Za političke događaje vezane uz ratove, vidite članak Raspad SFRJ.
Ratovi u bivšoj Jugoslaviji
Epizode iz rata (u smjeru kazaljke na sat, od gore lijevo): slovenska policija odvodi pripadnike JNA koji se se predali; uništen tenk u Vukovaru; rakete JNA nadgledaju Dubrovnik; pokop u Srebrenici; pripadnici UNPROFOR-a u Sarajevu tijekom opsade
1999.-2001. 8 poginulih civila 18 poginulih policajaca 6 poginulih vojnika
5.100 nerazjašnjenih smrti[2] oko 4.000.000 izbjeglica i raseljenih
Ratovi na tlu Jugoslavije, odnosno Jugoslavenski nacionalistički ratovi, Postjugoslavenski ratovi, Ratovi raspadanja Jugoslavije, Ratovi za jugoslavensko nasljeđe je zajednički naziv za sve oružane sukobe na teritoriji Jugoslavije koji su svoj uzrok imali u nacionalističkim ideologijama ili koincidirali s raspadom te države 1991. U stranoj literaturi se za njih ponekad koristi izraz balkanski ratovi, zbog čega je Mischa Glenny uveo naziv "Treći balkanski rat" ne bi li ih razlikovao od balkanskih ratova koji su prethodili prvom svjetskom ratu. Zajednička je poveznica da je rukovodstvo četiri republike (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija) i pokrajina Kosovo htjele neovisnost, a Beograd se tome suprostavljao, ali takva simplifikacija spada u politikantsko skretanje sa suštine ratova.[nb 1]
Bili su to prvi veći oružani sukobi na tlu Europe od drugog svjetskog rata,[nb 2] a termin "etničko čišćenje", koji označava protjerivanje jednog naroda sa nekog područja, ušao je svjetsku uporabu. Zbog teških stradavanja i materijalnih šteta, sukobi su bili medijski praćeni i dokumentirani, te izazvali zgražanje međunarodne zajednice, zbog čega je osnovan Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako bi se kaznili počinitelji zločina, dok je masakr u Srebrenici u presudama tribunala proglašen genocidom. U ratovima je poginulo između 130.000 i 140.000 ljudi, dok je oko 4.000.000 postalo izbjeglicama ili je raseljeno, od čega 2,2 milijuna u ratu u Bosni i Hercegovini.
Poredani kronološki, ratovi u bivšoj Jugoslaviji su bila sljedeća četiri sukoba u 1990-ima:[6]
Ovisno o kriterijima, neki od gore navedenih ratova se smještaju u šire cjeline. Najčešći je takav slučaj s ratom u Hrvatskoj i BiH (kome se rjeđe pridodaje rat u Sloveniji), a koji se razlikuju od sukoba na Kosovu, koji je pak, povezan sa sukobima u Preševu,Medveđi,Bujanovcu i Makedoniji.
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija obnovljena je 1943.-1945. nakon što je izašla kao pobjednica nad silama osovine u Drugom svjetskom ratu. Ustaše, ekstremistički Hrvati koji su htjeli Veliku Hrvatsku, i četnici, ekstremistički Srbi koji su htjeli Veliku Srbiju, su poraženi u tom ratu i nova jugoslavenska vlada je desetljećima zabranjivala nacionalizam kako se takve struje više ne bi pojavile a SFRJ ostala multi-etnička federacija sastavljena od šest ravnopravnih naroda.[7]
Jugoslavenski model samoupravljanja ostvarivao je dobre rezultate i privukao pozornost akademika koji su tražili "treći put" između kapitalizma i državnog socijalizma.[8] Međutim, početkom 1980-ih pojavila se ekonomska kriza koja je samo naglasila razlike između bogatijih i siromašnijih republika. Slovenski ekonomist Neven Borak je to slikovito opisao tako da je 1985. BDP SR Slovenije usporedio sa Novim Zelandom, BDP SR Hrvatske sa Portugalom dok je Kosovo imalo razinu Pakistana.[9] Dok je nezaposlenost Jugoslavije bila između 6 i 9% u 1960-ima, u 1980-ima je već dosegla razinu od 14 do 17%.[10]
Pošto je Srbija bila najveća republika, smatra se da ju je novim ustavom 1974.Tito namjerno oslabio dajući Vojvodini i Kosovu autonomiju kako ne bi postala dominantna u odnosu na ostale, manje republike u SFRJ.[11] Taj je potez međutim poništen 1988. i 1989., kada je Slobodan Milošević, novi predsjednik Srbije, organizirao masovne demonstracije koje su svrgnule vlade na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, a zamijenjene su ljudima vjernima Miloševiću, te su im ukinute autonomije, čime je Srbija preuzela četiri od osam glasova predsjedništva SFRJ, dok su ostale republike imale samo jedan glas.[12][13] Iskorištavajući nezadovoljstvo nekih Srba nakon što je 1986. Memorandum SANU objavio da su Srbi "najveći gubitnici u Titovoj Jugoslaviji",[14] Milošević je došao na vlast u Srbiji 1989. uz pomoć vala srpskog nacionalizma koji je produbio krizu u SFRJ.[15]
