Stefan Nemanja (crkvenoslavenski: Стѣфань, srpski: Стефан Немања), crkveno ime sveti Simeon, Ribnica (Podgorica), današnja Crna Gora, 1113. - Hilandar, današnja Grčka, 13. veljače 1199.), bio je veliki župan raški 1166. – 1196., rodonačelnik srpske kraljevske loze Nemanjića.
Životopis
Stefan Nemanja rođen je 1113. godine u Ribnici (Podgorica), današnja Crna Gora. Kao župan upravljao je oblastima oko Toplice, donje doline Ibra, Rasine, Reke i Dubočice. U doba njegova rođenja kraljevina Duklja je bila katolička i kršten je po katoličkom obredu.[1][2][3][4]
Bio je vjenčan s Anom, crkvenoga imena sveta Anastasija. Prihvatio je vazalski odnos prema Bizantu, s kojim je često ratovao do smrti cara Manuela Komnena 1180. godine, kada ga je napao najprije s Mađarima, a potom i sam, i uspio proširiti državu priključivši Raškoj dukljansku državu, Trebinje, Hum i Hvosno (današnja Metohija). Poslije neuspješnog pokušaja sklopanja saveza s njemačkim carem Friedrichom Barbarossom u borbi protiv Bizanta, morao je Bizantu vratiti osvojene teritorije preko Morave, ali je zadržao samostalnost Raške. 1185. godine razorio je gradove Danj, Sard, Skadar, Svač i Ulcinj, a osvajanje gradova u Duklji (Zeti) završio je 1186. godine.[5] Grad Bar pao je kasnije (oko 1189. godine) i izgleda sačuvao svoju autonomiju.[5] Grad Kotor je pošteđen razaranja, a veliki župan je u njega prenio i jednu od svojih rezidencija ("dvor").[5]
Ratovao je i s Dubrovnikom, ali pošto ga nije uspio osvojiti, sklopio je mir 1186. godine (sačuvan je primjerak toga ugovora na latinskome jeziku, s potpisom Stefana Nemanje)[5] i dopustio Dubrovčanima slobodno trgovanje po Raškoj te korištenje pašnjaka i šuma. Imao je značajan oslonac u crkvi, što mu je pomoglo u učvrsćivanju vlasti te razvijanju feudalizma, dajući joj za uzvrat određene povlastice, velike zemljišne posjede, zidajući manastire i crkvene hramove (Studenica, Đurđevi stupovi, Manastir presvete Bogorodice te Manastir Svetog Nikole kraj Kuršumlije).[5] Oštro se suprotstavio širenju bogumilskog pokreta na srpskim teritorijima. Bogumile je progonio.[5] Nakon što se Bizant oslobodio pritiska križara, bizantska se vojska sukobila s Nemanjom i potukla ga na rijeci Moravi 1190. godine.[5]
Godine 1196. odrekao se prijestolja u korist srednjega sina Stefana Prvovjenčanog, zamonašio se u Studenici i uzeo ime Simeon, a potom otišao na Svetu Goru, gdje je s najmlađim sinom, Rastkom Nemanjićem, podigao manastir Hilandar načinivši od njega značajno srednjovijekovno književno i duhovno središte. U njegove se zadužbine u Srbiji ubrajaju Bogorodičin manastir i Sveti Nikola kod Kuršumlije, Đurđevi stupovi i Studenica. Umro je u Hilandaru te proglašen za sveca a njegove moći se nalaze u manastiru Studenica.
Galerija
-
spomenik Stefana Nemanje u Beogradu
-
portret Stefana Nemanje, freska u Bogorodičinom manastiru, 1568.
-
sv. Simeon, freska u crkvi Bogorodica Ljeviška u Prizrenu
-
Sv. Simeon sa svojim sinom Savom
-
Stefan Nemanja Povelja
-
pečat Stefana Nemanje
-
manastir Sveti Nikola kod Kuršumlije
Vidi još
Izvori
- ↑ telegraf.rs, “DA LI ZNATE DA JE STEFAN NEMANJA BIO KATOLIK? Evo i zašto! (FOTO)”, objavljeno 3. prosinca 2014., pristupljeno 18. travnja 2020.
- ↑ arhiva.nedeljnik.rs Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. ožujka 2021. (Wayback Machine), “Godišnjica smrti rodonačelnika Nemanjića: Kako bi izgledala Srbija da je Stefan Nemanja (p)ostao katolik”, objavljeno 13. veljače 2017., pristupljeno 18. travnja 2020.
- ↑ www.espreso.rs, “OVAJ SRPSKI VLADAR JE BIO KATOLIK PO ROĐENJU: A Srbi ga OBOŽAVAJU!”, objavljeno 22. kolovoza 2017., pristupljeno 18. travnja 2020.
- ↑ www.rtrs.rs, “Kruna pod teretom vere”, objavljeno 20. travnja 2018., pristupljeno 18. travnja 2020.
- ↑ a b c d e f g Stefan Nemanja, enciklopedija.hr, pristupljeno 17. prosinca 2017.
