U 4. stoljeću pr. Kr. na području suvremene Crne Gore dolazi do formiranja prvih državnih zajednica ilirskih plemena. Iz toga razdoblja u povjesnici su poznata sljedeća ilirska plemena: Enhelejci, Labeati, Autarijati, Ardijejci, možda Pirusti, te Dokleati kao najznačajnija skupina koja je naseljavala suvremenu Crnu Goru.
Tijekom 9. godine to područje anektiralo je Rimsko Carstvo i u njegovu sastavu će ostati djelomično ili potpuno više od 500 godina. Rimska provincija na tlu Crne Gore nazvana je Prevalis a glavno središte bit će grad Duklja.
Od 620. Prevalis napadaju Slaveni koji su je vremenom osvojili i pretvorili je u svoje političko i gospodarsko središte, a oblast sve više dobiva naziv Duklja.
Pleme Dokleati su, kako se vjeruje, poglavito asimilirani od slavenskih doseljenika koji su od njih prihvatili etnonim u slaveniziranoj formi - Dukljani.
Dukljanska država (od kraja 10. stoljeća do 1189.)
Moć dinastije Vojislavljevića je od polovice 11. stoljeća imala uzlaznu liniju. Na vrhuncu je bila u doba Bodina, kada se teritorij rasprostirao od Neretve na zapadu do rijeke Vojuše na istoku (Albanija), a na sjeveru je Dukljansko kraljevstvo obuhvaćalo velike dijelove Raške i Bosne.
Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije bilježi kako je u razdoblju od 1072. do 1075. godine Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od "Dukljana i Hrvata" i kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik".[6]
No, nakon Bodinove smrti, Dukljansko kraljevstvo će slabiti u međusobnim unutarnjim borbrama oko prijestolja. To je iskoristio srpskižupanNemanja. Napao je 1185. godine Duklju, razorio sve njezine gradove (izuzev Kotora) i zauzeo je.
Duklja je bila katolička zemlja. Od 1089. godine tadašnja biskupija iz Bara je, odlukom pape, uzdignuta na stupanj nadbiskupije koja se u Ljetopisu popa Dukljanina spominje kao Dukljanska crkva.[7] No, nakon srpskog osvajanja Duklje, tijekom narednih stoljeća, uz ne male otpore pravoslavlje će postati dominatnom vjerom.
Dvojica najmoćnijih dukljanskih vladara, kraljevi Mihailo i Bodin, nosili su titule priznate i u Carigradu i u Rimu, općenito i u drugim zemljama i kod drugih naroda:
Dok su tragovi latinske i grčke pismenosti dukljanskoga razdoblja djelomično očuvani, o pismenosti na slavenskome jeziku postoje samo posredna svjedočanstva.
Svač je srednjovjekovnigrad i utvrda, nastao je u najranijem razdoblju povijesti dukljanske države. Najnovija istraživanja Svača su dovela do procjene kako je utvrda u jednom razdoblju moguće bila sjedište države Vojislavljevića. Kao sjedište episkopije, Dioecesis Suacinensis, spominje se 8. st.Svač je bio okružen zidovima s kulama. Platformu grada znanstvenici procjenjuju na oko 6 ha. Prema legendi, imao je crkava koliko u godini dana.[9]
»A Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrijebi grčko ime, da se nikako ne spominje ime njihovo u toj oblasti, a narod svoj u njima nepovredjen ostavi da služi državi njegovoj sa strahom i s urečenim dankom od Svetoga.«
Nemanja je povjerio vladanje Dukljom svom prvorođenom sinu Vukanu. No, on će se pridružiti ogorčenim dukljanskim plemićima i 1196. godine prijeći na katoličku vjeru. Obnovit će također Barsku nadbiskupiju.
Vukan će predvoditi Dukljane čak i u vojni pohod na Rašku koji je bio inspiriran sukobom oko srpskoga prijestolja. No, Vukanovom će se smrću Duklja vratiti pod čvršću srpsku kontrolu.
Tijekom srpske okupacije naziv Duklja postupno iščezava iz uporabe i sve se više rabi naziv Zeta ili pomorske zemlje. Oblasni vladari iz dinastije Nemanjića će u Zeti podizati pravoslavne hramove, poput Manastira Morača. Pravoslavna crkva u Zeti bila je pod mjerodavnosti srpske Pećke patrijarhije.
Oko 1360. godine, dotadašnji zetski vazal Balša I. je, nedugo po smrti caraDušana, faktički osamostalio Zetu. S ostatkom Srpskoga carstvaZeta je i dotad bila u sve labavijim vezama, a s pojedinim srpskim područnim vladarima i u čestim ratovima.[14] Od toga perioda obitelj Balšića će do 1421. godine vladati Zetom, kao druga povijesna crnogorskadinastija.
