Trabzonska mirovna konferencija bila je konferencija koja je održana između 14. marta i 13. aprila 1918. u Trabzonu između Osmanskog Carstva i delegacije Transkavkaske skupštine (Kavkaskog Seima) i vlade. Predstavnici su bili kontraadmiral Hüseyin Rauf Beg za Osmansko Carstvo, i Akaki Chkhenkeli, Khalil beg Khasmammadov, Alexander Khatisian itd. kao transkavkaska delegacija.
Erzindžansko primirje koje su Rusi i Osmanlije potpisali u Erzindžanu 5. decembra 1917. okončalo je oružane sukobe između Rusije i Osmanskog Carstva u Perzijskoj i Kavkaskoj kampanji na bliskoistočnom frontu Prvog svjetskog rata.[1] Nakon primirja uslijedio je Brest-Litovski mir 3. marta 1918. između Ruske SFSR i Centralnih sila, koji je označio izlazak Rusije iz Prvog svjetskog rata. Brest-Litovski mir nametnuo je granice koje su bile u suprotnosti s onima na koje su sve strane polagale pravo. Osmansko Carstvo je smatralo da delegacija koju je osnovao Seim ne predstavlja državu, već narode regije.
Pozicije
Osmanlijska delegacija izrazila je želju da "Kavkazje proglasi svoju nezavisnost i objavi svoj oblik vlasti prije završetka pregovora" Osmansko Carstvo je htjelo srušiti barijeru između anatolskih muslimana i kavkaskih muslimana i "učvrstiti jedinstvo među srodnim nacijama." Posebni zadaci Osmanskog Carstva na Kavkazu, uvjeravao je Rauf Beg, odražavaju veze između Carstva i kavkaskih naroda koji su bili "...ne samo historijske i geografske, nego krvne, koje teku iz njihove zajedničke prošlosti."
Ahmed beg Pepinov, savjetnik Kavkaske delegacije i član Muslimanskog nacionalnog vijeća, predložio je formiranje četvrte, zasebne administrativne jedinice koju bi činile muslimanske oblasti Batumske i Karske oblasti. "Veze koje stvaraju sličnosti rase, religije, ekonomije i svakodnevnog života su veoma jake i biće im jako teško da opstanu jedno bez drugog", ustvrdio je Pepinov utemeljujući tu želju.
Posljedice
Na kraju pregovora, Enver-paša je ponudio da preda sve ambicije Carstva na Kavkazu u zamjenu za priznanje osmanlijskog povratka istočnoanadolskih provincija u Brest-Litovskom miru.[2]
Šef transkavkaske delegacije Akaki Chkhenkeli je 5. aprila prihvatio Brest-Litovski mir kao osnovu za dodatne pregovore i uputio je vladi poziv da prihvate ovaj stav.[3] Raspoloženje koje je vladalo u Tiflisu bilo je veoma različito, izrazili su veću odlučnost. Brest-Litovski mir ujedinio je armensko-gruzijski blok. Armeni su vršili pritisak na Republiku da odbije. Oni su priznali postojanje ratnog stanja između sebe i Osmanskog Carstva.[3]
Neprijateljstva su nastavljena i osmanlijske trupe su zauzele nove teritorije na istoku, dostižući predratne granice.
U Batumu je 11. maja otvorena nova mirovna konferencija.[2] Na ovoj konferenciji, osmanlije su proširile svoje zahtjeve na Tiflis, kao i Aleksandropolj i Ečmiadzin, do kojih su željeli izgraditi željeznicu, koja bi povezala Kars i Julfu sa Bakuom. Armenska država, kroz koju bi prolazio ovaj transportni koridor, trebala je dati slobodno pravo prolaza. Armenski i gruzijski članovi republičke delegacije počeli su da stvaraju zastoje.
Počevši od 21. maja, osmanlijska vojska je ponovo krenula naprijed u oblasti ruske Armenije koje nisu bile pod sultanovom kontrolom od sedamnaestog vijeka. Konflikt je doveo do bitke kod Sardarapata (21.–29. maja), bitke kod Kara Kilissea (1918.) (24.–28. maja) i bitke kod Baš Abarana (21.–24. maja). Republika Armenija je bila prisiljena da 4. juna potpiše Batumijski sporazum.
Također pogledajte
Reference
- ^ Tadeusz Swietochowski, Russian Azerbaijan 1905-1920, str. 119
- ^ a b Ezel Kural Shaw History of the Ottoman Empire and Modern Turkey. str. 326
- ^ a b Richard Hovannisian "The Armenian people from ancient to modern times" str. 292-293
