Prema povelji, bosanski ban Kulin obećava knezu Krvašu i svim Dubrovčanima punu slobodu kretanja i trgovine širom svoje zemlje.[10] Povelju je napisao Kulinov dijak (pisar) Radoje.[11]
Historija
Prvi koji je povelju iznio u javnost bio je Jeremija Gagić, bivši ruski konzul u Dubrovniku, koji je tvrdio da je sačuvao dokument 1817. Kasnije se saznalo da je dokument bio u Dubrovačkom arhivu do oko 1832, kada ju je prepisao Đorđe Nikolajević i objavio u Monumenta Serbica. Nikolajeviću je 1832. povjereno prepisivanje ćiriličnih rukopisa iz Dubrovačkog arhiva za naučnu publikaciju,[12] ali je on ukrao povelju, zajedno s drugim rukopisima, kao što su povelja bosanskog bana Mateja Ninoslava iz 1249, povelja srpskog kralja Stefana Uroša i župana Radoslava iz 1254, pisma Stefana Uroša I iz 1265. i pisma kralja Tvrtka I iz 1385. Gagić je pribavio povelju koju je Nikolajević ukrao i prodao ili poklonio Akademiji nauka u Sankt Peterburgu, gdje se čuva danas.[13] Dubrovački arhiv čuva još dva primjerka povelje.
Važnost dokumenta
Povelja Kulina bana prvi je poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku i dokument izdan od jednog bosanskog vladara vladaru, knezu, druge države.
Povelja sadrži sve osobine bosanske redakcije staroslavenskog pisma, po kojima se razlikuje od srpske i hrvatske redakcije. Glavni razlog je način obilježavanja "je" i "ja", upotreba slova đerv, obilježavanja glasa "ć" slovom "k", nepostojanje distinkcije između grupa s palatalnim i nepalatalnim suglasnikom.[14]
Njena važnost ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. S prvog aspekta može se reći da je Kulinova povelja "rodni list" bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz okolnih zemalja. Neki su uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije mada na njenom početku jasno stoji odrednica "(banь) bosьnьski". Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose s Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz sljedeća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i s drugim državama. Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jest postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu.
Prijevod
Povelja Kulina bana iz 1189, mlađi prepis
U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
Transliteracija
U ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha.
Ě banь bosьnьski Kulinь prisezaju tebě kneže Krьvašu i vьsěmь građamь Dubrovьčamь pravy priětelь byti vamь odь sele i dověka i pravь goi drьžati sь vami i pravu věru dokolě sьmь živь.
Vьsi Dubrovьčane kire hode po moemu vladaniju trьgujuke gьdě si kto hoke krěvati gьdě si kto mine pravovь věrovь i pravymь srьdьcemь drьžati e bezь vьsakoe zledi razvě što mi kto da svoevь volovь poklonь; i da imь ne bude odь moihь čьstьnikovь sile i dokolě u mne budu dati imь sьvětь i pomokь kakore i sebě kolikore moge bezь vьsega zьloga primysla.
Tako mi Bože pomagai i sie sveto evanьgelie.
Ě Radoe dijakь banь pisahь siju knigu povelovь banovь odь rožьstva Hristova tisuka i sьto osmьdesetь i devetь lětь měseca avьgusta u dьvadeseti i devety dьnь usěčenie glave Ivana Krьstitela.
Transkripcija
U ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha.
Ja ban' bos'n'ski Kulin' prisezaju tebЪ kneže Kr'vašu i v'sЪm' građam' Dubrov'čam' pravi prijateĺ' biti vam' od' selЪ i do vЪka i pravi goj dr'žati s'vami pravu vЪeu dokolЪ s'm' živ.
V'si Dubrov'čane kire hode po mojemu vladanju tr'gujuḱe, gdЪ si kto hoće krЪvati godЪ si kto mine pravov' vЪrov' i pravim' sr'(d')cem' dr'žati je bez 'v'sakoje z'ledi raz'v'Ъ što mi k'to da svojov' voljov' poklon'. I da im' ne bude od' moih' čest'nikov sile I do kolЪ u mene budu dati im' s'vЪt' i pomoḱ' jajire i sebЪ kolikore moge bez' v'sega z'loga i primis'la.
Tako mi b(og') pomagaj i sie s(ve)t(o) evan'đelie.
Ja Radoje dijak ban pisah' siju knjigu poveljov' banov' od' roždstva H(risto)va tisuḱa i s'to i os'm'deset i devet' IЪt', mЪseca av'gusta u d'vadeseti i deveti d'n', usЪčenie glave Jovana Kr'stiteĺa.
Povelja danas
Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka tamo su i danas, a treći, ukraden u 19. stoljeću, u posjedu je Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima. Bosna i Hercegovina uputila je zahtjev za njeno vraćanje, ali ga je Rusija odbila jer smatra da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i njihovoj historiji.
Povelja Kulina bana jedan je od najvažnijih pisanih spomenika u historiji Bosne i Hercegovine i vrijedan spomenik iz historije slavenske pismenosti uopće. Njena vrijednost istaknuta je u višestranim mogućnostima koje pruža za izučavanje prošlosti, naročito srednjovjekovne bosanske države i društva krajem 12. stoljeća. Proučavanje Povelje iznudilo je i enigmatično pitanje originalnosti sačuvanih primjeraka.