Balšići su uspjeli proširiti teritorij na gospodarski značajne primorske gradove, poput Ulcinja. Istodobno su stalno i bezuspješno opsjedali Kotor, koji je priznavao vrhovnu vlast srpskoga caraUroša.
PapaUrban V. poslao je 26. lipnja1369. godine pismo trojici sinova Balše I., utemeljitelja dinastije, u povodu njihovoga vraćanja u katoličku vjeru.[15]
Đurađ I. Balšić rabio je i titulu Gospodar (latinskiDominus). Balšići su, po ugledu na Bizant, imali organiziranu dvorsku službu s logotetom na čelu. Državnim je financijama rukovodio visoki činovnik. Balšići su imali talenta za gospodarstvo, kovali su svoj novac - dinar.
U doba kada je vladao Balša II. (od 1378. do 1385. godine) komplicirali su se vanjsko-politički uvjeti za Zetsku državu prouzročeni stalnom vojnom prijetnjom bosanskogakraljaTvrtka I. Kotromanića. Njihove su se vojske sukobile oko prevlasti nad gradom Kotorom koji je u međuvremenu potpao pod pokroviteljstvo ugarske krune.
Došlo je od 1382. do 1384. godine do zetsko-bosanskoga rata i Tvrtko iz njega izlazi kao pobjednik. Balša II. će taj gubitak nadoknaditi osvajanjima, grada Drača, te gradova Berata i Valone (suvremena Albanija). Kao gospodar ovih gradova on će ponijeti i titulu Duka Drački.
No, rujna 1385. godine Osmanlije će napasti Berat, pa je Balša II. iz Drača pohitao obraniti ga. Do sukoba je došlo na Saurskom polju pokraj Berata a u njemu je Balša II. poginuo.
Nakon smrti Balše II. veliki će dijelovi Zetske države biti podijeljeni između susjednih vladara.
Nakon smrti oca Stefana, Ivan Crnojević je naslijedio prijestolje. Godine 1465. napao je posjede Mletačke Republike na Crnogorskom primorju, poglavito oko Kotora, pozivajući se na povijesno pravo nad ovim područjima. No, premda su ga prvotno Mlečani osudili na smrt, naredne su se godine dogovorili s Ivanom. Darovali su ga titulom vojvode, a Ivan je zauzvrat obećao da će obustaviti oružane napade i umiriti tamošnje stanovništvo koje mu je bilo sklono.
Godine 1471.Osmanlije su uspjele pritisnuti Ivana te im je morao obećati davanje godišnjeg danka od 700 zlatnih dukata. No, Mlečani su opet nastojali pridobiti Ivana, pa su 1473. dali Ivanu i njegovim potomcima mletačke plemićke titule, vojnu opskrbu i 600 dukata godišnje pomoći.
Godine 1474.Ivan prestao plaćati danak Osmanlijama. Te je godine otpočela osmanska opsada Skadra, kojeg su kontrolirali Mlečani. Ivan je uputio Mlečanima u pomoć postrojbe u jačini od 8.000 ljudi, pa je osmanlijski pokušaj zauzimanja Skadra propao.
Povijesni izvori iz 15. stoljeća, za doba Stefana I. Crnojevića i njegova sina i nasljednika gospodaraIvana Crnojevića, Žabljak Crnojevića opisuju kao državno središte. Iz njega je pokušan organizirani otpor navali Osmanlija s juga, kroz ravnicu oko Skadarskoga jezera. U Žabljaku Crnojevića bila je dvorska palača i Crkva Sv.Đorđija (kasnije pretvorena u džamiju). Crnojevići su izmjestili državno središte u planine, u konačnici na Cetinje.
Godine 1479. Mlečani su Osmanlijama predali Skadar i oni su dobili prigodu koncentrirati snage na Crnu Goru. Ivan je te godine prešao na teritorij Mletačke Republike.
Godine 1481. u velikom stilu vraća se Ivan sa svojim postrojbama u domovinu, te u silovitim naletima protjeruje Osmanlije. No, nakon što su se konsolidirali, Osmanlije su opet priprijetile Crnoj Gori i Ivan ponovno prihvaća isplaćivati godišnji danak. Njegova je država obuhvaćala i uski dio obale od Miločera do Svetog Stefana.
Godine 1484. utemeljen je Cetinjski manastir koji je stoljećima bio državotvorno i duhovno središte Crnogoraca.
Stiješnjen od onovremene vojne i političke sile, Osmanskoga Carstva, Ivan je poslao svoga najmlađeg sina Stanišu kao zalog mira u Carigrad, kamo je ovaj kasnije prešao na islam i nazvao se po svome albanskome ujaku, Skenderbeg - Staniša (Skender-beg) Crnojević.
