ali pašu, u zamjenu za potpuni pristup osmanlijskom tržištu.
Pozadina
Teritorijalne promjene Osmanlijskog Carstva 1830
Grčka je priznata kao potpuno nezavisna i suverena kraljevina u Londonskom protokolu.
Uspon Muhamed Ali Paše
Između 1803. i 1807. u Egiptu je izbio građanski rat među Osmanlija, egipatskih mameluka i albanskih plaćenika.[3]Muhamed Ali je izašao kao pobjednik iz bitke. Egipat je još uvijek bio pod osmanlijskom kontrolom, pa je kada ga je sultan Mahmud II priznao za zvaničnog egipatskog guvernera, njegova vladavina legitimirana. Tokom svoje vladavine, Muhamed Ali je stekao veliko priznanje za industrijske i ekonomske reforme u Egiptu. Sistemi za navodnjavanje su popravljeni što je dovelo do procvata industrije pamuka.[4] Njegova administracija se također pozabavila važnim infrastrukturnim pitanjima, uključujući izgradnju kanala Mahmoudija, koji je omogućio pristup vodi do luke Aleksandrije iz rijeke Nil. Ekonomska politika Muhmeda Alija se u velikoj mjeri oslanjala na korištenje monopola za kontrolu tržišnih cijena robe.[5] Tokom svoje vladavine, Muhmed Ali je stekao značajnu naklonost u evropi, posebno u Francuskoj, zbog svojih reformi koje su bile zapadnjačke. Promovisao je reformu obrazovanja, posebno u oblastima umjetnosti i nauke. Također, uz veliku europsku korist, Muhamed Ali je ojačao trgovinu iz Indije prema zapadnim zemljama.
Muhamed Ali je bio nominalno lojalan Osmanlijskom Carstvu i predvodio je invaziju na Saudijce 1811. na zahtjev sultana. Dok je bio u inostranstvu postao je sumnjičav da Osmanlijama planiraju da zbace njegovu vlast u Egiptu, pa se vratio u Kairo. Muhamed Ali je bio sklon djelovanju autonomno i donosio važne odluke bez prethodnog odobrenja vlasti Osmanlijskog Carstva. Za vrijeme vladavine Mahmuda II ulagani su reformistički napori da se centralizira vlada i kazne periferne države koje su djelovale mimo volje Porte. Međutim, Egipat je prikupio toliko regionalne moći da Sultan nije mogao poduzeti nikakve jednostavne mjere da smanji moć Muhamed Alija.[6]
Muhamed Ali-paša sa svojim sinom Ibrahimom i pukovnikom Joseph Sève (kasnije Sulejman-paša)
Muhamed Ali je bio dobro svjestan Mahmudovih napora da smanji regionalnu moć i uvijek je bio sumnjičav prema vladavini sultana. Iz predostrožnosti, egipatski guverner je gradio svoju vojsku i pomorsku flotu uz pomoć francuskih instruktora. Sa svojom dobro obučenom vojskom, Muhamed Ali je bio u stanju da uguši pobunu albanskih trupa u Kairu. Mahmud II je priznao vještine Muhamed Alijeve vojske i ponudio mu pašaluke Sirije i Moreje (što je bio naziv za poluostrvo Peloponez u Grčkoj), u zamjenu za pomoć u suzbijanju grčkih pobuna. Muhamed Ali i njegov sin Ibrahim su se složili i vodili žestoki pohod na Sredozemno more, koji je započeo 1824.[7]
Nakon nekoliko godina borbi, Muhamed Aliju nikada nije dodijeljena zemlja koja mu je obećana nakon što je pomogao osmanlijskim naporima da okončaju grčku pobunu. U ovom trenutku, Ali paša je znao da je njegova vojska superiornija od osmanlijske vojske i bio je ljut na Mahmuda što mu je uskratio obećano. Imao je rastuću brodsku industriju i bilo mu je potrebno više prirodnih resursa kako bi zadovoljio potražnju, i osjećao je da će Osmanlije uskoro pokušati nametuti svoju vlast nad njim. Ovi faktori su naveli Muhameda Alija da napadne osmanlijske teritorije. 1831. poslao je trupe kroz Liban do Sirije duž obala Sredozemnog mora; i osvojio osmanlijske zemlje sve do Konije, koja se nalazi u srcu Anadolije.[8]
Sultan Mahmud II brzo je shvatio da će mu trebati saveznik kako bi se odbranio od snaga Muhamed Alija. Prvo se obratio Britaniji i Francuskoj za podršku, iako je odmah odbijen. Osmansko Carstvo nije imalo drugog izbora osim da potraži pomoć poznatog neprijatelja, Rusije.
