Paul Thomas Mann je autor koji se svojim stvaralaštvom javlja krajem 19. vijeka da bi svojom fikcionalnom prozom obilježio književnu produkciju kako njemačkog govornog područja tako i književno stvaralaštvo šireg, evropskog književnog kruga u prvoj polovici 20. vijeka.
Svoj prvi značajniji proboj u književne krugove Thomas Mann bilježi objavljivanjem pripovjetke Gefallen1894. godine da bi 1898. godine uslijedilo objavljivanje i njegove prve zbirke pripovjedaka Der Kleine Herr Friedemann. Novellen. U to doba intenzivno radi i na svojem prvom romanu Buddenbrooks. Verfall einer Familie koji objavljuje 1901. godine. Nakon rada na tom romanu započinje s dugogodišnjim prikupljanjem i oblikovanjem materijala za svoje duže pripovijetke Tonio Kröger i Tristan, kao i za dramu Fiorenza, a 1903. godine objavljuje i svoju drugu zbirku pripovjetki pod naslovom Tristan. Sechs Novellen.
1905. godine Thomas Mann zasniva obitelj, oženivši Katharinu Pringsheim, djevojku iz ugledne i bogate münchenske jevrejske obitelji, s kojom će imati šestero djece. U Mannovu životu nakon ženidbe slijedi razdoblje koje će sve do 1914. godine obilježavati njegova, naposljetku i uspješna, nastojanja da se situira i u građanskom životu. Riječ je o razdoblju relativne slave i blagostanja, s nizom gostovanja na kojima čita iz svojih djela, odlascima u lječilišta i na odmore tako da je, izuzme li se željeznička nesreća, koju je bez većih posljedica preživio 1906. godine, ovo razdoblje bilo razdoblje bez upadljivih izvanjskih događaja. To, međutim, ne znači da Mann zanemaruje svoju spisateljsku djelatnost, naprotiv, u to doba dovršava svoj jedini izlet u dramsko stvaralaštvo, dramu Fiorenza, nadalje piše svoj drugi duži roman Königliche Hoheit, kao i niz kraćih pripovjednih tekstova poput primjerice Schwere Stunde, Wälsungenblut i Der Tod in Venedig. To razdoblje ujedno obilježava i Mannova sve veća esejistička produkcija unutar koje je potrebno izdvojiti dva priloga, Ein Nachwort i Bilse und ich, kao njegove najvažnije poetske samorefleksije u njegovom ranom razdoblju u kojima poduzima ozbiljne pokušaje elaboracije svoje umjetničke pozicije.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata Thomas Mann se svojom esejističkom produkcijom pridružuje nacionalom valu oduševljenja ratom, pri čemu vrhunac njegovog nacionalno-konzervativnog političkog stava predstavlja po završetku rata objavljena zbirka esejističko-političkih priloga pod naslovom Betrachtungen eines Unpolitischen. No Mann takav politički stav odbacuje u doba Weimarske Republike te se postupno priklanja demokratskim političkim uvjerenjima, što ga dovodi u sukob sa sve snažnijim nacionalsocijalističkim pokretom, da bi početkom tridesetih godina postao ogorčeni protivnik nacionalsocijalista. Posljedica toga bit će njegova egzilizacija koja će trajati sve do pedesetih godina dvadesetog vijeka.
Stvaralaštvo Thomasa Manna od kraja Prvog svjetskog rata pa sve do egzila obilježava rad kako na kraćim proznim i esejističkim tekstovima, tako i na opsežnijim djelima poput romana Der Zauberberg i pripovijetke Mario und der Zauberer. Ein tragisches Reiseerlebnis. No i u egzilu Mann ne odlaže svoje pero, već između ostalog dovršava dvadesetih godina započeti četverodijelni ciklus romana Josip i njegova braća, piše roman Lotte u Weimaru, kao i pripovjetku Zakon. Nakon Drugog svjetskog rata objavljuje romane Doktor Faustus, Izabrani, kao i svoj posljednji veliki roman Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull.
Krajem juna 1952. godine Mannovi odlaze na svoje prvo putovanje po Evropi nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Na putovanju Manna sustiže glasina da je simpatizer sovjetskog režima, pa se iz predostrožnosti s obitelji stalno nastanjuje u Švicarskoj. I nadalje neprestano zaokupljen koncipiranjem svojih djela, publicističkih priloga, prijemima i javnim predavanjima, Thomas Mann u julu 1955. godine obolijeva od tromboze da bi svoje pero definitivno odložio 12. augusta te iste godine u züriškoj kantonalnoj bolnici.
Djela
Romani
Buddenbrookovi (Buddenbrooks - Verfall einer Familie) - 1901.
1 Pasternak je odbio nagradu zbog pritiska tadašnjeg komunističkog režima. •2 Sartre je odbio nagradu iz moralnih razloga i zato jer se nije želio vezati uz institucije. •3 Nagrada je retroaktivno uručena 2019. godine.
