Smrt je kraj života, neizbježan i nepovratan prestanak svih bioloških funkcija koje održavaju živi organizam i prestanak postojanja jedinke.[1][2] U prenesenom značenju smrt znači i propast ili uništenje čega neživog.[1]
Pojam smrti odnosi se na cijele organizme, dok se odumiranje pojedinačnih dijelova organizma, kao što su stanice ili tkiva, naziva nekroza.[3] Virusi nisu organizmi niti su živi, oni mogu biti uništeni, ali ne umiru.[4] Neki organizmi, kao što je Turritopsis dohrnii [en], biološki su besmrtni jer stvaraju klonove, no jedinke mogu umrijeti zbog razloga koji nisu starenje.[5] Ostatci umrlog organizma obično se počnu raspadati vrlo brzo nakon smrti.[6]
Kao simbol smrti najčešće se uzima ljudska lubanja
Kod ljudi smrt dolazi s prestankom rada vitalnih organa, srca i mozga, ali je ona trajniji proces i ne događa se u trenutku.[2] Zbog toga je medicinska definicija ljudske smrti postala to neodređenija što je bio veći napredak znanosti i tehnologije. Postoje različite medicinske definicije smrti: klinička smrt znači bespovratan prekid krvnog optoka i disanja, za koje su vrijeme stanice u tkivima i organima metabolički aktivne sve dok ne iscrpe zalihe kisika; moždana smrt nastaje kada odumru ganglijske stanice u moždanoj kori i stanice u bazalnim ganglijima mozga, koje su od svih najosjetljivije na nedostatak kisika, što se događa 4 – 5 minuta po prestanku rada srca; biološka smrt nastupa u satima nakon moždane kada odumru i posljednje stanice organizma, od kojih najdulje prežive trepetljikave epitelne stanice dišnih putova i spermiji.[2] S biološkom smrti na tijelu se pojavljuju promjene koje se zovu znakovi smrti.[2]Prirodna, nenasilna smrt posljedica je patoloških stanja (bolesti), a nasilna smrt dolazi od ozljeda, gušenja i trovanja.[2]
U svijetu u prosjeku godišnje umire 56 milijuna ljudi. Najčešći razlog povezan je s procesima općeg starenja,[7] a slijede bolesti srca i krvnih žila.[8] Godine 2022. procjenjeno je da je od postanka ljudske vrste ukupno umrlo 110 milijardā ljudi, ili otprilike 94 % ljudi koji su ikada živjeli.[9]
Religijske tradicije i filozofske rasprave već tisućljećima na različite načine tumače kraj života. Većina religija tumači da poslije smrti dolazi neka vrsta zagrobnog života, koji može sadržavati ideju ocjene dobrih i loših djela za života. Neke religije govore prijelazu u raj ili pakao, dok druge o reinkarnaciji – ponovnom rađanju duše ili duha u drugom tijelu. Postoje i različiti običaji štovanja tijela, poput sprovoda, kremacije ili ukopa na vrhu planine.[10] Stari narodi vjerovali su da smrću odlaze u vječna lovišta i zato su svoje mrtve pokapali s oruđem, nakitom i oružjem, potrebnim za taj vječni lov.[nedostaje izvor]
Jedna od teorija o budućnosti svemira smatra da će sve što postoji završiti u stanju toplinske smrti.