Međutim, iako mu je srpski nacionalizam omogućavao uzimanje sve više moći, istodobno je bio sve više odbojan Slovencima, Hrvatima i drugim manjim narodima.[16] To je dovelo do razdora 1990.[17] kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade: Srbija je htjela centraliziranu federaciju kako bi zadržala dominantnu ulogu u Jugoslaviji, dok su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina htjele labavu konfederaciju kako bi mogle uživati u većoj autonomiji.[17] Raspisani su izbori u kojima su u svakoj republici, izuzev Crne Gore, pobjeđivale nacionalističke stranke koje su zagovarale antikomunizam kako bi povećale svoju privlačnost masama, dok su u Srbiji i Crnoj Gori i same nominalno socijalističke stranke dobile nacionalistički predznak.[18] Stara jugoslavenska parola o bratstvu i jedinstvu je polako odbačena od obiju strana.[19]Komunizam je postao potrošena struktura i republike su zahtijevale demokraciju.[20] Milošević je htio vladati nad cijelom Jugoslavijom, ali kada je uvidio da to nije bilo moguće, promijenio je izbor i odabrao Veliku Srbiju.[21]
Prema zadnjem popisu stanovništva prije rata, Jugoslavija je imala oko 23,5 milijuna stanovnika. Narodni sastav bio je sljedeći: Srbi 8.526.872 (36,2 %), Hrvati 4.636.700 (19,7 %), Bošnjaci 2.353.002 (10,0 %), Albanci 2.178.393 (9,3 %), Slovenci 1.760.460 (7,5 %), Makedonci 1.372.272 (5,8 %), Jugoslaveni 710.394 (3,0%), Crnogorci 539.262 (2,3 %) i drugi.[22]
Slovenski TO gađaju tenkove JNA na grančnom prelazu Rožna Dolina
Na četrnaestom kongersu SKJ 1990., slovensko izaslanstvo je tražilo pluralizam, zahtijevali su da se izbaci iz zakonodavstva odredba o verbalnom deliktu, da se zabrani mučenje političkih zatvorenika, kao i politička suđenja. Nakon 10 mjeseci neuspjelih pregovora sa Beogradom[23] pošto je Miloševićeva delegacija sprječavala kompromis,[24] 25. 6. 1991. Slovenija je proglasila neovisnost, ali je već 48 sati kasnije JNA krenula u vojni pohod kako bi to spriječila. Još 1990, JNA je pokušala razoružati slovensku Teritorijalnu obranu (TO), ali je uspijela pokupiti samo 40 do 60 % oružja.[25] Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i mjesnoj policiji.[26] Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema sa izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, čak 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati.[27] Pošto JNA nije ušla u puni napad, nakon 10 dana rat je završen slovenskom pobjedom i povlačenjem JNA.
1991. Srbi i Crnogorci su činili 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70 % udjela u činovnicima JNA.[28] U početku, JNA, kojom je zapovjedao Veljko Kadijević, je još uvijek pokušavala održati SFRJ na okupu. No nakon odlaska Slovenije, to je napušteno te je vojni vrh JNA pao pod utjecaj Miloševića. Srbija i Crna Gora se nisu protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.[29]Latinka Perović je ovako opisala stav JNA prema nesrpskim narodima:
Onog trenutka kada je armija počela braniti Jugoslaviju od svih njenih naroda izuzev najvećeg, postalo je očito da će Jugoslavija biti poražena iznutra.[30]
23.4. 1990., u Hrvatskoj su održani prvi slobodni izbori na kojima je pobijedio HDZ na čelu kojeg je bio nacionalistički Franjo Tuđman, što je izazvalo strah među nekim Srbima koji su proglasili autonomnu SAO Krajinu (kasnije RSK) na neodređenim dijelovima Hrvatske. Kada je Franjo Tuđman stupio na vlast otvoreno je promovisao politiku hrvatskog nacionalizma.[31] Srpski političari i mediji su počeli hrvatsku vladu nazivati "ustaškom".[32] Milošević je hrvatskim Srbima savjetovao odbijanje Tuđmanovih pokušaja kompromisa u ljeto 1990. te zauzimanje stava nesuradnje.[33] Hrvatska vlada je Srbima osigurala predstavništvo u saboru, ali su ovi napustili parlament jer su smatrali da nisu dobili dovoljno autonomije.[24] Istodobno, pojačani su i napori tajnih službi Beograda da prikažu Hrvatsku u što negativnijem svjetlu, poput postavljanja bombi na jevrejskom groblju u Zagrebu ili parola o "30.000 ustaša u Dubrovniku".[34]MKSJ je u presudi naveo da je Milan Babić, prvi predsjednik RSK, bio "pod jakim uticajem srpske propagande koja ga je zavela na pogrešan put",[35] a čiji je cilj bio dio šireg plana preuveličavanja opasnost za Srbe kako bi ih se nagnalo na borbu.[36] U međuvremenu, JNA je razoružala hrvatski TO,[37] naoružala srpske pobunjenike dok je srbijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova, kojim je rukovodio Mihajlo Kertes, trenirala srbijanske paravojne formacije za borbu po Hrvatskoj i BiH.[38]Jovan Nikolić, srpski pravoslavni pop iz Zagreba, je izjavio:
Čak i da Franjo Tuđman nije došao na vlast, nego netko drugi umjesto njega, reakcija bi opet bila ista. Armija i Srbija bi bili protiv njega, jer su a priori protiv bilo kakve neovisnosti za Hrvatsku. To ne znači da hrvatska vlada nije napravila greške. Napravili su, i to je činjenica. Ali to nije alibi za one koji su čekali da proglase bilo kakvu hrvatsku državu ustaškom državom. To je bila strašna greška, kao i kasnije optužiti bilo kojeg Srbina u Hrvatskoj da je četnik.[39]
Uništena kuća u Vukovaru
U ljeto 1991., kada je Hrvatska najavila proglašenje neovisnosti, JNA je krenula u otvoreni vojni pohod te se borila na strani snaga Republike Srpske Krajine (RSK), srbijanskih paravojnih formacija – i nekadašnjih suparnika iz Drugog svjetskog rata, četnika.[40]Bitka za Vukovar – najteža bitka cijelog rata u kojoj je oko 3.000 civila i vojnika izgubilo živote[41] – i opsada Dubrovnika postale su dvije najviše medijski praćene bitke, ali je njihova žestina dovela do okretanja mišljenja međunarodne zajednice protiv srpske strane.[42] Iako manje poznate, i druge borbe su bile značajne, kao što je bitka za Osijek, u kojoj je poginulo oko 800 osoba,[43]bitka za Gospić i bitka za Zadar. JNA je 1991. koristila kemijsko oružje protiv hrvatskih vojnika i civila, od fosfora iz projektila u Vukovaru sve do inhibitora acetilholinesteraze u Zadru i Kruševu.[44] Netrpeljivost je porasla na obje strane, tako da su neki umjereni činovnici, koji su htjeli pronaći kompromisno rješenje, smaknuti od sunarodnjaka: primjerice, Dmitra Obradovića, gradonačelnika Vrginmosta, su likvidirali militanti RSK,[45] dok je Josip Reihl-Kir, zapovjednik osječke policije, ubijen iz hrvatske zasjede. Primirje početkom 1992. dovelo je do prekida nasilja, dok je RSK zauzela 13.913 km2 ili 25% površine Hrvatske,[46] ne računajući dodatnih 680 km2 oko dubrovačkog područja. Iz tog područja je "etnički očišćeno" najmanje 80.000–100.000 Hrvata i drugih nesrba.[47] Prema izvorima hrvatske vlade, do 1. IX 1993. hrvatska strana imala je 6.651 potvrđenih poginulih, 12.706 nestalih te 24.208 ranjenih.[48]
Usprkos Miloševićevoj propagandi da se radi o novoj NDH, Hrvatska je stekla međunarodno priznanje te je 1992. primljena u članstvo UN-a,[49] dok RSK nije priznao nitko. 1992. odigrao se progon Hrvata iz nekih dijelova Vojvodine[50] nakon čega je oko 10.000 Hrvata napustilo tu regiju[51] i naselilo se uglavnom u Hrvatsku.[52] Pokušaj mirne reintegracije RSK pod hrvatsku vlast tri godine nije dovela do pomaka, a njen predsjednik Milan Martić čak je odbio i primiti plan Z-4.[53] Dvije vojne akcije 1995., operacija Bljesak i operacija Oluja, dovele su do vraćanja većeg dijela RSK pod hrvatsku vlast, ali su se dogodili razni ratni zločini. U Oluji je, ovisno o različitim izvorima, poginulo 326,[54] 677[54] ili 1.078 civila,[55] dok je oko 200.000–250.000 Srba pobjeglo iz Hrvatske. SRJ nije intervenirala, dijelom stoga jer su je međunarodne sankcije oslabile, a dijelom stoga jer je Hrvatska ovog puta bila međunarodno priznata, te bi time intervencija bila izravan međunarodni sukob. Vlada Hrvatske žestoko se protivila optužbama da se radilo o "etničkom čišćenju". Ipak, Human Rights Watch (HRW) je naveo da su uvjeti za povratak srpskih izbjeglica postavljeni nemoguće visoko i složeno[nb 3] te zaključila da "iako su korištene metode često bile manje brutalne nego one srpskih vlasti, politika i praksa hrvatske vlade ipak demonstrira namjeru da se stvori "etnički čista" država".[56] Ipak, time je omogućen povratak Hrvatima koji su prognani iz RSK 1991. – već 1996. oko 85.000 Hrvata vratilo se svojim domovima[57] – i stvoren dovoljan pritisak da bosanski Srbi prihvate kraj rata u BiH, a Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem mirnu reintegraciju hrvatskog podunavlja.