Mamelučki konjanik
Hunkar-iskelesijski sporazum
Ruski car Nikola I pristao je da pomogne Mahmudu i odmah poslao trupe da zaustave napredovanje Egipta u Anadoliju. Mahmudu nije bilo lako da ovo sprovede; javni nemiri su uslijedili nakon sklapanja saveza sa Rusijom. Mnogi su bili uznemireni savezništvom s obzirom na to da je samo nekoliko godina ranije Osmansko Carstvo izgubilo zemlje na Balkanu zbog ruskih napada.
Nadolazeća ruska sila ohrabrila je pregovore između Uzvišene Porte i Egipta u proljeće 1833. Na kraju, Muhamed Ali je izašao iz mirovnih pregovora – dogovorenih na Konvenciji iz Kütahye – sa cijelim Egiptom, Sirijom, Džedom, Kritom, Adanom i Sudanom. Također mu je obećano da će njegovi sinovi moći održati njegovu lozu u životu kao vladari Egipta, na neodređeno vrijeme. S druge strane, kao plaćanje ruske podrške, Osmansko Carstvo je moralo pristati da zatvori Dardanele, prolaz između Mramornog mora i Mediterana, za ratne brodove ako Rusija ikada bude napadnuta.
Britanci i Francuzi nisu bili zadovoljni Ugovorom Hunkar-iskelesijski sporazumom. Francuzi su cijelo vrijeme tiho podržavali vladavinu Muhamed Alija u Egiptu i odgovaralo bi im da se Osmansko Carstvo raspadne. Francuska se zainteresirala za Sjevernu Afriku i preuzela Alžir od slabe osmanlijske vlasti, neposredno prije sporazuma. Francuska je također imala jake diplomatske veze sa Muhamed Ali-pašom. Britanci su se sada plašili rastućeg uticaja Rusije na Osmansko Carstvo. Velika Britanija nije mogla dozvoliti Rusiji da preuzme Osmansko Carstvo, jer bi to širenje predstavljalo veliku prijetnju Zapadnoj Evropi. Nakon sporazuma Hunkar-iskelesijskog
sporazuma, Engleska je opstanak Osmanskog Carstva smatrala vrijednim razlogom.[9]
Francuske i britanske diplomate su bile još više uznemirene umiješanošću Rusije u Osmansko Carstvo nakon što je potpisan Minhengratski sporazum 1833. koji su odobrile Prusija, Austrija i Rusija; i navodi da će stajati zajedno u svim budućim odlukama, posebno u odlukama koje se tiču stanja Osmanskog Carstva.[10] Ovaj sporazum nije sadržavao nikakve nove sporazume, iako je javno prikazao jedinstvo po pitanjima koja se tiču Osmanlijskog Carstva, koje je izgledalo u konačnom opadanju.
Redoslijed događaja
1830- Osmanlije gube rat od Grka; Grčka je stekla nezavisnost od Osmanskog Carstva.
1830 – Francuzi osvajaju Alžir od Osmanskog Carstva i počinju kolonizirati sjevernu Afriku.
1833- Hunkar-iskelesijski sporazum je defanzivno povezao Rusiju i Osmansko Carstvo. Minhengratski sporazum javno potvrđuje rusko, austrijsko i prusko jedinstvo. Kutahijska konvencija okončava rat između osmanlijskih i egipatskih snaga i daje Egiptu zemlju osvojenu tokom borbe.
1834 - Muhamed Ali paša, koji sada kontroliše Siriju, doživljava nevolje. Sirijci su jednom dočekali egipatskog guvernera, zagovarajući ga kao „pionira evropske civilizacije na istoku“; ipak, sirijska ekonomija je u lošem stanju monopolskom politikom njegovog režima.[4] Sirijci se pobune protiv Ali-paše, ali su ubrzo poraženi.