Tijekom 1496. godine Đurađ se zainteresirao za plan francuskoga kralja Karla VIII. o podizanju ustanka u susjednoj Albaniji, što su Osmanlije otkrile i dali mu ultimatum da napusti Crnu Goru. Povlači se Đurađ na svoje posjede u okolici Budve a potom u Mletačku Republiku.
Osmanlije su 1497. godine obavile popis u Crnoj Gori što znači da je ona bila od tada, neko vrijeme, faktički pod vlašću skadarskogasandžak-bega.
Godine 1501.Đurađ je pokušao izvesti ustanak u Crnoj Gori, no bezuspješno, Osmanlije ga uhićuju i odvode u Carigrad. Umro je Đurađ u Anadoliji oko 1511. godine.
Ostavština Crnojevića
Za doba Crnojevića trajno se ustalio naziv Crna Gora.
Zbog neprestanih pobuna Crna Gora dobila je od Osmanlija poseban status kao planinsko neplodno područje nastanjeno borbenim crnogorskim plemenima.
Kako bi lakše kontrolirao Crnu Goru, sultan stvora posebni Sandžak Crna Gora, no timarsko-spahijski sustav poreza nikako nije mogao uvesti u Crnu Goru, pa je odlučeno da Crnogorci postanu slobodni seljaci - furlundžije, kao stočarski narod koji plaća umjeren danak i sudjeluje u osmanlijskim ratovima, no samo u granicama Crne Gore.
Tako se počela razvijati autonomija Crne Gore još u 16. stoljeću. Crna Gora se dijelila na nahije, koje su se dalje dijelile na crnogorska plemena, od kojih je svako imalo glavare koje su birali odrasli muškarci na plemenskim zborovima.[17]
Godine 1604. Crnogorci su odbili platiti danak, pa je sandžak-beg okupio 3.000 boraca i došao u Podgoricu sam ga pokupiti, krećući se k utvrđenim zaseocima Stanjevićima i Goricama, kako bi provalio prema Cetinju, Crnogorci su ga napali i opljačkali.
Otpor Crnogoraca sve više artikulira se kao borba za neovisnost. Takva težnja posebno se iskazuje za Kandijskoga rata u razdoblju od 1645. do 1669. godine.[18]
Tijekom rata između Svete lige i Osmanlija (1683. – 1699.) Crna Gora se ponovno buni.
Obnova crnogorske samostalnosti
Ulogu svjetovnog vladara i rukovođenje zemljom preuzimaju cetinjske vladike, zatim Općecrnogorski zbor i Zbor glavara, kao vrsta državnog organa, a rukovođenje na nižim razinama bilo je u rukama plemenskih zborova.
Godine 1697.Općecrnogorski zbor za vladiku bira Danila Petrovića Njegoša, rodonačelnika dinastije Petrović Njegoš, čime počinje organizirana borba za političko i vjersko jedinstvo zemlje, često podijeljene plemenskim sukobima i islamizacijom pučanstva. Tih godina pravoslavni Crnogorci provode sustavno pokrštavanje i zatiranje domaćih muslimana, genocidnog tipa, upamćeno pod nazivom istraga poturica.
Sljedeće godine, 1712., odigrala se bitka protiv snaga bosanskoga vezira Ahmet-paše na Carevom lazu, događaj koji je u narodno pamćenje ušao kao jedna od najvećih pobjeda u ratnoj povijesti Crnogoraca.
Suprotno dotadašnjim običajima o biranju vladika Danilo donosi odluku da nasljednik bude iz njegove obitelji. Kako se vladika nije mogao ženiti i imati djecu kao nasljednika odabire 1735. godine bratovog sina - Savu Petrovića Njegoša.
U prvom dijelu svoje vladavine, Sava će na položaj vladike uzdići svog brata Vasilija koji se prije svega bavio vanjskom politikom. U svojim pismima ili putovanjima Vasilije će mnogo puta tražiti pomoć Rusije u stvaranju crnogorskog školstva, dok će on sam na kraju postati prvi povjesničar Crne Gore sa svojom knjigom Istorija Crne Gore (tiskana 1754. godine).[20]
Godine 1796. u bitkama na Martinićima i Bici na Krusima je posječena osmanlijska vojska. U bitkama je Petar predvodio Crnogorce sa sabljom i križom u rukama. Vezir Mahmut-paša je tijekom borbi zaklan a glava mu je, kao strašni simbol crnogorske pobjede, za osvetu odsječena i donesena u Cetinjski manastir kojega je ovaj 1785. godine spalio. Od tada su sastavnim dijelom crnogorske države postali Bjelopavlići i Piperi.