Identično kao i kod Slovenije i Hrvatske, JNA je prije rata razoružala TO Bosne i Hercegovine.[37] Budući predsjednik treće samoproglašene srpske države, Republike Srpske (RS), Radovan Karadžić je surađivao sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem, pod čijom su kontrolom TV stanice započele širiti propagandu o opasnosti za Srbe u slučaju nezavisne Bosne, koja će "dovesti do islamskog fundamentalizma u Europi".[58][59] Međutim, Bošnjaci su većinom bili sekularni[60] dok Human Rights Watch navodi da nije našla nikakvog dokaza da su Srbi proganjani prije izbijanja rata.[24] Iako su Milošević i Karadžić pokušali prikazati da samo žele očuvati integritet Jugoslavije, Human Rights Watch navodi kako onda istjerivanje i ubojstva nesrpskih stanovnika ne bi bila niti potrebna, jer "etničko čišćenje" prije podržava stvaranje Velike Srbije nego održavanje multi-etničke Jugoslavije sa šest naroda.[37] Kao i u prethodnom ratu, i ovdje su srpski programi postajali sve militantniji kako bi se stanovništvo nagnalo na borbu.[61] Iako je SDS tvrdila da je rat započet ubojstvom Srba u Sijekovcu 3.3. 1992.,[62] odgovor srpskih snaga nije uslijedio napadom na Sijekovac, već na 100 km udaljenu Bijeljinu 1.4. u kojoj je Arkanova garda ubila 48 bošnjačkih i umjerenih srpskih civila jer je taj grad zbog blizine Srbije i prometnih trasa potrebnih radi uspostavljanja Velike Srbije bio preća meta[63] dok je plan RAM je već davno prije bio pripremljen.[64]
JNA, TO, srbijanske paravojne formacije i buduća VRS su 1992. rijetko gdje vodile bitke sa Armijom BiH, a uglavnom su napadale bošnjačke civile. U maju 1992., zabilježeno je 400.000 izbjeglica ili raseljenih iz Bosne i Hercegovine (skoro 80% Bošnjaka i 20% Hrvata),[65] a potkraj jula iste godine 1.250.000.[66]. Fotografija logora Omarska izašla je na naslovnici časopisa Time,[67] a snimke na kojima je dokumentirana opsada Sarajeva, pokolj u Prijedoru, pokolj u Višegradu i masakri u Foči na kraju nisu više mogli opravdati ponašanje političara u Beogradu te je Vijeće sigurnosti UN-a 30.5. 1992. uvelo Međunarodne sankcije protiv SR Jugoslavije.[68] 19.5. JNA se povukla a BiH je stekla međunarodno priznanje i primljena kao članica UN-a, ali se je rat nastavio, a SRJ isto tako nastavio financirati i naoružavati VRS, te joj iznajmljivati činovnike nove Vojske Jugoslavije. Samo u prvoj godini rata poginulo je 45.110 osoba, od toga 30.442 Bošnjaka (67%).[4]
Spomen groblje žrtvama Srebrenice u Potočarima
1993., druga hrvatska država, Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB) i sama se okrenula protiv Bošnjaka i počela se širiti, čime su sve tri strane bile međusobno zaraćene te je rat poprimio osobinu "svakoga protiv svakoga". Opsada Mostara i etničko čišćenje u Lašvanskoj dolini doveli su do osude i hrvatske strane od međunarodne zajednice.[69] Mnogi su to interpretirali time da je i sam Zagreb počeo raditi na Velikoj Hrvatskoj. Ipak, na pritisak američke delegacije, koja je zaprijetila sankcijama, hrvatska strana je Washingtonskim sporazumom prihvatila cjelovitost BiH te je ukinula HRHB. Pokušaji da se postigne mir i na srpskoj strani nisu urodili plodom, koja je nastavila rat i dalje. Američki diplomat Charles Redman ponudio je vodstvu na Palamakonfederaciju bosanskih Srba i Srbije dok god bi se zadržao omjer od 51:49 bosanskog teritorija, kako bi se zaustavio rat, ali bez uspjeha.[70] 11.7. 1995. pala je enklava Srebrenica te je VRS započela najveći masakr u svim jugoslovenskim ratovima, u kojem je zarobljeno a potom na desetak različitih lokacija strijeljano oko 7.000 Bošnjaka, koji će kasnije biti priznat kao Bosanski genocid.[71][72] Nakon pada dvije sigurnosne enklave, Srebrenice i Žepe, izgledalo je da je i treća na redu, ona oko Bihaća koji je bio u zajedničkom okruženju RSK i RS. Hrvatskoj je odobrena operacija Oluja kojom je prekinuta opsada Bihaća,[73] a zajedničko prodiranje hrvatsko-bošnjačkih snaga izvršilo je dovoljan pritisak na Karadžić napokon prihvati da je RS dio BiH te pristane na mir. Daytonski sporazum, kojeg je potpisao Milošević, je i službeno završio rat. Iako je stupio mir, nekoliko desetaka tisuća Srba je svejedno napustilo područja koja nisu pripala RS-u, poput odlaska 30.000 Srba iz četvrti Sarajeva koja su pripala Federaciji BiH.[74]Momčilo Krajišnik to je ovako sažeo:
Zadatak ove Republike i prvi strateški cilj je da se mi odvojimo od Muslimana i Hrvata i nema niko pravo da zastupa strategiju srpskog Sarajeva za ostanak u zajedničkoj državi. Niko ne može sada novo rešenje praviti da ostanemo skupa.[75]
Kuće Srba koje je porušio OVKIzbjeglički logor u Albaniji