1834 - Trgovinska kapitulacija Osmanskog Sarstva prema Ujedinjenom Kraljevstvu prestaje nakon 14 godina. Nakon uzimanja u obzir povećanja međunarodnih cijena, carine bi morale biti povećane kako bi se nadoknadila inflacija. Velika Britanija nije voljna da obnovi sporazum sa povećanim carinama. Sekretar britanske ambasade u Carigradu, David Urquhart, počinje sa izradom novog trgovinskog sporazuma.[5]
1835 - Britanske diplomate pokušavaju da sarađuju sa Ali-pašom, u nadi da će izgraditi više trgovinske infrastrukture širom novih egipatskih teritorija. Na zahtjev lorda Palmerstona, Engleska želi izgraditi željezničke linije koje povezuju sirijsku obalu do Eufrata i dalje do Perzijskog zaljeva. Ali odbija ovaj zahtjev, kao i onaj manje ekstravagantan za drugu željezničku prugu.[10]
1838 - Ujedinjeno Kraljevstvo i Osmansko Carstvo su potpisali Baltalimanski sporazum. Odnosi između sultana i Egipta su izuzetno nestabilni. Sporazum bi osujetio rusku moć nad Osmanskim Carstvom i bio od velike koristi engleskim proizvođačima. Iako bi Osmanlije malo dobile od povećane trgovine, glavni poticaj je bio rušenje Alija ukidanjem monopola, primarnog izvora prihoda Egipta.
Željeni efekti sporazuma
1820. Ujedinjeno Kraljevstvo i Osmansko Carstvo su uspostavili trgovinsku tarifu koja će isteći za 14 godina. Nakon 1834. nijedna strana nije željela obnoviti prvobitni sporazum kakav je bio; tako su Rešit paša (sultanov savjetnik), David Urquhart (engleski diplomata), lord Posonby (britanski ambasador) i generalni savjetnik John Cartwright, radili na formiranju Baltalimanskog sporazuma. David Urquhart je poslan u Istanbul kako bi se sprijateljio sa Rešit pašom i uvjerio ga da će sporazum biti od koristi Osmanskoj državi. Urquhart je naporno radio kako bi uvjerio osmanlijske uglednike da je sporazum u njihovu korist. Objavljivao je članke u istanbulskim novinama, navodeći prednosti tržišta slobodne trgovine; njegova propaganda je duboko uticala na glavni grad. Francuska i Rusija su pažljivo pratile pregovore o sporazumu. Rusija se plašila da će izgubiti svoje novootkrivene osmanlijske interese, a Francuzi su možda morali da razmotre promjenu strane ako se Britanija pridruži sultanu protiv Muhamed Ali paše iz Egipta.
'Britanski ciljevi:' Velika Britanija je bila vodeća u svijetu u industrijskoj revoluciji i trebalo joj je veće tržište i više resursa kako bi se proširila. Engleskoj bi najviše koristilo što više trgovine sa Osmanskim Carstvom, uz vrlo malo ograničenja na otvorenom tržištu. Nadalje, Britanci su željeli da Osmanlije prihvate sporazum što je prije moguće. Engleska je morala da sklopi sporazum dok je Osmansko Carstvo bilo u problemima sa Egiptom, tako da bi imala manje prostora za pregovore. Engleska je morala uvjeriti Mahmuda II da će sporazum okončati vladavinu Muhamed Alija. Egipatska ekonomija je uglavnom bila kontrolisana upotrebom monopola; ako bi se monopoli ukinuli, egipatska ekonomija bi se raspala. Također, otvaranje egipatskih tržišta, bez zaštite, britanskom tržištu industrijskih proizvoda uništilo bi njegovu tek započetu industriju. Ni Engleska nije željela da vidi da Osmansko Carstvo padne pd uticaj Rusije. Rusija se ne bi uključila u slobodnu trgovinu sa Britanijom i ne bi joj tržišne nejednakosti koje bi se stvorile između Osmanskog Carstva i Engleske nakon sporazuma bile od koristi.
