Opsada Bihaća

Opsada Bihaća
Segment Rat u Bosni i Hercegovini, Rat u Hrvatskoj
Karta bihaćke enklave (pod kontrolom vlade Bosne i Hercegovine), opkoljene Republikom Srpskom Krajinom (sjeverozapad), Autonomnom pokrajinom zapadnom Bosnom (sjever) i Republikom Srpskom (jugoistok)
Datum 12. lipnja 1992. - 4.-5. kolovoza 1995. Lokacija Bihać i okolica, Bosna i Hercegovina Ishod prestanak opsade strateška pobjeda snaga Bosne i Hercegovine
Sukobljene strane
RBiH Hrvatska ^od 1995	JNA ^do 1992 Republika Srpska Republika Srpska Krajina Autonomna pokrajina zapadna Bosna
Komandanti i vođe
Mirsad Sedić Hajro Osmanagić Atif Dudaković Tomislav Dreter Izet Nanić † Irfan Ljubijankić† Zvonimir Červenko	Života Panić Radovan Karadžić Ratko Mladić Milan Martić Fikret Abdić
Snage
ARBiH 10.000[1]-20.000 vojnika[2] ^1995. HV: 10.000 vojnika[3]	VRS: 10.000 vojnika RSK: 3.000-5.000 vojnika[4] APZB: 4.000-5.000 vojnika[5]
Žrtve i gubici
Ukupno 4.856 mrtvih civila i vojnika[6]

Okolica Bihaća je bila lokacija bitke tijekom rata u Bosni i Hercegovini. U njoj je sudjelovala Armija Republike Bosne i Hercegovine u Bihaću na jednoj strani i srpske snage na drugoj strani, koje su stavile to područje pod dvostruku opsadu – od vojske srpske Krajine (SVK) (na teritoriju Hrvatske pod kontrolom srpskih snaga) na sjeverozapadu do vojske Republike Srpske (na teritoriju Bosne pod kontrolom srpskih snaga) na jugoistoku – kao i pobunjenih bošnjačkih snaga koje su stale na stranu vojske Republike Srpske (VRS)^[7] u Autonomnoj pokrajini zapadnoj Bosni na sjeveru od 1993. godine.^[8][9] Opsada Bihaća je trajala tri godine, od ljeta 1992. do 4.–5. kolovoza 1995., kada ju je prekinula vojna akcija Operacija Oluja u kojoj je Hrvatska vojska vratila područja RSK-a u Hrvatskoj na sjeverozapadu.

Istraživačko dokumentacijski centar u Sarajevu je utvrdio da su općine koje su bile zahvaćene opsadom i borbama – Bihać, Bosanska Krupa, Cazin i Velika Kladuša – imale sveukupno 4.856 ubijenih ili nestalih osoba od 1991. do 1995.^[6]

Kronologija

1992.

Nakon što je proglašena Republika Srpska Krajina (RSK) 1991. na zapadu, stanovnici Bihaća nisu više mogli olako prijeći na taj teritorij. Nakon što je proglašena i Republika Srpska (RS) 1992. na istoku, općine Bihać, Bosanska Krupa, Cazin i Velika Kladuša su se našle opkoljene na dvije strane. Dvije vojske RSK-a i RS-a su surađivale kako bi osvojile bihaćki džep između njih. Blokada i borbe su započele 12. lipnja 1992. Kao posljedica, stanovnici okolice Bihaća su bili prisiljeni živjeti u skloništima, bez struje i vode, a dobivali su ograničene količine namirnica. Povremeno bi izbijala glad.^[10] Općina Bihać je proglasila izvanredno stanje te razvila vlastitu vojsku, V korpus Armije BiH.

Tomislav Dretar, Hrvat, je organizirao obranu Hrvata u Bihaću. Uspostavio je HVO Bihaća 28. srpnja 1992. u selu Šmrekovac, Velika Kladuša. Njegove snage su brojale 1.200 boraca te su priključene V. korpusu uz status autonomije.

Ratno Predsjedništvo na jednom sastanku, Cazin, srpanj 1992.