Godine 1802.austrijske su okupacijske vlasti u Boki kotorskojDolčija smatrale glavnim organizatorom pobuna slavenskog pučanstva na tom području, te su o tome izvjestile Rusiju, navodeći da je Dolči u urotničkoj vezi s austrijsko-ruskim zajedničkim neprijateljem NapoleonovomFrancuskom. Optužbe su dodatno osnažene pritiskom u pismu Crnogorcima što ga je uputio Sveti SinodRuske crkve s optužbama da Petar uzgaja "latinsku jeres" i prijetnjom kako će Ruski sinod u Crnu Goru postaviti novoga arhijereja.
Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog se 3. srpnja1804. godine obratilo pismima ruskom caru i ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, istaknuvši potpunu neovisnost i samostalnost Crne Gore spram Rusije, kako u crkvenom tako i u državnom pogledu. Gašenjem Pećke patrijaršije1766. godine (citati u izv. na crnogorskom ) “naš gospodin Mitropolit ostao (je) po sebi u ovdašnjoj crkvi u nezavisnosti ikakvoj vlasti kao drugi arhijereji”, da “od najstarijeg vremena vjeru hrišćansku nijesmo od Rusa, nego od Grka primili”, te da “mi narod crnogorski i brdski ne stojimo pod podanstvom Ruske imperije, nego samo pod moralnim pokroviteljstvom.
Godine 1797. nakon propasti Mletačke Republike nastojao je Petar I. pripojiti Boku kotorsku i crnogorsko priobalje oko Budve. Petar I. je doista oslobodio Budvu, no ubrzo se, pod inozemnim pritiskom, morao od otuda povući.
Godine 1806. se, na poziv Rusije, uključio u borbu protiv Napoleonovih trupa koje su bile prodrle i u Boku kotorsku. Ni ovoga puta nije bilo uspjeha jer su Crnogorci pretrpjeli poraz.
Godine 1813.Petar I. je uništio francuske postrojbe u Boki kotorskoj, izuzev utvrde u Kotoru. Zauzeo je Perast, Risan, Herceg Novi, nad kojima se zaviorio crnogorski Alaj-barjak, te stigao s kombiniranim crnogorsko-bokeljskim postrojbama podno Dubrovnika u kojem su se Francuzi utvrdili. U prosincu 1813. godine predala se i francuska posada u Kotoru.
Godine 1820. je na Morači poražena Džalaludin-pašina vojska i od tada su plemena Rovca i Moračani, znatni dijelovi Crnogorskih Brda postali dijelom slobodne i neovisne crnogorske države.
Tijekom vladavine, Petar I. imao je snažnu oporbu u plemićkoj obitelji Radonjića, koji su bili guvernaduri.
"Istina je da su Crnogorci spremni da budu u pomoći svojoj braći Hrvatima, jedno po jedinoplemenosti, a drugo po njihovoj prirođenoj naklonosti vojničke trudove snositi".[22][23]
Godine 1853.Danilo I. podržao je ustanke u Hercegovini. To je izazvalo osmanlijsku navalu na Crnu Goru. Danilo I. se obratio Ruskim i Austrijskim carstvima za pomoć, koji su uvjerili Osmanlije da odustanu.
Od 1854. godine Danilo I. je počeo reformirati Crnogorsku vojsku.
Danilo I. je, na unutarnjem planu, odlučio oštrim mjerama suzbiti plemenske separatizme.
Godine 1854. dio plemena Bjelopavlića odmetnuo se od crnogorskih vlasti. Danilo I. se 1. srpnja1854. godine s oko 5.000 Crnogorca spustio u Bjelopavlićku ravnicu. Oko 20 plemenskih vođa Bjelopavlića pobjegli su turskom paši u Skadar.
Pokolj Kuča, u dva navrata, zbio se lipnja i srpnja 1855. godine, nakon što su neke plemenske vođe objavile pokornost turskom paši u Skadru.
Danilo I. je, po dolasku na vlast, izradio plan obnove Crnojevića države, s teritorijalnim proširenjem i potpunim međunarodno-pravnim priznanjem crnogorske neovisnosti. Svoj plan nazvao je Obnova Ivanbegovine (Ivanbeg, popularni naziv u crnogorskom pučanstvu za vladara Ivana Crnojevića).
Godine 1856. uputio je Danilo I. memorandum velikim silama tijekom kongresa u Parizu u kojem je zahtijevao:
priznanje neovisnosti Crne Gore;
proširenje granica Crne Gore na dijelove teritorija ist.Hercegovine i Albanije;
Iste, 1857. godine, Danilo I. podržava hercegovačke ustanke, što je izazvalo novi osmanlijske pohod. Crnogorci su izvojevali značajnu pobjedu na Grahovu1858. godine.