Trgovinski bilans do sredine 19. vijeka bio je u korist Osmanskog Carstva koje je u godinama 1820-22. izvezlo robu u vrijednosti od 650.000 funti u Ujedinjeno Kraljevstvo. Do 1836-38, ta cifra je dostigla £1,729,000.[11] S obzirom na to da su najveći dio trgovine činili osmanlijski trgovci, Evropljani, posebno Britanci i Francuzi, postali su iritirani i nezadovoljni ovim trgovinskim aranžmanom te su se zalagali za intervenciju i transformaciju ekonomske politike Bliskog istoka. Zaista, francuski strani ambasador poslao je pismo Louis-Mathieuu, grofu de Moleu 1837. godine u kojem se navodi:
Sa zadovoljstvom sam shvatio da za naše trgovce glavno pitanje nije toliko visina novih dažbina koliko njihova jednakost i stabilnost. Jer ono što naši trgovci traže je, koliko god je to moguće, ukidanje monopola i zabrana koje su skoro cjelokupnu izvoznu trgovinu preusmjerile u ruke malog broja favoriziranih Baratara.[12]
'Osmanlijski ciljevi:' Osmanskom Carstvu je ponuđen dogovor kojem bi bilo teško odoljeti. Mahmud nikada nije bio zadovoljan kopnenim pregovorima iz 1833. godine i želio je vidjeti raspad Egipta. Tenzije između Egipta i Osmanskog Carstva jasno su upućivale na mogućnost rata. Sa novim britanskim saveznicima, potpomognutim ekonomskom politikom sporazuma, Mahmud bi trebao dobiti pomoć u okončanju Muhamed Ali pašinog režima prije nego što Carstvo bude uništeno. Također, Osmanska Porta je možda bila previše naivna prema punim implikacijama liberalnog tržišta i slobodne trgovine. Bez zaštite novonastale industrije, Osmansko Carstvo nije imalo nade da postane potpuno industrijalizovana ekonomija, kao što su to bile druge svjetske sile. Engleska također nije nudila slobodno otvaranje svojih tržišta prema Osmanskom Carstvu, tako da tržišta nikada ne bi mogla doći do prave ravnoteže. Nejasno je da li bi Porta shvatila ove posljedice zbog zajedničkih napora britanskih diplomata koji lobiraju za politiku iz ugovora.
1838
Baltalimanski sporazum bio je trgovački sporazum potpisan 1838. između Osmanskog Carstva i Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Irske, kojim je regulisana međunarodna trgovina. Carine su određene na 3% na uvoz; 3% na izvoz; 9% na tranzit izvezene robe; i 2% na tranzitnu uvezenu robu.[13] S obzirom na tradiciju "statusa najpovoljnije zemlje", ovi uslovi su prošireni na Francusku. Osmanlije su također pristale na ukidanje svih monopola. Faktori koji su pomogli u oblikovanju sporazuma uključivali su spise Davida Urquharta, koji se zalagao za ukidanje monopola (od kojih je opijum bio najistaknutiji izvan Egipta) kako bi se potaknula dalja trgovina s Osmanskim Carstvom i smanjila britanska ovisnost o ruskom uvozu sirovina.[14] Bilo je i brojnih pritužbi britanskih biznismena koji su bili podložni dažbinama na robu pretovarenu širom Osmanskog Carstva i samovoljnim dažbinama lokalnih paša. Ove carine su uglavnom bile ograničene na sferu izvoza, dok se uvozom moglo trgovati u lukama po tradicionalnoj stopi od 3%.[15] Turski historičar Candan Badem piše: "Osmanlije su nametnule carinu od 3% na uvoz i 12% na izvoz, čineći upravo suprotno od drugih država da bi zaštitile svoju industriju i svoja domaća tržišta".[16]
Detalji sporazuma
Član 1. Sva prava, privilegije i imuniteti koji su osumnjičenima ili brodovima Velike Britanije dodijeljeni postojećim kapitulacijama i sporazumima, potvrđuju se sada i zauvijek, osim u onoj mjeri u kojoj se mogu posebno izmijeniti ovim Sporazumom: osim toga izričito je propisano da sva prava, privilegije ili imuniteti koje Uzvišena Porta sada dodeljuje, ili može nakon toga odobriti, brodovima i podanicima bilo koje druge strane sile, ili koje može pretrpjeti brodovima i podanicima bilo koje druga strana sila, ili koju može dozvoliti da uživaju brodovi i subjekti bilo koje druge strane sile, jednako će se dodijeliti, koristiti i uživati, podanicima i brodovima Velike Britanije.Uzvišena Porta u osmanlijsko doba..
