Novi je pokušaj uslijedio 1806. kada se, na poziv Rusije, uključio u borbu protiv Napoleonovih trupa koje su bile prodrle i u Boku kotorsku. Ni ovoga puta nije bilo uspjeha jer su Crnogorci pretrpjeli poraz kod osmanskih utvrda u bokokotorskom zaleđu (Nikšić, Klobuk).
U rujnu 1813. godine, Petar je uništio francuske postrojbe u Boki kotorskoj, izuzev utvrde u Kotoru. Osvojio je Perast, Risan, Herceg Novi, nad kojima se zaviorio crnogorski Alaj-barjak, te stigao s crnogorsko-bokeljskim postrojbama podno Dubrovnika u kojem su se Francuzi utvrdili. U prosincu 1813. predala se i francuska posada u Kotoru.
No, Bečki kongres je 1814. – 1815. odlučio da se Boka kotorska nasilno priključi Dalmaciji, odnosno Austriji. Rusija nije bila suglasna sa zahtjevima Crne Gore i Boke kotorske da se narodna volja ispoštuje a ta država prizna. Čak je Rusija priprijetila Crnogorcima u slučaju da organiziraju oružanu obranu Boke kotorske, a ukinuta je i financijska pomoć Crnoj Gori.
Zanimljivost
Crnogorska državna i nacionalna zastava nad bokokototorskim zaljevom
Tijekom crnogorsko-francuskih oružanih sukoba Napoleon se interesirao za Petra i Crnogorce. On je 28. siječnja1808. godine, iznenađen vijestima o teškim borbama s crnogorskim postrojbama, pisao francuskom guverneru Dalmacije:
»Držite agenta uz crnogorskog vladiku i nastojte pridobiti toga čovjeka.«[3]
Opet je Napoleon 9. veljače 1808. istim povodom pisao:
»Kako to da i nikada ne pišete o Crnogorcima? Ne treba biti krut; treba među njih ubaciti agente radi pridobijanja prvaka te zemlje.«[4]
Epilog
Boka kotorska ostaje dijelom Kraljevine Dalmacije do 1918. ujedinjenja s kraljevinom Srbijom, da bi ju Italija anektirala 1941.,a od 1945.Boka kotorska je pripojena Crnoj Gori.