Situacija na Kosovu dramatično se pogoršavala još od 1981. kada su tamo izbili nemiri jer su Albanci tražili da ta pokrajina stekne status republike u SFRJ. Nakon što je Milošević ukinuo Kosovu i status autonomije, stanje je postajalo još gore, a represija je nastavljena: 1991., oko 20.000 Albanaca je otpušteno sa poslova, osobito sa područja medicine i znanosti, i zamijenjeno Srbima.[76] Albanske radio i TV stanice su zabranjene ili smanjene, novine zatvorene a otkazi Albanaca nastavljeni.[77] Albanski studenti koji su htjeli pohađati nastavu na albanskom nisu to mogli, te je stoga organizirana privatna nastava po kućama.[77]
S vremenom, Albanci su započeli pobunu protiv Beograda te je 1996. osnovana Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) koja je tražila neovisno Kosovo. Oružani sukobi su izbili između snaga OVK i VJ. Opća skupština UN-a još je 3.3. 1998. u rezoluciji 52/139 upozorila na alarmantnu situaciju na Kosovu, poglavito na represiju, diskriminaciju i nezakonito hapšenje stanovništva.[78] Odigrali su se sve veći okršaji i zločini: masakr u Gornjem Obrinju i masakri u Ljubeniću odnijeli su albanske živote, a masakr na Radonjićkom jezeru doveo je do smrti 30-ak Srba od OVK-a, dok su počinitelji terorističkog napada u kafiću Panda nepoznati, a neki čak sumnjaju da su ga počinili sami pripadnici srbijanske tajne službe kako bi diskreditirali OVK.[79]
Sukob je postao otvoreni rat 1998.-1999. a nasilje VJ-a i MUP-a Srbije prouzročio je novi masovni val albanskih izbjeglica sa Kosova.[80]Masakr u Račku 15.1. 1999. doveo je do međunarodne osude vlade SRJ.[81] Ovo je oslabilo ionako već narušen Miloševićev ugled nakon prethodnih jugoslavenskih ratova. Suprotno širokom vjerovanju, mirovni pregovori su nastavljeni još dva mjeseca nakon Račka kako bi se pokušao postići kompromis. Pregovori u Rambouilletu nisu doveli do rezultata jer su Srbi i Albanci imali suprotne stavove: Albanci su htjeli neovisno Kosovo, dok su Srbi bili spremni vratiti im autonomiju, ali nisu htjeli razmještanje NATO snaga po Kosovu, koje bi smatrali okupacijom.[82] Delegacija SRJ je nakon toga napustila pregovore. 22.3. 1999., američki veleposlanik Richard Holbrooke je doletio u Beograd kako bi posljednji put pokušao nagovoriti Miloševića da potpiše mirovni sporazum te se izbjegne NATO-va intervencija, ali bez uspjeha.[83] Rat je završen NATO bombardovanjem SRJ, 78-dnevnom vojnom akcijom kojom je zapovjedao Wesley Clark. NATO je izveo ukupno 37.605 aviopolijetanja, u kojima je napao preko 900 meta.[84] U tom razdoblju, VJ je intenzivirala vojna djelovanja po Kosovu, te su se nastavili zločini, kao što je onaj u Meji i na Izbici. Nevladine udruge su kritizirale NATO zbog pojedinih kontroverznih odluka, kao što je upotreba kasetnih bombi u Nišu i upotreba municije sa osiromašenim uranijom na 112 lokacija, poglavito na Kosovu, jugu Srbije i jednoj lokaciji u Crnoj Gori. Ipak, naknadna znanstvena istraživanja tih lokacija nisu pronašla kliničke simptome ili znakove bolesti među mještanima.[85] Kosovo je stavljeno pod upravu UN-a i vojnu zaštitu KFOR-a, ali je teritorijalni integritet Srbije ostao netaknut te je ta provincija i dalje ostala dio njenog teritorija. Nakon povlačenja VJ-a, velik broj Srba iz straha je napustio to područje. Ovaj status je iznenada prekinut kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost, što je i dalje predmetom kontroverzi. Usprkos priznanju raznih država, UN ju i dalje ne smatra neovisnom državom.
Posljedice
Poginuli
U Jugoslavenskim ratovima je prema Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu sveukupno poginulo oko 140.000 ljudi a oko 4.000.000 su postali izbjeglice.[86]Fond za humanitarno pravo navodi da je najmanje 130.000 ljudi izgubilo živote na prostorima bivše Jugoslavije u 1990-ima.[87]UNPROFOR je imao sveukupno 213 žrtava.[88] Slovenija je najbrže završila rat i izbjegla veće žrtve, te se procjenjuje da je rat tamo odnio 70 života. Hrvatski rat za neovisnost odnio je oko 20.000 života. Procjenjuje se da je oko 100.000 osoba poginulo u ratu u Bosni i Hercegovini, dok je na Kosovu poginulo oko 13.500 osoba, čime se procjenjuje da je najmanje 133.000 ljudi umrlo u postjugoslavenskim sukobima u 90-ima.[89] Najveće stratiše rata postalo je Sarajevo: sa oko 13.000 ubijenih u opsadi, u tom gradu poginulo je više ljudi nego u cijelom ratu na Kosovu.
U relativnim i apsolutnim brojevima najveće gubitke su pretrpjeli Bošnjaci: umrlo je 64.036 osoba njihove nacije, što je preko 3 % njihove ukupne populacije u odnosu na popis stanovništva iz cijele Jugoslavije.[90] Najteže stradanje doživjeli su u pokolju u Srebrenici, gdje je mortalitet bošnjačkih muškaraca (neovisno o dobi ili civilnom statusu) jula 1995. dosegnuo 33%.[91]
Interno raseljeni i izbjegli
Bosanske izbjeglice, 1993.
Kosovsko albanske izbjeglice 1999.
Kosovsko srpske izbjeglice 1999.