Godine 1860.Danila I. ubija jedan osobni protivnik, dezerter u Kotoru.
Njegov brat, proslavljeni crnogorski ratnik, veliki vojvoda Mirko Petrović odriče se tvrdnje za prijestolje u korist njegova sina, Nikole Petrovića Njegoša.
Pod njegovom je upravom crnogorska država 13. srpnja1878. godine na Berlinskom kongresu dobila međunarodno priznanje i od onih država Europe koje ju dotad nisu priznavale. Nakon višestoljetne izolacije, Crna Gora je silno uvećala svoj teritorij i izbila na Jadransko more.
Glavna oporbu, ne samo Nikoli I. već i crnogorskoj državi uopće, predstavljale su unutarnje pristalice velikosrpskoga koncepta. Uz potporu obavještajne službe Kraljevine Srbije planirani su 1908. godine ubojstvo Nikole I. i svojevrsni državni udar a 1909. godine i pokušaj oružane pobune.
Nikola I., kako bi zadao posljednji udarac Osmanlijama u Europi1912. godine stupa u savez s ostalim pravoslavnim kršćanskim monarhijama Balkana – Srbijom, Grčkom i Bugarskom i do 1913. godine znatno proširuje svoj teritorij.
Prvi pohod Centralnih Sila na Crnu Goru je bio zaustavljen, te su Crnogorci protuudarima zauzeli Budvu, došli nadomak Tivta, a na sjevernom bojištu dosegli nadomak Sarajeva.
Nakon proboja Solunskoga fronta, srpska vojska zauzima Crnu Goru i u Podgorici na vlast postavljaju prijelaznu protuustavnu tzv. Podgoričku skupštinu koja optužuje Nikolu I. za izdaju i zbacuje ga s prijestolja.
Najveći dio crnogorskoga pučanstva nikada se nije pomirio s načinom "ujedinjenja", zapravo prisajedinjenja, te derogiranim statusom Crne Gore u Prvoj Jugoslaviji.
Snažna uporišta u Crnoj Gori, u razdoblju između dva svjetska rata, imala je Crnogorska stranka (crnogorski federalisti) i ilegalna KPJ, koje su promicale priznanje crnogorske nacionalnosti i ravnopravnost Crne Gore.
Kao ilustrativan podatak koliko je Crna Gora, derogirana tzv. Podgoričkom skupštinom 1918. godine mogla utjecati na politički život tadašnje države, bjelodano svjedoči i da je u ukupno 39 jugoslavenskih vlada u razdoblju između dva svjetska rata u njima bilo 819 ministarskih mandata, a svega su petorica bili ministri iz Crne Gore u trajanju koje je ukupno bilo manje od trajanja prosječnoga ministarskoga mandata.[24]
Krajem 1941. godine, nakon što su ustanici u borbama s Talijanima pretrpjeli uzastopne poraze te u većini morali napustiti teritorij Crne Gore i priključiti se Josipu Brozu Titu u BiH, organizira se četnički pokret s ciljem stvaranja Velike Srbije koja bi obuhvaćala i Crnu Goru.
Okupacijski talijanski guverner na Cetinju, generalPircio Biroli, podijelio je Crnu Goru na tri djelatna sektora, od kojih su dva kontrolirali četnici a jedan postrojba generala Popovića. Unatoč retoričkom neprijateljstvu, povijesnica nije zabilježila veće oružane sukobe između partizana i postrojbi Crnogorske narodne vojske a najveći dio pristalica generala Popovića je pristupio kasnije partizanima.
Talijani su u crnogorskim četnicima, čiji je de facto vođa bio prijeratni satnik jugoslavenske vojske Pavle Đurišić, imali odane saveznike u borbi protiv partizana. Na teritoriju Crne Gore od sredine 1942. godine pa do proljeća 1943. godine boravio je osobno Draža Mihailović.
Neznatne i raštrkane skupine partizana, tijekom razdoblja apsolutne talijansko-četničke vladavine (od proljeća 1942.) davale su otpor, no većinom su bile likvidirane, dok su partizanski simpatizeri bili izloženi represiji. Organizirani su stalni ili ad hoc četnički prijeki sudovi, te zatvori u Kolašinu i Podgorici.
No, dominantni dio četničkih postrojba iz Crne Gore pretrpio je početkom 1943. godine, poglavito od crnogorskih partizana koji su nastupali s glavninom NOVJ, teške kontraudare tijekom Bitke na Neretvi od kojih se četnički pokret u Crnoj Gori nikada nije oporavio.
Ipak, partizani do kraja 1943. godine uspijevaju na sjeveru Crne Gore formirati veći slobodni teritorij koji su kontinuirano držali mjesecima.