Čahura ispaljena sa pozicija VRS-a je eksplodirala u središtu grada 11. kolovoza, pokraj zgrade prenamijenjene u skladište za žene i djecu. Ubila je petero osoba, među njima i troje djece, a ranila 24. Osam ljudi je zahtijevalo amputacije. Bihaćke snage, naoružane tek puškama, nisu mogle uzvratiti. Svjedok je rekao da je trajalo "satima dok je oprana krv s tog mjesta". Bombardiranja su katkad započinjala ujutro, katkad popodne, a katkad i po noći. Jednog kolovoza, bombardiranje je trajalo od 18:40 do iza ponoći.^[11]

Područje su naseljavali uglavnom Bošnjaci, a od izbijanja sukoba je primila 35.000 raseljenih, većinom iz područja koja su pala pod RS, kao što je Banja Luka i Sanski Most 1992. S druge strane, Srbi, civili, su napustili i Bihać te krenuli suprotnim smjerom, prema Banja Luci.^[12]

1993.

Pretvaranje Srebrenice u sigurnosnu zonu je prošireno 6. svibnja 1993. i na pet drugih bosanskih gradova: Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde i Bihać. Alija Izetbegović je odbacio ovaj plan jer je smatrao da će te zone postati klopke u kojima će bosanske izbjeglice biti lake mete za VRS.^[13]

Bihać je imao par konvoja sa hranom kroz tri godine, a povremeno i je dobivao i namirnice putem zrakoplova. Pješčane vreće su postavljene oko kuća a bunkeri su iskopani na uglovima ulice. Velik dio stanovništva je mobiliziran radi obrane gradova. Auti su također nestali jer je bilo malo benzina. Skoro svaka telefonska veza je odsječena još 1991.^[7] Razmještanje UN-ovih mirovnih snaga nije puno pomogao: snage RSK-a su u zonama Hrvatske pod zaštitom UN-a oteli konvoj hrane na putu prema Bihaću u travnju 1993. 19 tona hrane je oteto od UN-a te distribuirano stanovnicima RSK-a.^[14] Novinar Marcus Tanner je komentirao kako "Srbi iz Krajine, pod zaštitom UN-a, napadaju Bihać, sigurnosnu zonu UN-a".^[14]

Bihać i okolica je imala 170.000 ljudi a konvoji hrane su prekinuti od svibnja 1993.^[15] Do 1993., enklava je ugostila 61.000 raseljenih iz drugih dijelova Bosne, što je bilo 27 % njenog ukupnog stanovništva.^[16] Cijeli Bihać je imao samo jednu bolnicu koja je iscrpila svoje medicinske rezerve do prosinca 1994., tako da je 900 pacijenata imalo samo jedan obrok dnevno. Usljed nedostatka osnovnih životnih namirnica i potrebnih lijekova, počele su se širiti bolesti - tuberkoloza, bolesti crijeva, hepatitis, nedostatak vitamina A.^[17]

Stanje se dodatno pogoršalo za Bihać kada se Fikret Abdić i njegove snage na sjeveru proglasile Autonomnu pokrajinu zapadnu Bosnu (APZB), te se pridružili snagama VRS-a i SVK.

1994.

Bosanska Krupa nakon rata

V. korpus je osvojio APZB, ali su odbijeni uz snažnu podršku snaga VRS-a i SVK-a te je ponovno uspostavljena zapadna Bosna.

Do 27. studenog 1994., VRS je osvojila trećinu bihaćke enklave. Borbe su bile manje od 500 metara od bihaćke bolnice. Vijeće sigurnosti je raspravljalo o pogoršanju stanja.^[18] VRS je pozvao Bihać na predaju 26. studenog, da bi potom promijenila ponudu da se preda Fikretu Abdiću. Ali gradonačelnik Bihaća, Hamdija Kabiljagić, je odbacio predaju, jer se bojao masakra.^[18]

Michael Williams, glasnogovornik za mirovne snage UN-a, je izjavio da je selo Vedro Polje, zapadno od Bihaća, palo nakon napada snaga RS-a. I snažna paljba na Veliku Kladušu na sjeveru je dolazilo sa pozicija srpskih snaga na području Hrvatske. Oružjem ih je snabdijevao Beograd.^[19]

