Godine 1640. odlazi u Pariz gdje nadgleda ukrašavanje velike galerije u Louvreu, slika oltarne pale i izrađuje naslovne stranice za knjige kraljevske tiskare, ali se već nakon dvije godine odlučuje vratiti u Rim gdje živi do kraja života.
Isprva je radio pod raznim utjecajima (talijanskih manirista, fontembloške škole i dr.), potom inspiriran rimskim antičkim spomenicima, Rafaelovimfreskama i Tizianovim koloritom stvara vlastiti stil (Germanikova smrt,1627.). Između 1630. i 1640. godine napušta barokni i prihvaća strogo klasičan stil naginjući racionalnoj jasnoći i arheološkoj preciznosti kakve nalazimo u Otmici Sabinjanki (1637.).
Uz portrete, slikao je duboke i prozračne krajolike s antičkim građevinama ili ruševinama u koje je harmonično uklapao biblijske (Sveta obitelj na stubama), pastoralne (Četiri godišnja doba) i mitološke likove, osobito iz djela Vergilija, Ovidija i pjesama T. Tassa (Krajolik s Folkionovim pogrebom, 1648.).
Snažno je utjecao na generacije francuskih slikara, te će njegov osobni pristup formalnog savršenstva i rafinirane intelektualnosti dugo ostati odrednicom francuske umjetnosti. Osobito je prepoznatljiv njegov utjecaj na Ingresa i J. L. Davida, čime se smatra ocem neoklasicizma, no romantizam će njegovo djelo daleko manje cijeniti.
Helios i Faeton s četiri godišnja doba, 1635., ulje na platnu, 122 × 153 cm, Državni muzej u Berlinu.
Arkadija (Et in Arcadia ego), 1637.-38., ulje na platnu, 87 x 120 cm, Louvre
.jpg)