Priprema za smrt složen je proces koji uključuje suočavanje s vlastitom smrtnošću, rješavanje neriješenih pitanja s voljenima i traženje smisla u životu i smrti. Važne su duhovna i emocionalna podrška, a razgovori s obitelji, prijateljima i duhovnicima mogu pomoći u suočavanju s egzistencijalnim pitanjima. Tugovanje je normalan dio procesa umiranja i često uključuje niz emocija, od poricanja i ljutnje do prihvaćanja. Kroz ovaj proces mnogi ljudi pronalaze dublji smisao života, jače veze s voljenima i osjećaj spokoja.[12]
Kraj života često je popraćen predvidivim fizičkim promjenama: smanjenjem svijesti, hladnim udovima, nepravilnim disanjem i zbunjenosti. Sekret ili opuštanje mišića ždrijela može dovesti do glasnog disanja koje se naziva smrtnim hropcem. On je više neugodan za obitelj nego za umirućeg, a često znači da će smrt nastupiti u nekoliko sati ili dana.[13]
Znakovi smrti
Znakovi smrti ili snažne indikacije da osoba više nije živa jesu:[14][15]
prestanak disanja
prestanak rada srca
moždana smrt
pallor mortis (bljedilo kože koje započinje 15 – 120 minuta nakon smrti)
algor mortis (konstantni pad tjelesne temperature, općenito na temperaturu okoline)
rigor mortis (udovi postaju ukočeni, teško ih je pokretati)
livor mortis (taloženje krvi u niže položene dijelove tijela)
dekompozicija (razgradnja ostataka na jednostavnije forme materije, praćeno snažnim, neugodnim zadahom)
skeletizacija (kraj razgradnje, kada su se sva meka tkiva razgradila i ostao je samo kostur)
fosilizacija (prirodno očuvanje skeletnih ostataka kroz dulje vrijeme)
Filozofska razmišljanja
Grčki filozof Epikur (341. – 270. pr. Kr.) tvrdio je da prema smrti trebamo biti ravnodušni: dok smo živi smrti nema, kada umremo nema nas.[2]Martin Heidegger, njemački filozof egzistencijalizma, tvrdio je da je čovjek svjestan sebe jer je svjestan svoje smrtnosti, odnosno mi smo svjesni sebe jer osjećamo tjeskobu u odnosu spram smrti.[nedostaje izvor]
Abrahamske vjere
Stari Židovi nisu vjerovali u postojanje duše odvojene od tijela, već u život od prvog udaha do posljednjeg izdaha, nakon čega čovjek postaje pepeo i prah. To smrt čini žalosnom, a sve čemu se treba nadati je ugodan i dug ovozemaljski život. Oko 200 godina prije Krista židovski mislioci razmišljaju o pravdi koja dolazi nakon smrti čovjeka jer im je valjalo znati zašto ih svemogući dobri Bog provlači kroz iskušenja i tragedije. Odredili su da postoje mračne sile, koje će trajati do skorog dolaska Boga i uništenja svega što mu se protivi te stvaranja Kraljevstva Božjeg za one koji ga slijede – žive i oživljene mrtve. I oni koji su živjeli protivno Bogu bit će oživljeni, ali samo kako bi sagledali svoje grijehe i odmah bili trajno izbrisani iz postojanja. Učenje o skorom kraju proklamirao je i Isus. Umjesto strogog prianjanja židovskim zakonima za vječno spasenje on naglasak stavlja na bezuvjetnu ljubav prema Bogu i uporan rad za dobrobit drugih, to jest svih ljudi u potrebi: siromašnih, napuštenih, čak i mrskih neprijatelja. Isus je vjerovao u vječni život na Zemlji, a ne u raj za duše te pakao kao mjesto vječne patnje. Nedostojni vječna života završili bi izvan zidova Jeruzalema, izbrisani i zaboravljeni.[16]
Suvremeno katoličko poimanje života nakon smrti uči da se dušama, koje preživljavaju smrt, sudi nakon što tijelo umre, a oni koji su pravedni i bez grijeha odlaze u raj. S druge strane, oni koji umiru u smrtnom grijehu za koji se nisu pokajali odlaze u pakao. To je učenje spoj starožidovskoga biblijskog poimanja, koje je Isus naukovao, s grčkom filozofijom. Takva je zamisao zagrobnoga života iskrsnula među kršćanima grčke kulture tek nekoliko desetljeća nakon Krista, a zatim se naknadno pripisivala Isusu.[16]
Izvori
↑ abSmrt. Hrvatski jezični portal. Pristupljeno 13. prosinca 2024.
↑ abcdefsmrt. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 13. prosinca 2024.
↑Nekroza. Hrvatski jezični portal. Pristupljeno 13. prosinca 2024.
↑Louten, Jennifer. 2016. Essential Human Virology. Elsevier Science & Technology. San Diego. ISBN978-0-12-801171-3