Procjenjuje se da su ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu doveli do 2,4 milijuna izbjeglica plus dodatnih 2 milijuna interno raseljenih lica.[92] Tijekom rata u Hrvatskoj, 1991. oko četvrt milijuna Hrvata i drugih nesrba je ili protjerano iz svojih domova od strane JNA i snaga Republike Srpske Krajine ili je pobjeglo od ratne fronte.[93] Najdrastičniji primjer bio je Vukovar, iz čije je okolice protjerano 31.732 osoba.[94] Iz Vojvodine je u 1990-ima istodobno i do 60.000 Mađara i 40.000 Hrvata raseljeno ili su napustili Srbiju.[95] Do kraja rata 1995., oko 300.000 Srba je proterano ili se iselilo iz Hrvatske i naselilo se u SRJ.[74]
Najviše izbjeglica i raseljenih imala je Bosna i Hercegovina, oko 2,2 milijuna osoba, od toga preko polovice Bošnjaka.[96] Do 2001., još uvijek je bilo 650.000 raseljenih Bošnjaka, dok je 200.000 trajno napustilo državu i odselilo se u inozemstvo.[96] Nakon pada Srebrenice, preko 15.000 osoba je raseljeno iz te enklave.[97] Prema procjenama, u općini Srebrenice je '91. živjelo 29.198 mještana, od čega su 21.361 (73,2 %) bili Bošnjaci. Nakon rata, '97., u istoj općini je bilo 7.442 žitelja, od čega su svega sedmero (0,1%) bili Bošnjaci.[98] Nakon rata, dobar dio građana Bosne se vratio svojim domovima, dok je oko 250.000 Srba otišlo u SRJ.[74]
Rat na Kosovu je doveo do 862.979 albanskih izbjeglica koje je ili protjerao MUP Srbije ili su pobjegli od ratne fronte.[99] Još nekoliko stotina tisuća je interno raseljeno, što bi značilo da je gotovo 90 % svih Albanaca raseljeno iz svojih domova na Kosovu do juna 1999.[100] Nakon završetka rata, Albanci su se masovno vratili natrag svojim domovima, ali je oko 230.000 Srba i drugih nealbanaca napustilo Kosovo od straha od odmazde jer se Vojska Jugoslavije povukla sa tog područja.[21] Time je nedugo nakon završetka jugoslavenskih ratova SRJ imala 700.000 srpskih izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i Kosova.[101]
Iz perspektive azila za izbjeglice i interno raseljene, Hrvatska je preuzela najveći teret. Prema nekim procjenama, Hrvatska je 1992. bila domaćin gotovo 750.000 izbjeglica ili interno raseljenih osoba, što predstavlja gotovo 16 % u odnosu na njeno stanovništvo od 4,7 milijuna žitelja: taj broj sastojao se od 420 do 450.000 bosanskohercegovačkih izbjeglica, 35.000 izbjeglica iz Srbije (uglavnom iz Vojvodine i Kosova) i 265.000 interno raseljenih iz drugih dijelova same Hrvatske. To bi bio ekvivalent kao da Njemačka odjednom primi 10 milijuna osoba ili Francuska 8 milijuna osoba.[102] Službeni podaci UNHCRa navode da je Hrvatska 1993. bila domaćin 287.000 izbjeglica i 344.000 interno raseljenih, što je koefcijent od 64,7 izbjeglica na svakih 1000 stanovnika.[103] U jednom izvještaju iz 1992. godine, UNHCR je Hrvatsku stavio na sedmo mjesto na listi 50 država najviše opterećenih izbjeglicama: registrirano je 316 tisuća izbjeglica, što je omjer od 15:1 u odnosu na njeno ukupno stanovništvo.[104]Makedonija je 1999. imala 10,5 izbjeglica na 1000 stanovnika.[105] Slovenija je prema istoj agenciji za izbjeglice 1993. bila domaćin 45.000 izbjeglica, većinom bosanskohercegovačkih, što je 22,7 izbjeglica na 1000 stanovnika.[106]Srbija i Crna Gora su 1993. bili domaćin 479.111 izbjeglica, što je koefcijent od 45,5 izbjeglica na 1000 stanovnika. To je 1998. godine poraslo na 502.037, odnosno 47,7 izbjeglica na 1000 stanovnika. 2000. godine, broj izbjeglica spao je na 484.391, ali se broj interno raseljenih dramatično povećao na 267.500 osoba, odnosno ukupno 751.891 osoba.[107]
I ekonomske štete bile su ogromne. Procjenjuje se da je Hrvatska pretrpjela oko 27 milijardi $ štete tijekom četvero-godišnjeg sukoba,[114] Bosna i Hercegovina između 50 i 70 milijardi $[115] a Srbija oko 30 milijardi $ samo tijekom bombardiranja NATO saveza,[116] čime su ratovi u bivšoj Jugoslaviji prouzročili sveukupni ekonomski gubitak od najmanje 100 milijardi $. Veliki ekonomski gubitak Srbija je zabilježila i tijekom međunarodnih sankcija: počevši od 1992., prošla je kroz jednu od najgorih hiperinflacija u historiji. Narodna banka Jugoslavije izdala je 1993. novčanicu od 10.000.000.000 dinara. Oktobra 1993., inflacija je bila toliko visoka da su ljudi koristili novčanice kao papir za otpad.[117]
Vijeće sigurnosti odobrilo je 1993. u rezoluciji 808 osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kako bi se sudski procesuirali ratni zločini te zaustavili daljnji, pošto je sud trebao djelovati kao upozorenje svim vođama umiješanitoji kaznena odgovornost.[119] Sveukupno je do 2005. podignuo 161 optužnicu za sva četiri sukoba.[120]
Do 2015., MKSJ je za rat u Bosni i Hercegovini osudio 50 osoba na srpskoj, 18 na hrvatskoj te pet na bošnjačkoj strani. Za rat u Hrvatskoj, na stranama snaga JNA i RSK osuđeno je šest osoba, a na hrvatskoj strani nijedna. Za rat na Kosovu, osuđeno je šest osoba na srpskoj, te dvije na albanskoj strani. Za sukob u Makedoniji podignuta je samo jedna optužnica, i osuđena samo jedna osoba na makedonskoj strani.