Član 2. Podanicima Njenog Britanskog Veličanstva, ili njihovim agentima, biće dozvoljeno da kupuju, na svim mjestima u Osmanlijskim teritorijama (bilo u svrhu unutrašnje trgovine ili izvoza), sve artikle, bez ikakvog izuzetka, proizvode, rast ili proizvodnju navedenih teritorija; Uzvišena Porta se formalno angažuje da ukine sve monopole na poljoprivredne proizvode, ili bilo koje druge artikle, kao i sve dozvole lokalnih guvernera, bilo za kupovinu bilo kojeg artikla, bilo za njegovo premještanje s jednog mjesta na drugo kada se kupi; i svaki pokušaj da se podanici Njenog Britanskog Veličanstva primoraju da dobiju takve dozvole od lokalnih guvernera, smatrat će se kršenjem ugovora, a Uzvišena Porta će odmah strogo kazniti i vezire i druge oficire koji su bili krivi za takvo nedolično ponašanje, i pružiti punu pravdu britanskom subjektu za sve povrede ili gubitke za koje se može dokazati da su pretrpjeli.
Član 3. Ako britanski trgovac ili njegov agent kupi bilo koji artikal turske proizvodnje, uzgoja ili proizvodnje u svrhu prodaje istog za internu potrošnju u Turskoj, britanski trgovac ili njegov agent će platiti, prilikom kupovine i prodaju takvih artikala, i na bilo koji način trgovine njima, iste dažbine koje plaća, u sličnim okolnostima, najpovoljnija klasa turskih podanika koji se bave unutrašnjom trgovinom Turske, bilo da su muslimani ili raje.
Član 4. Ako se bilo koji artikal turske proizvodnje, uzgoja ili proizvodnje kupi za izvoz, isti će britanski trgovac ili njegov agent prenijeti, bez bilo koje vrste naknade ili carine, na pogodno mjesto otpreme, njegov ulazak će biti podvrgnut jednoj fiksnoj dažbini od devet posto, ad valorem, umjesto svih drugih unutrašnjih dažbina. Naknadno, na izvoz, plaća se carina od tri posto, kako je utvrđeno i postojeće. Ali svi artikli kupljeni u brodskim lukama za izvoz, a koji su već platili unutrašnju carinu pri ulasku u istu, platit će samo tri posto, izvoznu carinu.
Član 5. Propisi prema kojima se Fermani izdaju britanskim trgovačkim brodovima za prolaz Dardanelima i Bosforom biće napravljeni tako da takvim brodovima omoguće što manje kašnjenja.
Član 6. Turska vlada je saglasna da će propisi utvrđeni ovim Sporazumom biti opći u cijelom Carstvu, bilo u Turskoj Evropi ili Turskoj Aziji, Egiptu ili drugim afričkim posjedima koji pripadaju Uzvišenoj Porti i primjenjivat će se na sve subjekte, bez obzira na njihov opis, na osmanlijskim teritorijama; a turska vlada se također slaže da neće prigovoriti drugim stranim silama koje rješavaju svoju trgovinu na osnovu ovog sporazuma.
