Čuven je po svojem uredničkom i znanstvenom radu na Enciklopediji ili Obrazložbenom rječniku znanosti, umjetnosti i zanata (fran. Encyclopédie ou Dictionnaire Raisonné des sciences, des arts et des métiers, 1751. – 1758., glavni urednici Denis Diderot i Alembert), za koju je napisao i znamenitu Uvodnu raspravu (fran. Discours préliminaire) kao i mnogobrojne znanstvene i filozofske članke u prosvjetiteljskome duhu.
Na temelju proučavanja fizike postavio je stroge temelje diferencijalnom računu (riješio diferencijalnu jednadžbu za titranje žica). D’Alembertova razmatranja će utjecati na daljnji razvoj filozofske, znanstvene i društvene misli, posebice materijalističke filozofije.[1]
Rođen je u Parizu kao vanbračni sin spisateljice Claudine Guérin de Tencin koja ga je, samo nekoliko dana nakon rođenja, ostavila pred vratima kapele Saint-Jean-le-Rond de Paris, po kojoj je i dobio ime. Njegov otac je bio oficir Louis-Camus Destouches, koji se o njemu brinuo financijski, ali ga nije želio priznati. Školovao se u kolegiju jansenista. U dobi od 12 godina upisuje se na Collège Mazarin, gdje pokazuje talent za matematiku, fiziku i astronomiju.
U dobi od 21 godine, d'Alembert je izdao svoje prvo djelo o matematici. Svoje najvažnije djelo, Traité de dynamique, izdaje 1743. godine izvršilo je značajan utjecaj na razvoj klasične mehanike, a bilo je temeljeno na njegovom vlastitom načelu, otkrivenom kada je imao 26 godina. Nakon 1743. je nastavio izdavati znanstvene radove i predlagati nova rješenja za postojeće probleme.
Godine 1751., zajedno s Denisom Diderotom inicira projekt Encyclopédie, koji je omogućio širenje ljudskog znanja i okupio najveće tadašnje intelektualce, poput Voltairea, Rousseaua ili Laplacea, oko projekta kojeg će povijest pamtiti kao doba prosvjetiteljstva. D'Alembert je doprinosio sve do 1758., kada se povukao jer se država uplela u izdavački proces. Ipak, nastavio je pisati članke iz polja znanosti i filozofije.
Privatno, d'Alembert je bio posjetioc nekoliko tadašnjih salona. Na jednom od njih upoznao je i Jeanne Julie Éléonore de Lespinasse, koja će ga očarati i kod koje će se ubrzo useliti. Cijeloga života je patio od zdravstvenih problema, a njegova smrt je bila posljedica bolesti mjehura. Zbog svog ateizma, pokopan je u neoznačenom grobu.
Filozofija
Bavio se gnoseološkom (gnoseologiju shvaća kao eksperimentalnu fiziku duše) i epistemološkom problematikom (načela ljudske spoznaje osnova su svih filozofskih problema i znanstvenih disciplina). D’Alembertovu filozofiju obilježava dualizam novovjekovne filozofije, racionalizma (utjecaj Holbachova materijalizma) i empirizma (iskustvo i osjeti kao jedini izvor spoznaje). Izvodeći podrijetlo ljudskoga znanja, društva i jezika iz prirodnih ljudskih potreba, činjenica iskustva i osjetilne spoznaje, Alembert ostavlja njihovu bit nespoznatom, a filozofske kategorije neodredljivima. Štoviše, on pritom odbacuje metafizičke filozofske sustave. U svojim moralno-etičkim i religioznim postavkama Alembert zastupa agnosticizam.
U filozofsko-povijesnom izlaganju o fenomenu ljudskoga znanja, njegovu nastanku, redoslijedu i povezanosti Alembert obrazlaže različite dijelove ljudske spoznaje i njezine osobine, te genealoško ili enciklopedijsko stablo koje ih povezuje. Sve znanje dijeli u tri opće grane (dugujući svoju podjelu filozofu Francisu Baconu), s obzirom na tri temeljne čovjekove sposobnosti: povijest (pamćenje), koju dijeli na onu koja se odnosi na Boga (sveta i crkvenu povijest), čovjeka (političku i kulturnu povijest) i prirodu (mnoštvo grana); filozofiju (sposobnost razmišljanja i rasuđivanja), uključujući tu znanost o Bogu, čovjeku i prirodi, kao i fizikalno-matematičke znanosti; lijepe vještine (mašta), kamo ulaze slikarstvo, skulptura, arhitektura, pjesništvo i glazba.
D’Alembertovo načelo
D’Alembertovo načelo jedno od općih načela teorijske mehanike iz kojeg se izvode jednadžbe gibanja ili ravnoteže za materijalnu česticu ili sustav takvih čestica, napose jednadžbe gibanja mnoštva vezanih čestica. Postavio ga je d’Alembert 1743. Omogućava da se dodavanjem d’Alembertove virtualne (prividne) sile zakoni dinamike svedu na zakone statike, odnosno da se rješavanje mnogih dinamičkih problema svede na rješavanje jednostavnijih jednadžbi ravnoteže u svakoj točki putanje. Ako se zamisli da na česticu u sustavu vezanih čestica, osim stvarne sile Fi, istodobno djeluje i virtualna sila po iznosu jednaka umnošku mase čestice i ubrzanja (akceleracije), ali suprotna smjera (– mi ai), čestica će, pod djelovanjem tih dviju sila, mirovati. Utjecaj vanjskih sila prenosit će se na sve čestice u sustavu, što se može izraziti jednadžbom statike:
gdje δ ri označava virtualni (prividni) infinitezimalni pomak čestice, a simbol δ u njoj simbol je varijacije.
D’Alembertovo načelo ekvivalentno je drugomu Newtonovu zakonu gibanja za nevezane čestice i sustave. Za sustave potpuno slobodnih čestica d’Alembertovo načelo postaje:
