Bizantski kroničar Kekvamen (Κεκαυμένος) u drugoj polovici 11. stoljeća opisuje dukljanskoga knezaVojislava: Bješe u gradovima Dalmacije, u Zeti i Stonu, zavladao toparh Vojislav Dukljanin,[4] u grčkom originalu ἦν δὲ εἰς τὰ κάστρα Δαλματίας εἰς τὴν Ζένταν καὶ εἰς τὴν Στάμνον τοπάρχης Βοϊσθλάβος ὁ Διοκλητιανός[5]
Teodor Prodrom (Θεόδορος Πρόδρομος), kroničar i najveći pjesnik bizantskog 12. stoljeća, veličajući jedan vojni pohod caraManuela I. Komnena i protiv Duklje izrijekom spominje i Dukljane (Διοκλεΐς).[6]
Drugi manje pouzdani bizantski pisaci izjednačavaju dukljanske vođe ili dio stanovništva Duklje s drugim Slavenima (Dukljani-Srbi i Dukljani-Hrvati), daju im pogrda značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komotnosti (Srbi koje neki i Hrvati nazivaju), a riječ je kako primjećuje Pavle Mijović samo i izrijekom o Dukljanama, četvrti koriste recidiv mode skitomanije (Neki skitski čovjek po imenu Vojislav), a peti oksimoron (Hrvati i Dukljani pobunivši se), a govori se o ustanku makedonskih Slovena pod vodstvom tadašnjeg dukljanskog princa Bodina itd.[7]
Tumačenja
Dr. Špiro Kulišić je utvrdio kako još od najstarijih bizantskih izvora i kasnije nema pomena o tome kako Srbi ili Hrvati u značajnijim skupinama naseljavaju područje u 11. st. oformljene Duklje (cit. u izvorniku):
»U vizantijskim izvorima XI vijeka Dukljani su iskazani kao zaseban etnos, jasno odvojen i od Hrvata i od Srba. (O etnogenezi Crnogoraca, 1980.)«
Dr. Carleton S. Coon, poznati američkiantropolog, u djelu Rase Europe (orig.The Races of Europe, New York, 1939.), oslanjajući se na parametre složenih terenskih istraživanja, utvrdio je da su suvremeni Crnogorci, „vjerojatno naviši i najteži” u Europi. Coon veli da su „Crnogorci suviše riđi za običan dinarski tip”, te izdvaja „karakteristični tip Crnogoraca”.[8] U izvorniku ga naziva The Old Montenegrin type a on zapravo je podudaran Borreby type-u, koji u osnovi karakterizira robusnost tijela i glave, svjetlija koža, isto takva kosa i brada.[8] U EuropiBorreby typ najvećma je prisutan u suvremenoj u sjevernojNjemačkoj, arealu Polablja. Coon veli:
»Time su postavljeni temelji za širenje dukljanskog etničkog imena na šire područje, što je moglo dovesti (da zbog promjene odnosa snaga nije došlo do obrata) do etnogeneze čiji bi rezultati bili bitno drugačiji od današnjih.«
Uslijedilo je (citati na crnogorskom jeziku) "... veliko veselje i hrišćani, silazeći sa planina i skrivenih mjesta, đe su se bili raspršili, počeše hvaliti i blagosiljati ime Gospoda".
Tada je, navodno, "Svetopelek odobrio hrišćanima koji se 'služahu latinskim jezikom' da se povrate u svoja mjesta i da obnove sela i gradove, porušene od pagana".[10]
No, o svemu tome nema potvrde u drugim izvorima.[10]
Kristijaniziranje Dukljana izgleda da je u potpunosti dovršeno do 10. stoljeća:
»Dukljanski (crnogorski) Sloveni bili su u jednom stepenu hristijanizirani i prije 9. st., a u vrijeme dukljanskog arhonta Petra (9. st.), čiji je pečat, na kome je prikazan lik Bogorodice sa Hristom, sačuvan, proces prevođenja slovenskih doseljenika u kršćansku religiju bio je već značajno dovršen.«