Član 7. Običaj Velike Britanije i Uzvišene Porte je bio da se, s ciljem sprječavanja svih poteškoća i kašnjenja u procjeni vrijednosti predmeta koje britanski podanici uvoze na turske teritorije ili iz njih izvoze, svakih četrnaest godina određuju komisija ljudi dobro upoznatih sa prometom obe zemlje, koji su tarifom odredili sumu novca u kovanom novcu Velikog sinjora, koji treba da se plaća kao carina na svaki artikal; i nakon isteka roka od četrnaest godina, tokom kojeg je trebalo da ostane na snazi posljednje prilagođavanje navedene Tarife, Obje strane su se složile da zajedno imenuju nove povjerenike da utvrde i odrede iznos u novcu koji plaćaju britanski podanici, kao carinu od tri posto, na vrijednost svih roba koje su oni uvezli i izvezli; i pomenuti komesari će uspostaviti pravičan aranžman za procjenu unutrašnjih dažbina koje su, ovim Sporazumom, utvrđene na tursku robu koja se izvozi, a također će odrediti mjesta otpreme, gdje bi bilo najpovoljnije da se takve dažbine naplate. Ovako utvrđena nova Tarifa, koja će se primjenjivati sedam godina nakon što je utvrđena, nakon čega će bilo koja od strana biti ovlaštena da zahtijeva reviziju te tarife; ali ako se takav zahtjev ne postavi ni sa jedne strane, u roku od šest mjeseci nakon isteka prvih sedam godina, tada će Tarifa ostati na snazi još sedam godina, računajući od kraja prethodnih sedam godina, i tako će biti na kraju svakog uzastopnog perioda od sedam godina.
Član 8. Ovaj Sporazum mora biti ratifikovan, a ratifikacije će biti razmijenjene u Carigradu u roku od četiri mjeseca.[17]
Faktor koji je pomogao Britancima da proguraju sporazum bio je vojni spor između odmetnutog guvernera Muhamed Alija iz Egipta i osmanlijskog Sultana koji datira iz 1831. Godine 1831. Ali pašin sin Ibrahim paša je vodio uspješnu vojnu ekspediciju u Siriju i uspostavio se kao guverner. Ova invazija dovela je do osmanlijske odmazde i izbijanja neprijateljstava koja su kulminirala 1833, kada su Ibrahimove trupe bile nadomak Istanbula. Ruska intervencija je, međutim, prekinula Ibrahimovo napredovanje.[18] Uprkos tome, Muhamed Ali je nastavio da upravlja Sirijom, a u maju 1838. obavestio je i britanski i francuski konzulat da je odlučio da proglasi nezavisnost od Osmanskog Carstva.[19] Ovom potezu su se usprotivile i velike sile i Osmansko Carstvo, koje se pod Mahmudom II počelo pripremati za vojnu akciju kako bi spriječilo otcjepljenje. Usred ovog spora, 16. augusta 1838. potpisan je Baltalimanski sporazum. Iako nije postojao jasan quid pro quo sporazum, usvajanje sporazuma pomoglo je da se osigura britanska podrška osmanlijskom teritorijalnom integritetu, stav koju je u stvarnosti već imao Palmerston, ministar vanjskih poslova, ali je službeno proglašen sljedećeg mjeseca. Kada je Muhamed Ali odbio implementirati sporazum zbog prijetnje koju je ovo predstavljalo njegovom nastajanju projekta industrijalizacije, sultan Mahmud II mu je dao jednogodišnji period, nakon čega je Muhamed Ali i dalje odbijao da se povinuje. Na osnovu uslova Londonske konvencije iz 1840, Osmanlije su, uz britansku pomoć, ubrzo napale i ponovo uspostavile kontrolu nad Sirijom.[20] Efekti sporazuma su sporni, ali mnogi tvrde da je otvorio osmanlijska tržišta za povećan britanski uvoz i bio štetan za osmanlijske proizvođače.
Posljedice sporazuma
Ekonomski efekti sporazuma nisu bili odmah vidljivi na osmanslijkim tržištima. Međutim, politički sporazum iz Balta Limana imao je ozbiljne posljedice na ishod osmansko-sirijskog rata. Nakon potpisivanja ugovora s Englezima, Osmanlije su znali da je Ujedinjeno Kraljevstvo uveliko uložilo u budućnost Osmanskog Carstva. Sa Britancima na njegovoj strani, sultan Mahmud II više neće pasivno stajati po strani dok je Ali paša držao osmanlijsku teritoriju u Siriji. Godine 1839, godinu dana nakon potpisivanja Baltalimanskog sporazuma, Osmansko Carstvo je objavilo rat Egiptu. 29. juna 1839. godine Ibrahim paša, sin Ali paše, je porazio osmanlijsku vojsku u bici kod Neziba. Ovaj poraz ponudio je priliku Muhamed Ali paši da potencijalno preuzme kontrolu nad Carigradom i u suštini cijelim Osmanskim Carstvom. Ubrzo nakon poraza Mahmud je umro ostavljajući na vlasti svog 16-godišnjeg nasljednika Abdulmedžida. Britanija, Rusija i Austrija su imale značajne interese u Osmanskom Carstvu, pa su brzo pritekle u pomoć mladom sultanu, što je dovelo do Londonske konvencije 1840.