Operacija zabrana leta nije dozvoljavala borbenim zrakoplovima let iznad Bosne, pa je VRS tu zabranu zaobišla ostavljajući SVK-u zračne napade sa hrvatskog teritorija: sa vojnog aerodroma Udbine, južno od Bihaća, SVK je poslao borbene zrakoplove koje su izbacili napalm i kasetne bombe. Iako je većina bombi bilo staro te stoga nije eksplodiralo, takav napad je bio jasno kršenje zabrane leta. NATO je htio odgovoriti, ali nije imao dopuštenje izvesti vojne operacije nad hrvatskim zračnim prostorom, pa su SVK-ovi borbeni zrakoplovi zbog blizine granice mogli napasti Bihać i vratiti se u Hrvatsku prije nego što ih netko presretne.^[20] Kako bi se stalo na kraj takvoj praksi, usvojena je rezolucija 958 Vijeća sigurnosti, koja je proširila djelovanje NATO-vih zrakoplova i na području Hrvatske.

Rezolucija 959 je "izrazila zabrinutost zbog eskalacije borbi u bihaćkom džepu, te odljev izbjeglica i raseljenih kao posljedica istih" te osudila "kršenje međunarodne granice između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine". Također je zatražila da se snage SVK suzdrže od "agresivnog djelovanja preko granice".^[21]

1995.

23. srpnja su ponovno izbili minobacački i tenkovski napadi na bihaćku enklavu, što su promatrači UN-a nazvali "najozbiljnijim borbama u Bosni u zadnjih mjeseci". Tisuće vojnika VRS-a i 100 tenkova su krenule u napad.^[8]

Opća skupština Ujedinjenih naroda osvrnula se na napade:

Vojne aktivnosti su pojačane nakon što je bosanski V korpus ušao u okršaj sa srpskim snagama u zapadnoj Bosni (područje Bihaća). Istodobno, Srpska vojska Krajine je započela sa opširnim pripremama radi ofenzive u zapadnoj Bosni.... U rujnu 1994., 700 do 800 dobrovoljaca iz Srbije su trenirani u Slunju radi borbi u zapadnoj Bosni.^[22]

– Opća skupština Ujedinjenih naroda o situaciji u okupiranim područjima Hrvatske

Kraj opsade

Nakon pada Srebrenice i Žepe u srpnju 1995., Hrvatska je počela gomilati vojnike kraj srpskih pozicija, dok je SVK napadala bosansko bojište. Hrvatska je htjela zaustaviti pad Bihaća jer bi time spajanje RS-a i RSK-a bio dovršen. Hrvatski i bosanski vođe su potpisali međusobni sporazum o obrani (Splitska deklaracija).^[23] Operacija Oluja je naposljetku prekinula opsadu 4. i 5. kolovoza 1995., uz koordiniranu vojnu akciju sa V. korpusom Atifa Dudakovića.^[10] Dudaković je izjavio: "trebali smo "Operaciju Oluju" jednako kao i Hrvatska".^[24] Nakon kraja ABZP-a i RSK-a, te time i napada sa zapada, u Bihać i okolicu su stigle namirnice i lijekovi, koji su normalizirali živote stanovnika.

Suđenja

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je optužio Slobodana Miloševića zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu jer je navodno "planirao, poticao, naredio ili na neki drugi način pomagao i podržavao" izvedbu progona nesrpskih stanovnika, među njima i na teritoriju Bihaća. Posthumno je osuđen nedužnim.

General Ratko Mladić je također optužen zbog progona Bošnjaka i Hrvata, između ostalog i na području Bihaća-Ripača.^[25]

Vlada Bosne i Hercegovine je podigla optužnicu protiv Fikreta Abdića zbog smrti 121 civila te ranjavanje 400 ostalih u okolici Bihaća.^[26] Uhitile su ga hrvatske vlasti te pravomoćno osudile na 15 godina zatvora.^[27]