U tom razdoblju, crnogorski partizanski pokret obnavlja državno-pravni status Crne Gore formiranjem Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke, te Crnogorskog antifašističkog vijeća narodnoga oslobođenja (CASNO) 1944. godine.
Krajem 1944. godine oslobođena je cijela Crna Gora.
Narodna Republika Crna Gora mijenja naziv 1953. godine u Socijalistička Republika Crna Gora, usporedno s mijenjanjem naziva cijele države (Federativna Narodna Republika Jugoslavija u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija).
Federalni ustavi iz 1963. godine i u većoj mjeri iz 1974. godine znatno su povećali autonomiju Crne Gore.
Crnogorski ustav iz 1963. godine spominje da je u Socijalističkoj Republici Crnoj Gorisrpskohrvatski službeni jezik. Ustav SR Crne Gore iz 1974. godine službeni jezik navodi pod imenom srpskohrvatski jezik ijekavskoga izgovora.[25]
Za vrijeme srpsko-crnogorske agresije na susjednu Hrvatsku, nakon što se Hrvatska razdružila od SFRJ, crnogorski odredi Jugoslavenske narodne armije napali su Konavle, Dubrovnik i Dubrovačko primorje u razdoblju od 1991. do 1992. godine.
Protiv napada na Dubrovnik ustali su crnogorski liberali s krilaticom: "S Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče!". Crnogorski studentski i drugi demokratski forumi organizirali su brojne peticije za vraćanje crnogorskih pripadnika JNA.
Uloga vlasti Crne Gore u ratu u Bosni i Hercegovini bila je vrlo aktivna, izručivale su muslimanske izbjeglice Vojsci RS-a i tolerirale ili organizirale slanje dobrovoljaca.
Godine 1992. održan je – u svega 7 dana organizirani referendum, koji je odlučio budućnost SR Crne Gore da postane članicom SRJ. 92,96% je glasovalo za formiranje zajednice sa SR Srbijom, a 7,04% protiv. No, ukupno je samo dvije trećine građana glasovalo.
Godine 1997.de facto vlada Mila Đukanovića se distancira od unitarističkog režima Slobodana Miloševića.
Za vrijeme NATO-ova napada na SRJ 1999. godine Crna Gora je bombardirana samo prvih par puta; kasnije je pošteđena zahvaljujući otporu Miloševićevu režimu.
Nakon pada Miloševića 2000. godine u Crnoj Gori sve su glasniji zahtjevi za obnovu neovisnosti.
Godine 2003. SRJ transformirana je u slabije povezanu državnu zajednicu Srbija i Crna Gora, dok je Ustavna povelja te tvorevine precizirala da Crna Gora ima pravo za tri godine organizirati referendum o svojoj neovisnosti.
Službeni rezultati objavljeni su 23. svibnja po kojima je tijesno pobijedila crnogorska neovisnost.
Europska unija je nametnula granicu od 55% glasova za neovisnost. Za koju je glasovalo 55,5% birača. To je rezultiralo time da je de facto 1,22 glasa za neovisnost vrijedilo koliko i jedan glas protiv neovisnosti.
Dana 3. lipnja2006. godine Crna Gora proglasila je neovisnost.
Nakon osamostaljenja Hrvatske intenziviralo se pitanje granice Hrvatske i Crne Gore. Zbog toga je dio UNPROFOR-a (promatračka misija UNMOP - UNMonitors on Prevlaka) postavljen 20. listopada 1992. godine[27] s ciljem nadgledanja demilitarizirane zone poluotoka Prevlake.[28] 10. prosinca 2002. godine potpisan je Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu.[27] UNMOP se u potpunosti povukao 31. prosinca 2002. godine.[27]
Pitanje se danas rješava arbitražom. Unatoč Protokolu, Crna Gora ima ambiciju istraživanja i eksploatiratnja ugljikovodika u Jadranskom moru. Hrvatska je zbog toga je 2011. godine uputila prosvjednu notu Crnoj Gori.[29]
↑Geršković, Leon; Đokić, Aleksandar; Ivanović, Branislav; Marković, Mileta; Misajlovski, Vasko; Šinkovec, Borut; Petković, Svetomir; Milinić, Obrad; Stanojević, Novak; Kršul, Ivan. Ustavi i ustavni zakoni : tekstovi Ustava i ustavnih zakona : osnovne karakteristike novog ustavnog sistema (Informatorovi priručnici), knj. 1. i 2., Informator, Zagreb, 1974., str. 571.
»U tim je odredbama utvrđeno da je u SR Crnoj Gori u službenoj upotrebi srpskohrvatski jezik ijekavskog izgovora i da su ravnopravna oba pisma – ćirilica i latinica.«
(Geršković (et al.), 1974., 571.)