Londonska konvencija iz 1840
Londonska konvencija iz 1840. bila je sporazum sa formalnim nazivom Konvencija za pacifikaciju Levanta, potpisana 15. jula 1840. između velikih evropskih sila Ujedinjenog Kraljevstva, Austrije, Pruske i Rusije s jedne strane i Osmanskog Carstva s druge srane. Sporazum je Egipćanima nudio potpunu vlast nad egipatskim teritorijama i dijelovima Sudana kao "privilegiranim osmanlijskim provincijama", ali bi se morali odreći osvojenih teritorija u Siriji i Grčkoj. Egipat nije odgovorio na sporazum u datom vremenskom periodu jer je vjerovao da će ga Francuska podržati u daljnjem osvajanju. Nesaradnja Ali paše dovela je do orijentalne krize 1840. Ruske i britanske snage napale su egipatske snage u Akri i brzo porazile snage Ali paše. Francuska također nije očekivala ulazak Engleske u rat. Nakon krize Francuska je promijenila stranu, a Ali paša je shvatio da će morati prihvatiti ponudu sadržanu u sporazumu.
Ekonomske posljedice
Ne postoje zvanični podaci o trgovini za Osmansko Carstvo prije 1878, iako je jasno da je količina uvoza i izvoza porasla ubrzo nakon Baltalimanskog sporazuma.[21] Iako je ugovor neosporno povećao trgovinu, uvoz u zemlju je porastao eksponencijalno više od izvoza, što je smanjilo osmanlijsku industriju. Osmanlijski izvještaj iz 1866. tvrdi da je broj tekstilnih tkalačkih stanova u Istanbulu i Uskaru pao sa prijavljenih 2.730 na samo 23. Brz priliv jeftinog britanskog tekstila i nikakva protekcionistička politika učinili su industrijalizaciju gotovo nemogućim zadatkom za Osmansko Carstvo nakon Baltalimanskog sporazuma.
Reference
^Geyikdağı, V. Necla (2011). Foreign Investment in the Ottoman Empire: International Trade and Relations 1854-1914. Tauris Academic Studies. str. 23.
^Van Hartesveldt, Fred (1980). "Henry Buwler and the Convention of Balta Liman". Columbus State University Archives. Fort Valley State College. Dissertation.
^Gorst, Eldon; Cana, Frank Richardson (1911). "Egypt/1 Modern Egypt" . u Chisholm, Hugh (ured.). Encyclopædia Britannica. 09 (11. izd.). Cambridge University Press. str. 21–39, see page 36.
^ abCana, Frank Richardson (1911). "Egypt/3 History" . u Chisholm, Hugh (ured.). Encyclopædia Britannica. 09 (11. izd.). Cambridge University Press. str. 80–130, see page 112.
^ abGeyikdağı, V. Necla (2011). Foreign Investment in the Ottoman Empire: International Trade and Relations 1854-1914. Tauris Academic Studies. str. 22.
^Hanioglu, Sukru (2008). A Brief History of the Late Ottoman Empire. Princeton University Press. str. 51.
^Van Hartesveldt, Fred (1980). "Henry Buwler and the Convention of Balta Liman". Columbus State University Archives. Fort Valley State College. Dissertation: 57.
^Hanioglu, Sukru (2008). A Brief History of the Late Ottoman Empire. Princeton University Press. str. 66.
^Geyikdağı, V. Necla (2011). Foreign Investment in the Ottoman Empire: International Trade and Relations 1854-1914. Tauris Academic Studies. str. 21.
^ abVan Hartesveldt, Fred (1980). "Henry Buwler and the Convention of Balta Liman". Columbus State University Archives. Fort Valley State College. Dissertation: 58.
^
Pamuk, Sevket (1987). The Ottoman Empire and European Capitalism, 1820-1913. Cambridge University Press. str. 29.
