| Zločin u Kravici |
|---|
| Lokacija | Kravica, okolica Bratunca |
|---|
| Datum | 7.1.1993. |
|---|
| Meta | Srbi |
|---|
| Vrsta napada | Strijeljanje |
|---|
| Mrtvih | Bosanski izvori navode 35 srpskih vojnika i 12 civila [1] dok prema srpskim izvorima poginulih je 49 Srba [2]. |
|---|
| Počinitelji | ARBiH |
|---|
Napad na Kravicu je bio iznenadni napad armije Bosne i Hercegovine na selo Kravica naseljeno Bosanskim Srbima i pod kontrolom Republike Srpske. Do napada je došlo na pravoslavni Božić 7.1.1993. kada je bosanskohercegovačka vojska iz zaštićene Srebreničke enklave pod opsadom napalo selo Kravica branjeno od seoskih straža i vojnika Republike Srpske. Tokom bitke će prema bosanskim izvorima poginuti 35 srpskih vojnika i 12 civila [3] dok će prema srpskim izvorima poginuti 49 Srba [2]. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini Naseru Oriću zapovjedniku bosanskohercegovačke vojne jedinice koja je izvršila napad će se suditi za ratni zločin, ali će ga Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije proglasiti nevinim po svim točkama optužnice[4]. Ovaj napad je predstavljao djelomičnu pobjedu vladinih snaga pošto su se zajedno s stanovništvom Srebrenice opskrbili hranom, ali je cilj stvaranja većeg slobodnog područja ubrzo propao u srpskoj protuofenzivi.
Uvod
U tom razdoblju, područje oko Srebrenice je neprekidno bilo izloženo vojnim napadima, uključujući topništvom, snajperima i povremenim bombardiranjem iz borbenih zrakoplova.[4] Pošto je vojska Republike Srpske bila oružano nadmoćna, Bošnjaci su pokrenuli gerilski način ratovanja i napadali okolna naselja nastanjena Srbima kako bi pronašli hranu i oružje. Te racije rezultirale su uništavanjem srpskih posjeda i civilnim žrtvama.[4] Tim postupkom, zapovjednik Naser Orić uspio je proširiti srebreničku enklavu, no samo nakratko jer su bosanski Srbi ponovno zauzeli mnoga naselja do veljače 1993. Do ožujka 1993., veličina srebreničke enklave je smanjena na manje od promjera od 20 kilometara, sežući od naselja Potočari na sjeveru do Zelenog Jadra na jugu.[4]
Kao posljedica višegodišnje ofenzive bosanskih Srba na Srebrenicu, deseci tisuća bošnjačkih izbjeglica iz okolice je bježalo u Srebrenicu kako bi pronašli utočište. Već u prosincu 1992., oko 40.000 ljudi se gužvalo u enklavi.[4]
Vojska Republike Srpske je kontrolirala sve ceste te nije dopuštala prolaz međunarodne pomoći - poglavito hrane i lijekova - u Srebrenicu. Nedostatak hrane doveo je do gladi čiji su najgori razmjeri dosegnuti tijekom zime 1992./1993. Mnogi su bili pothranjeni i bolesni.[4] Samo su dva humanitarna konvoja Ujedinjenih Naroda uspijela stići do enklave, u studenom i prosincu 1992.[4] Ljudi u srebreničkoj enklavi su imali jedini izvor vode u maloj rijeci koja je bila zagađena a dobili su infekcije ušiju i buha. Pošto nisu imali električne struje, morali su se osloniti na maleni generator kraj poštanskog ureda i na svijeće.[4]
Sudski nalazi
U presudi protiv Nasera Orića, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) je utvrdio da je u Kravici bila vojna baza iz koje su bosanski Srbi napadali Srebrenicu i okolna bošnjačka naselja. Prema presudi, bošnjački protunapad na Kravicu 7. siječnja 1993. je rezultat srpske blokade humanitarne pomoći te stalnih napada na okolna bošnjačka sela, poglavito u prosincu 1992. Presuda je utvrdila:
U ranim jutarnjim satima 7. siječnja 1993., na pravoslavni Božić, Bošnjaci su napali Kravicu, Ježesticu i Šiljkoviće. Uvjerljivi dokazi navode da su stražari sela bili potpomognuti Vojskom Republike Srpske, a nakon bitke u ljeto 1992. dobili su i vojnu pomoć, uključujući oružje i vojnu obuku. Znatna količina oružja i municije se nalazila u Kravici i Šiljkovićima. Također, dokazi ukazuju da je u tom području izuzev stražara bila i vojna pristunost Srbije i bosanskih Srba. Sudsko vijeće ne može prihvatiti da su bili tamo samo zbog Bošnjaka. Dokazni materijali su nejasni oko broja kuća koje su uništili Bošnjaci u usporedbi sa onim kućama koji su uništili bosanski Srbi. Zbog te nejasnoće, Sudsko vijeće zaključuje da uništavanje imovine u Kravici 7. i 8. siječnja 1993. ne ispunjava uvjete za hirovito uništavanje gradova ili sela koji nisu opravdani vojnom neophodnošću.[4]
Naser Orić je isprva dobio dvije godine zatovra, no kasnije je pravomoćnom presudom oslobođen optužbe za ratne zločine i pušten na slobodu.[5]
Civilno društvo
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije je jedina organizacija civilnog društva u BiH koja je do danas (2016.) javno protestovala u Sarajevu povodom ovog zločina, skretajući pažnju javnosti na nevino ubijene civile u ovom zločinu. UDIK je također, do danas, jedini predstavnik iz Federacije BiH koji je posjetio Kravicu, odao poštu i izvinio se za taj zločin. Koordinator UDIK-a Edvin Kanka Ćudić je 2015. u Kravici izjavio: "Svjesni smo razilaženja u pitanju svih ratnih zločina u BiH, ali smo isto tako svjesni svoje obaveze da obilježimo sva stradanja u BiH, bez obzira na nacionalnu pripadnost žrtava i da im na taj način odamo počast".[6][7]
Poveznice
Izvori
- ↑ „The myth of Bratunac: The blatant numbers game”. Istraživačko dokumentacioni centar (IDC). 2006. Arhivirano iz originala na datum 2007-06-11. Pristupljeno 2013-09-22.
- ↑ 2,0 2,1 Bratunac: Parastos ubijenim Srbima
- ↑ „The myth of Bratunac: The blatant numbers game”. Istraživačko dokumentacioni centar (IDC). 2006. Arhivirano iz originala na datum 2007-06-11. Pristupljeno 2013-09-22.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 4,8 „Prosecutor vs. Naser Orić - Judgement”. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. 30-06-2006. Pristupljeno 15-09-2010.
- ↑ „Poništena osuđujuća presuda Naseru Oriću”. Sense Agency. 3. srpnja 2008. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 15-09-2010.
- ↑ „UDIK: Obilježavanje 23 godine od stradanja Srba u Kravici”. RTRS. 3. siječanj 2015. Pristupljeno 14-04-2016. [mrtav link]
- ↑ [http ://www.oslobodjenje.ba/vijesti/sarajevo/predstavnici-udika-pozvali-na-odgovornost-za-zlocin-u-kravicama „Predstavnici UDIK-a pozvali na odgovornost za zločin u Kravici”]. OSLOBOĐENJE. 3. siječnja 2015. Pristupljeno 14-04-2016.