Pokušaj da se odredi odnos među tri očuvana primjerka Povelje bana Kulina doveo je u struci do formulacija original, stariji i mlađi prepis. Proučavanja povelje rezultirala su stanovištem da je samo jedan od tri primjeraka original, a da su druga dva prepisi, pri čemu je jedan stariji, a jedan mlađi. Polazna postavka je da je petrogradski primjerak original, a da su u dva primjerka u Dubrovniku stariji i mlađi prepisi. Primjerci povelje tako se i danas zovu iako struka nikad do kraja nije bila saglasna koji je primjerak original, a koji su primjerci prepisi. Najnovija istraživanja pokazuju da ova dilema nije do kraja zatvorena ni u svom početku. Naime, pitanje je može li se u polazištu ići s definicijom da je svojevremeno napravljen samo jedan primjerak povelje, a da su u kasnijim vremenima načinjeni prepisi.
Na problemu koji je od tri očuvana primjerka original važne doprinose dali su u svojim postavkama Gregor Čremošnik i Josip Vrana. Čremošnik je utvrdio da je original povelje Kulina bana danas u Dubrovniku, da je to ustvari ranije pogrešno definirani stariji prepis (koji ima devet redova latinskog teksta). Najstarije, a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno mišljenje da je petrogradski primjerak original zastupao je Vrana, ali Čremošnikove postavke time nisu bile obezvrijeđene niti je dilema Vraninim postavkama uopće riješena.
Ne poznavajući u potpunosti razvoj ove dileme, definiciju originala i prepisa te fotografija (faksimila) povelje i viđenje različitih postavki nije rijetko da se danas u javnosti kaže da je original povelje petrogradski primjerak, a da se kao prilog ponudi fotografija (faksimil) starijeg, ili čak mlađeg prepisa Kulinove povelje za koji je bilo najmanje opredjeljenja u dilemi da bi mogao biti original.
Postavka Milka Brkovića prošla je nezapaženo u bosanskohercegovačkoj javnosti. Brković zapravo vraća cijelo pitanje proučavanja odnosa među očuvanim primjercima povelje Kulina bana na početak. Svojom analizom upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Nerijetko se za Povelju Kulina bana kaže da je pisana bosančicom i bosanskim jezikom, a da time sve informacije o vanjskom sadržaju povelje budu uskraćene pred javnošću. Povelja je pisana dvojezično: osim bosančice i bosanskog jezika tu su i latinica i latinski jezik. To je osnov Brkovićeve postavke po kojoj su ovakve dvojezične povelje rađene u četiri primjerka, po dvije za obje strane, ali da od četiri napisane danas imamo tri očuvana primjerka.
Reference
^Imamović, Mustafa, (1998), Historija Bošnjaka, str. 32, Sarajevo
^Bulić, Refik, (1999), Bosanski jezik u praksi i normi, str. 44
^Halilović, Senahid, (1991), Bosanski jezik, str. 227, Biblioteka Ključanin
^Bulić, Refik, (2001), Bosanski jezik: jezičko-pravopisni priručnik za učenike osnovih i srednjih škola, str. 50
^Ibrahimagić, Omer, (2001), Serb denial of Bosnia and Bosniaks, str. 1, Magistrat
^Helen Walasek, contributions by Richard Carlton, Amra Hadžimuhamedović, Valery Perry, Tina Wik, (2016), Bosnia and the Destruction of Cultural Heritage, str. 324
^Bugarski, Ranko, Hawkesworth, Celia (2004), Language in the Former Yugoslav Lands, str. 129, Slavica Publishers
^Kurtović, Lalić, Dautović, Nakaš, Župarić, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae – povelje i pisma stare bosanske države, str. 33, Sarajevo: Mladinska knjiga
^Amira Turbić-Hadžagić, Bosanski književni jezik (prvi razvojni period od 9. do 15. stoljeća), u: Bosanski jezik, časopis za kulturu bosanskoga književnog jezika, br. 4, Tuzla, 2005.
^S. J. Suarez, F. Michael, H. R. Woudhuysen, "The History of the Book in the Balkans", The Book: A Global History, Štamparija Univerziteta u Oxfordu, 2013, str. 506–507.
^Vrana, J. (1955). Da li je sačuvan original isprave Kulina bana?, Paleografijsko-jezična studija o primjercima isprave iz g. 1189, Radovi Staroslavenskog instituta, 2 (2), 5-57.
^Kurtović, Lalić, Nakaš, Župarić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 33.
Josip Vrana, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta 2, Zagreb 1955, 5-56
Josip Vrana, Koji je od triju sačuvanih primjeraka original iprave Kulina bana?, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 4, Zagreb 1961, 73-86.
Milko Brković, Srednjovjekovne latinske isprave bosanskih vladara izdane u Dubrovniku, Anali Zavoda za historijske znanosti JAZU 28, Zadar 1990, 41-61.
Helena Dragić, Jezične karakteristike Povelje Kulina bana, Suvremena pitanja: časopis za prosvjetu i kulturu, 23. Matica hrvatska; FPMOZ. Mostar 2017., str. 146.- 156.
Lejla Nakaš, Drago Župarić, Ana Lalić, Dženan Dautović, Esad Kurtović, (2018) Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, Mladinska knjiga, Sarajevo 2018
Vrana, J. (1955). Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Paleografijsko-jezična studija o primjercima isprave iz g. 1189.. Radovi Staroslavenskog instituta, 2 (2), 5-57.
Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998
Bulić, Refik, Bosanski jezik u praksi i normi, Tuzla 1999
Halilović, Senahid, Bosanski jezik, Sarajevo 1991
Bulić, Refik, Bosanski jezik: jezičko-pravopisni priručnik za učenike osnovih i srednih škola, Tuzla 2001
Ibrahimagić, Omer, Serb denial of Bosnia and Bosniaks, Sarajevo 2001
Helen Walasek, contributions by Richard Carlton, Amra Hadžimuhamedović, Valery Perry, Tina Wik, Bosnia and the Destruction of Cultural Heritage, London-New York 2016
Bugarski, Ranko, Hawkesworth, Celia, Language in the Former Yugoslav Lands, Bloomington 2004