Reference

1. Tom Hundley (30. srpnja 1995). „Croatia, Serbia Face Off At Bihac”. Chicago Tribune. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-04. Pristupljeno 29. srpnja 2013. 
2. Gow 2003, str. 131
3. „Escalation Feared As Croats Advance”. Orlando Sentinel. 29. srpnja 1995. Arhivirano iz originala na datum 2013-04-11. Pristupljeno 29. srpnja 2013. 
4. Michael R. Gordon (30. studeni 1994). „Conflict in the Balkans: Croats Warn Of Wider War if Bihać Falls”. The New York Times. Pristupljeno 29. srpnja 2013. 
5. Ramet 2006, str. 451
6. „IDC: Pounje victim statistics”. Arhivirano iz originala na datum 2009-11-08. Pristupljeno 4. veljače 2013. 
7. „Weary Bihac cries with joy as siege ends”. The Independent. 9. kolovoza 1995. Pristupljeno 4. veljače 2013. 
8. Tracy Wilkinson (25. srpnja 1995). „Bosnia Enclave of Bihac Faces 3-Way Siege”. Los Angeles Times. Pristupljeno 4. veljače 2013. 
9. Roger Cohen (2. prosinca 1994). „CONFLICT IN THE BALKANS: IN CROATIA; Balkan War May Spread Into Croatia”. New York Times. Pristupljeno 4. veljače 2013. 
10. „After Long Siege, Bosnians Relish 'First Day of Freedom'”. The New York Times. 9. kolovoza 1995. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
11. Tony Barber (12. kolovoza 1992). „Defenceless Muslims face the final agony: Tony Barber witnesses the relentless demolition of Bihac by Serbian guns”. The Independent. Pristupljeno 4. veljače 2013. 
12. „Central and southwest Bosnia- Herzegovina: civilian population trapped in a cycle of violence”. Amnesty International. siječanj 1994. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-17. Pristupljeno 4. veljače 2013. 
13. „1993: UN makes Srebrenica 'safe haven'”. BBC News. 16. travnja 2005. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
14. Marcus Tanner (29. travnja 1993). „Bosnia: Bihac shelling destroys UN peace-keeping role: Serbs from 'protected' Krajina step up attacks on Bosnia”. The Independent. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
15. Art Pine (24. studeni 1994). „NATO Hits Serb Missiles; Siege of Bihac Grows”. Los Angeles Times. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
16. Mann, Jonathan; Drucker, Ernest; Tarantola, Daniel; McCabe, Mary Pat (1994). „Bosnia: The War Against Public Health”. Medicine & Global Survival. str. 4. Arhivirano iz originala na datum 2019-06-21. Pristupljeno 2013-02-03. 
17. Bekir Tatlic (26. prosinca 1994). „In Bihac, a Hospital Under Siege: Medicine and food are almost gone for 900 patients trapped in a Serb chokehold”. Los Angeles Times. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
18. Emma Daly (27. studeni 1994). „Bihac fears massacre”. The Independent. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
19. Roger Cohen (28. listopada 1994). „Hard-Fought Ground”. New York Times. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
20. Sudetic, Chuck (19. studeni 1994). „Napalm and Cluster Bombs Dropped on Bosnian Town”. The New York Times. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
21. „UN Security Council, 3462nd Meeting, Resolution S/RES/959”. Vijeće sigurnosti UN-a. 19 November 1994. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
22. „United Nations General Assembly on the situation in the occupied territories of Croatia, A/50/72, S/1995/82”. Opća skupština Ujedinjenih naroda. 26. siječnja 1995. Arhivirano iz originala na datum 2012-10-21. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
23. Tony Barber (28. listopada 1995). „Croats ready to hurl troops into battle of Bihac”. The Independent. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
24. interview with General Atif Dudakovic (15. rujna 2006). „We needed Operation Storm as much as Croatia did”. Bosnia Report i. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-30. Pristupljeno 30. rujna 2007. 
25. „The Prosecutor of the Tribunal against Ratko Mladic- Indictment (p. 36)”. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. studeni 2002. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
26. „Bosnia candidate jailed for war crimes”. BBC News. 31. srpnja 2002. Pristupljeno 3. veljače 2013. 
27. „Background Report: Domestic War Crime Trials 2005 (page 23)”. Organization for Security and Co-operation in Europe mission in Croatia. 3. veljače 2013. Arhivirano iz originala na datum 2019-08-27. Pristupljeno 2013-02-03. 

Knjige

• Gow, James (2003). The Serbian Project and Its Adversaries: A Strategy of War Crimes. McGill-Queen's Press. 
• Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-Building And Legitimation, 1918-2005. Indiana University Press. 

Vanjske veze

• Francuski video izvještaj iz Bihaća nt Ina.fr