↑www.vecernji.hr, "Crna Gora i službeno primljena u NATO: 'To je povijesni događaj'", objavljeno 5. lipnja 2017., pristupljeno 6. lipnja 2017.
↑ abc(engleski) UN Prevlaka Peninsula - UNMOP - Background (pristupljeno 10. ožujka 2016.)
1) Značajan dio teritorija se nalazi u Aziji.
2) U potpunosti u Aziji, ali ima društvene i političke veze s Europom.
3) Posjeduje zavisne ili slične teritorije izvan Europe.
Czech ice hockey defenceman (born 1991) Ice hockey player Adam Polášek Polášek playing for the Chicago Wolves during a military appreciation night in 2013Born (1991-07-12) July 12, 1991 (age 32)Ostrava, CzechoslovakiaHeight 6 ft 3 in (191 cm)Weight 200 lb (91 kg; 14 st 4 lb)Position DefenceShoots LeftELH teamFormer teams HC Sparta PrahaChicago WolvesUtica CometsSibir NovosibirskHC SochiNeftekhimik NizhnekamskNational team Czech RepublicNHL Dra...
Amin al-Husayniأمين الحسيني Amin al-Husseini en 1929. Presidente de Toda Palestina septiembre de 1948-1953Primer ministro Ahmed Hilmi PashaPredecesor cargo creadoSucesor cargo abolido Gran Muftí de Jerusalén(En funciones) 1921-20 de diciembre de 1948Predecesor Kamil al-HusayniSucesor Husam Al-din Jarallah Presidente del Consejo Supremo Musulmán(En funciones) 9 de enero de 1922-1937Predecesor cargo establecidoSucesor cargo abolido Información personalNombre en árabe محمد أم
Road in South Korea Expressway No.10Namhae ExpresswayRoute informationLength273.17 km (169.74 mi)Existed1973–presentMajor junctionsWest endW.Yeongam IC in Yeongam, Jeollanam-do Seohaean ExpresswayMajor intersections40East endDeokchen IC in Buk-gu, Busan LocationCountrySouth KoreaMajor citiesSuncheon, Gwangyang, Jinju, Changwon, Gimhae Highway system Highway systems of South Korea Expressways National Local Namhae ExpresswayHangul남해고속도로Hanja南海高速道
كيسين-نوما علم شعار الإحداثيات 38°54′29″N 141°34′12″E / 38.908055555556°N 141.56994444444°E / 38.908055555556; 141.56994444444 [1] تاريخ التأسيس 1 يونيو 1953 تقسيم إداري البلد اليابان[2][3] التقسيم الأعلى مياغي خصائص جغرافية المساحة 332.44 كيلومتر مربع (1 ينا...
يفتقر محتوى هذه المقالة إلى الاستشهاد بمصادر. فضلاً، ساهم في تطوير هذه المقالة من خلال إضافة مصادر موثوق بها. أي معلومات غير موثقة يمكن التشكيك بها وإزالتها. (نوفمبر 2019) الدوري الإسباني الدرجة الثانية 1993–94 تفاصيل الموسم دوري الدرجة الثانية الإسباني النسخة 63 البلد إسب
هذه المقالة يتيمة إذ تصل إليها مقالات أخرى قليلة جدًا. فضلًا، ساعد بإضافة وصلة إليها في مقالات متعلقة بها. (يوليو 2020) تريزا وودرف معلومات شخصية الميلاد 7 ديسمبر 1963 (60 سنة) مواطنة الولايات المتحدة عضوة في الأكاديمية الأمريكية للفنون والعلوم الحياة العملية المهنة
Sinjai SelatanKecamatanNegara IndonesiaProvinsiSulawesi SelatanKabupatenSinjaiPemerintahan • CamatAndi Baso MangunrawaPopulasi • Total42,036 per Des 2.021• 20,693 (laki-laki)• 21,343 (perempuan) jiwaKode Kemendagri73.07.02 Kode BPS7307030 Luas131,99 km²Desa/kelurahan10 desa1 kelurahan Rumah Belanda di Bikeru (1900-1940) Sinjai Selatan adalah sebuah kecamatan di Kabupaten Sinjai, Sulawesi Selatan, Indonesia. Kec. Sinjai Selatan merupakan pintu gerban...
Indian psychological drama film with elements of magical realism QalaOfficial posterDirected byAnvita DuttWritten byAnvita DuttProduced byKarnesh SharmaStarring Tripti Dimri Swastika Mukherjee Babil Khan CinematographySiddharth DiwanEdited byManas MittalMusic bySongs:Amit TrivediSagar DesaiBackground Score:Sagar DesaiProductioncompanyClean Slate FilmzDistributed byNetflixRelease date 1 December 2022 (2022-12-01) Running time119 minutesCountryIndiaLanguageHindi Qala (transl.R...