Ostvarenja MKSJ-a su predmet spora. Žrtve su uglavnom prigovarale zbog preniskih zatvorskih kazni osuđenika, dok su pravnici kritizirali presudu u kojoj je uveden nepoznati pravni koncept 'konkretne usmjerenosti' potrebne radi osuđivanje osobe za neki zločin, jer time sužuje prostor za uvođenje kazni.[121] Bilo je i drugih kontroverzi.[nb 4] Ipak, MKSJ je doveo do bogatog arhiva dokumenata tijekom ratova; donio presedan presudama da su silovanja u Bosni bila zločin protiv čovječnosti i namjerna strategija rata;[123] po prvi put na optuženičku klupu doveo bivšeg predsjednika neke države, Slobodana Miloševića[124] te donio i prve pravosnažne presude u kojima je potvrđen genocid u Bosni, u Srebrenici 1995.[125]
Tužbe BiH i Hrvatske protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde
Bosna i Hercegovina je 1993. otišla na Međunarodni sud pravde (MSP) te tužila SRJ, a kasnije Srbiju za genocid počinjen tijekom rata. 2007. godine, MSP je presudio da Srbija nije odgovorna za genocid počinjen od strane snaga VRS-a, jer "nije počinila genocid ni preko svojih državnih organa, ni preko svojih zvaničnika". Međutim, odgovorna je po drugom pogledu jer je prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid, a potom nije kaznila niti predala počinitelje MKSJ-u. MSP je Bosanski genocid tom prilikom ograničio samo na masakr u Srebrenici 1995. Poslije ovog suđenja, Srbija je postala prva zemlja koja je po ocjeni suda prekršila Konvenciju o genocidu.[126]
Antonio Cassese, profesor međunarodnog prava, navodi da - iako je MKSJ u presudi protiv Tadića utvrdio da se radilo o međunarodnom sukobu - uzeo širi koncept "sveukupne kontrole" kako bi dokazao veze između jedne države i neke vojne ili paravojne skupine u drugoj državi, dok je MSP uzeo uži, onaj "učinkovite kontrole".[127]
1999., i Hrvatska je tužila Srbiju na MSP-u zbog navodnog genocida tijekom rata, a Srbija je uzvratila protutužbom. 2015., 15 sudaca MSP-a donijelo je presudu prema kojoj su odbačene obje tužbe. MSP je utvrdio da, iako su počinjeni razni zločini na obje strane, broj ubijenih u ratu u Hrvatskoj bio je ipak premalen da dosegne razmjere genocida.[128]
Vrsta rata i nasljeđe
Srbija i Crna Gora
Teritorij BiH i Hrvatske pod srpskom kontrolom
Teritorije Hrvatske i Bosne i Hercegovine koje su srpske snage držale pod svojom kontrolom krajem 1992. Smatra se kako je postojala politika prema kojoj je većina Hrvata, Bošnjaka-Muslimana i drugih nesrba trebala nestati sa tih područja, kako bi ostali samo Srbi te bi se time pretvorile u srpske države koje bi, direktno ili indirektno, trebale biti priključene u jednu Veliku Srbiju[129]
Postoje dvije perspektive o prirodi ratova. Prema jednima, radilo se o međunarodnom sukobu između Hrvatske, Bosne i Hercegovine s jedne i Srbije i Crne Gore s druge strane. Prema drugima, radilo se o građanskom ratu između vlasti i srpskih pobunjenika pošto se JNA povukla iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine prije nego su te dvije republike stekle međunarodno priznanje od UN-a maja 1992. Izvještaj posebne komisije M. Cherifa Bassiounija za Ujedinjene narode iz 1994. došla je do sljedećeg zaključka:
Komisija smatra da karakter i kompleksnost oružanih sukoba, u kombinaciji sa mrežom sporazuma o humanitarnim pitanjima koje su zaključile strane između sebe, opravdavaju pristup prema kojem se zakon može primijeniti na međunarodni oružani sukob na području bivše Jugoslavije.[130]
Dio historičara zaključuje da se mogu smatrati i ratovima preko posrednika. Mary Kaldor smatra da su to primjeri "novih ratova", koji nisu niti građanski niti međunarodni, već kombinacija oboje.[131][132] Uvriježeno je mišljenje da je postojao plan stvaranja 'Velike Srbije' uz pomoć Beograda i mjesnih pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U jednom trenutku, snage RSKa su kontrolirale oko 16.000 km2 teritorija Hrvatske[133] a snage RSa oko 35.000 km2 teritorija Bosne i Hercegovine.[134] Paralelno su postojali i planovi o stvaranju 'Velike Hrvatske' na području Hrvatske i Hercegovine, ali je taj plan napušten 1994. godine potpisivanjem washingtonskog sporazuma – kao i planovi o stvaranju 'Velike Albanije' na području Albanije i Kosova, ali su isto napušteni nakon što je međunarodna zajednica 2007. uvjetovala priznanje Kosova odbacivanjem ujedinjenja sa Albanijom ili dijelovima zapadne Makedonije.[135]
Zbog ovoga, nacionalizam je dobio negativnu reputaciju među intelektualnim krugovima na području bivše Jugoslavije. Usprkos tome i ponekim otvorenim pitanjima, u 21. vijeku su pojačani napori k pomirbi i normalizaciji država u regiji.[136]