В Википедии есть статьи о других людях с такой фамилией, см. Поляков; Поляков, Алексей. Алексей Гаврилович Поляков Дата рождения 1873(1873) Дата смерти неизвестно Гражданство Российская империя Род деятельности станичный атаман, депутат Государственной думы Российской и...
Alabama Shakes discographyAlabama Shakes performing in Santa Monica in 2014Studio albums2Music videos3EPs2Singles8 The discography of the American blues rock band Alabama Shakes consists of two studio albums, eight singles, and two extended plays (EPs).[1] The band consists of Brittany Howard (lead vocals and rhythm guitar), Heath Fogg (lead guitar and vocals), Zac Cockrell (bass guitar) and Steve Johnson (drums, vocals, and percussion). Albums Studio albums List of studio albums, wit...
For the Saxon nobleman, see Eckard I, Margrave of Meissen. A picture of Ekkehard I Ekkehard I (Latin: Eccehardus; died 14 January 973), called Major or Senex (the Elder), was a monk of the Abbey of Saint Gall. He was of noble birth, of the Jonschwyl family in Toggenburg, and was educated in the monastery of St. Gall; after joining the Benedictine Order, he was appointed director of the inner school there. Later, under Abbot Kralo, who trusted him implicitly, he was elected dean of the monaste...
Basílica de Nossa Senhora das Crianças Basílica de Nossa Senhora das CriançasBasílica de Nossa Senhora das Crianças Geografia País França Localidade Châteauneuf-sur-Cher Coordenadas 46° 51' 32 N 2° 19' 22 E A basílica [de] Nossa Senhora das Crianças (em francês: basilique Notre-Dame des Enfants) é uma importante igreja francesa do século XIX localizada em Châteauneuf-sur-Cher, perto de Bourges. Foi construída por iniciativa do Abade Jacques-Marie Ducros por m...
Topical index of Wikipedia articles related to the Yemeni civil war (2014–present) This list is incomplete; you can help by adding missing items. (October 2023) Part of a series on theYemeni Crisis(2011–present) Main topics Yemeni Revolution 2012 Yemeni presidential election Houthi insurgency in Yemen al-Qaeda insurgency in Yemen South Yemen insurgency Houthi takeover in Yemen Aftermath of the Houthi takeover in Yemen Yemeni civil war (2014–present) Saudi Arabian–led intervention in Y...
Chamber music composition by Karlheinz Stockhausen Rotary Wind QuintetChamber music by Karlheinz StockhausenCatalogue70 1/2RelatedMittwoch aus LichtOccasion25th anniversary of Rotary Club of Cologne-RömerturmComposed1997 (1997)Performed27 October 1997 (1997-10-27)Scoringfluteoboeclarinethornbassoon Schloss Dyck in Jüchen, where the Rotary quintet was premiered The Rotary Wind Quintet is a chamber music composition by Karlheinz Stockhausen, the last of his three wind quin...
Shu Han state official and general (died 246) Jiang Wan蔣琬A Qing dynasty illustration of Jiang WanGrand Marshal (大司馬)In officeApril or May 239 (April or May 239) – November or December 246 (November or December 246)MonarchLiu ShanManager of the Affairs of the Masters of Writing (錄尚書事)In officeMay 235 (May 235) – November or December 243 (November or December 243)MonarchLiu ShanPreceded byZhuge LiangSucceeded byFei YiGeneral-in-Chief (...
2010 hip hop studio album by MellowHype BlackenedWhiteStudio album by MellowHypeReleasedOctober 31, 2010 (2010-10-31)GenreAlternative hip hopLength45:03ProducerLeft BrainMellowHype chronology YelloWhite(2010) BlackenedWhite(2010) MellowHypeWeek(2012) Singles from BlackenedWhite Right HereReleased: October 14, 2010 BlackenedWhite (Re-release)Studio album by MellowHypeReleasedJuly 12, 2011 (2011-07-12)StudioThe Trap (Los Angeles, California)GenreAlternative...
Aksara Latin Aksara Bali Suratan puniki kasurat nganggén basa alus. 6°45′18″S 108°30′47″E / 6.7549°S 108.5131°E / -6.7549; 108.5131 TalunKecamatanPeta genah Kecamatan TalunNegara IndonésiaPropinsiJawa BaratKabupaténCirebonKodepos45611Kode Kéméndagri32.09.14Désa/Kelurahan11 désa Talun (Aksara Bali: talun·) inggih punika silih tunggil kecamatan ring Kabupatén Cirebon, propinsi Jawa Barat, ring panegara Indonésia.[1]...
.jpg)
.jpg)