Postoje i pitanja da li su nasilna razilaženja republika u bivšoj SFRJ uopće bila potrebna, odnosno da li su mogla biti potpuno izbjegnuta da su vještiji političari bili na vlasti. Milica Z. Bookman napisala je znanstveni rad u kojem je uočila kako je Čehoslovačka također bila komunistička država koja se razišla i prešla na kapitalizam, ali da je to učinila na miran, demokratski način, gdje su Češka i Slovačka poštivale granice jedno drugog, te da se to isto moglo dogoditi i sa Jugoslavijom.[137]
↑Srpski povratnici su prvo trebali dobiti vizu za ulazak u Hrvatsku, potom dozvolu SRJ da napuste državu i na kraju tranzitnu vizu za Mađarsku odakle bi dobili hrvatsko dopuštenje za ulazak u Hrvatsku. Međutim, da bi se dobila viza, trebali su dokazati da su hrvatski državljani putem domovnice, a ona je izdana 1992., u vremenu kada su oni bili pod kontrolom RSK koja to nije dozvoljavala.[56]
↑Ante Gotovina i Mladen Markač su 2011. osuđeni zbog ratnih zločina počinjenih tijekom operacije Oluja, da bi pravosnažnom presudom 2012. bili oslobođeni svih optužbi. Obrazloženje presude dovelo je do kritika nekih pravnika.[122]
15. Calls upon all parties, in particular the Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro), to comply fully with all Security Council resolutions regarding the situation in the Republic of Bosnia and Herzegovina and strictly to respect its territorial integrity, and in this regard concludes that their activities aimed at achieving integration of the occupied territories of Bosnia and Herzegovina into the administrative, military, educational, transportation and communication systems of the Federal Republic leading to a de facto state of occupation are illegal, null and void, and must cease immediately.
Zamisao o Velikoj Srbiji ima dugu istoriju. U jednom od svojih vidova, ova zamisao se sastoji u proširenju Srbije na dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima srpsko stanovništvo živi u znatnom broju. Na tome se jako insistiralo krajem 1980-tih i tokom 1990-tih.
Cassese, Antonio (2007). „The Nicaragua and Tadić Tests Revisited in Light of the ICJ Judgment on Genocide in Bosnia”. European Journal of International Law18 (4). DOI:10.1093/ejil/chm034.
Coco, Antonio; Gal, Tom (2014). „Losing Direction - The ICTY Appeals Chamber’s Controversial Approach to Aiding and Abetting in Perišić”. Oxford University Press12 (2). DOI:10.1093/jicj/mqu010.
Farwell, Nancy (2004). „War Rape: New Conceptualizations and Responses”. Women's Studies19 (4). DOI:10.1177/0886109904268868.
Gattini, Andrea (2007). „Breach of the Obligation to Prevent and Reparation Thereof in the ICJ's Genocide Judgment”. European Journal of International Law18 (4). DOI:10.1093/ejil/chm038.
Lyon, James (1996). „Yugoslavia's Hyperinflation, 1993-1994: a Social History”. East European Politics & Societies12 (2). DOI:10.1177/0888325496010002005.
Melander, Erik; Öberg, Magnus (2009). „Are ‘New Wars’ More Atrocious? Battle Severity, Civilians Killed and Forced Migration Before and After the End of the Cold War”. European Journal of International Relations15 (3). DOI:10.1177/1354066109338243.
Milačić, Snežana; Petrović, Dragana; Jovičić, Dubravka; Kovačević, Radomir (2004). „Examination of the health status of populations from depleted-uranium-contaminated regions”. Environmental Research95 (1). DOI:10.1016/j.envres.2003.12.006.
Palombino, Fulvio Maria (2005). „Should Genocide Subsume Crimes Against Humanity? Some Remarks in the Light of the Krstić Appeal Judgment”. Journal of International criminal Justice3 (3). DOI:10.1093/jicj/mqi045.
Pavlaković, Vjeran (2011). „Symbols and the culture of memory in Republika Srpska Krajina”. Nationalities Papers: The Journal of Nationalism and Ethnicity41 (6). DOI:10.1080/00905992.2012.743511.
Pavlović, D.; Bijedić, S. (1997). „Personal experience in the organization of mass admission of traumatized refugees”. Dom zdravlja, Tuzla. PMID9601774.
Plavsić, F.; Petrovecki, M.; Fuchs, R.; Sostarić, B. (1992). „The chemical war in Croatia”. Lijecnicki Vjesnik114 (1). PMID1343014.
Radonić, Ljiljana (2013). „Croatia's Politics of the Past during the Tuđman Era (1990–1999)—Old Wine in New Bottles?”. Austrian History Yearbook44. DOI:10.1017/S0067237813000143.
Saxon, Dan (2006). „Exporting Justice: Perceptions of the ICTY Among the Serbian, Croatian, and Muslim Communities in the Former Yugoslavia”. Journal of Human Rights4 (4). DOI:10.1080/14754830500332837.
Simić, Olivera; Daly, Kathleen (2011). „‘One Pair of Shoes, One Life’: Steps towards Accountability for Genocide in Srebrenica”. Oxford University Press5 (3). DOI:10.1093/ijtj/ijr020.
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.jpg)
.jpg)
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
