Stećak u obliku ploče sa natpisom, uzidan u vanjski zid pravoslavne crkve u Rogatici. Donešen je iz sela Blaževića -
Se pisa...U ime oca i sina i svetog duha a se leži dobri Bogdan dobrog Domša Ozrinovića sin. U to doba umrijeh, nisam se ogriješio ni u dobru ni u zlu, i ko me znaše svi me žaljaše. Htio sam biti junak ali me smrt snađe. Ostavih oca veoma tužna i posilio svoj mojoj družini i bih među njima obljubljen. Pođoh mojim svima.[1]
Natpisi na stećcima predstavljaju jedan od najorginalnijih tokova pisane riječi narodnoga jezika na području koje pokriva sadašnja Bosna i Hercegovina. Lapidarna pismenost se razvija tokom čitavog srednjeg vijeka, počevši od kraja 10. ili početka 11. (Humačka ploča), pa sve do 15. vijeka, a nastavlja se i u doba osmanske vladavine.[2]
Stećci sa natpisima
Po raznim brojanjima, stećaka ima oko 60.000, no onih s natpisima je daleko manji broj. Marko Vego je u svojoj reprezentativnoj zbirci epigrafike naveo oko 400 natpisa.[3] Manji je broj iz 12. i 13., dok je većina iz 14. i 15. vijeka. Osim najstarijih, najveći je dio pisan bosančicom, a gnomskim iskazima o životu i ljudskoj sudbini neki dosižu i umjetničku vrijednost (koja je inspirirala Maka Dizdara, bosanskohercegovačkog pjesnika i sastavljača antologije starih bosanskih tekstova).[1]
Epitafi
Epitafi su natpisi na stećcima/nadgrobnim spomenicima - predstavljaju jedan vid orginalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj bosanskoj pismenosti i idu u sami vrh južnoslavenske epigrafike. Pisani su bosančicom, iznimno poluoblom bosanskom glagoljicom.[4]
Umjetnost stećaka razvija se unutar najširih granica srednjovjekovne bosanske države u periodu od 13. pa sve do 16. vijeka, sa kulminacijom u 15. vijeku. Najstarija žarišta ove pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj (banskoj) Bosni, a kao treći centar spominje se okolina Vidoške, u kojo je prvi epitaf pronađen tek početkom 13. vijeka. Najveći broj natpisa sa ovog područja nalazi se u Boljunima jugozapadno od Radmilje i Stoca. Značajni srednjovjekovni tekstovi na kamenu javljaju se i u okolini Blagaja (središte humske vlastele), u dolini Lašve, u Podrinju (jugiistočna Bosna) od Foče do Vlasenice i Srebrenice. U najnovije vrijeme veći broj epitafa nađen je na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine. Među nekropolama uzdvajaju se: Radimlja kod Stoca, nekropola u Boljunima kod Stoca, blizu Nevesinja, na Blidinjem jezeru u zapadnoj Hercegovini, te u Bjelosavljevićima kod Sokoca na Glasincu, na Gvoznom polju kod Kalinovika i na Ravanjsim vratima kod Kupresa. Vremenom su mnogi natpisi oštećeni ili uništeni, pa ih je stoga vrlo teško ili nemoguće rekonstruisati.[5]
Jezičke osobine i jezičko-stilski tipovi
Natpisi su pisani strogo utvrđenim pravilima i dostojanstvenim stilom. Oni daju nam odgovore na pitanje odnosa između onoga što se smatra klasičnom redakcijom staroslavenskog jezika i onog što se smatra jezikom nadgrobnih spomenika. Jezik natpisa je narodni, većinom štokavsko - ikavski (rjeđe jekavski), uz dosta čakavizama (stoga katkad karakteriziran kao šćakavski, ili štokavsko-čakavski idiom), te određeni broj crkvenoslavizama.
Jezičke osobine:
prodor žive narodne riječi ugrađen u pisani jezik tog doba
potreba za zbijenošću, jasnošću i jednostavnošću izraza (sa što menje riječi trebalo je više reći, što je rezultiralo izrazitom poetikom)
visok stepen ujednačenosti zapadnoštokavskih osobina
bosanski pisani manir: ikavizam, neizvršeno jotovanje, grupa re umjesto ro, grupa va (<vb)
karakteristična leksika (ase, se, jere, hotjeh, tagdi, vele, tko, sije, tuždi, sade)
Premda stećke kao cjelinu odlikuju zajedničke srednjovjekovne jezičke osobine, ipak se uočavaju dva osnovna jezičko-stilska tipa:
hercegovački – istočnoštokavske osobine sa lokalnim jezičkim crtama
srednjobosanski, zapadnobosanski i zapadnohercegovački tip – odlike zapadne štokavštine
Dakle, i u jeziku ovih natpisa dolazi do diferenciranja, ali isto tako je očita teritorijalna međudijalekatska ujednačenost u rasponu od nekoliko vjekova na jezičkom i palografskom nivou, što svjedoči o pisanom maniru srednjovjekovnog bosanskog književnog jezika koji je razvijen zaključno sa 15. vijekom.
Ostavljajući po strani njihovu estetsku vrijenost, ovi su natpisi nesumnjiv argument da se bosanska pisana riječ vezuje za jedan širi kulturni proces – pismenost koja je stvarana za potrebe ovoga prostora. Nijedna historija književnog jezika ne odbacuje spomenike imali oni književne elemente ili ne, ali ipak se vodi računa o tome da se neki natpisi ne mogu promatrati u istoj ravni sa spomenicima koji samo prenose golu informaciju.
Postavljanje stećaka je nastvaljeno i jedno vrijeme u osmanskom dobu (nišani kao arhitektonska evolucija stećaka, pokoji nišan sadrži i natpis ispisan bosančicom), što svjedoči o kontinuitetu razvoja bosanske tradicije i jezika.
Epitafi i epigrafi jedan su od načina da se prikaže lapidarna pismenost i oblikovanje bosančice. Danas je od 20 do 30 dobro istraženih stećaka. Problem objavljivanja ovih natpisa je u fotografiji tih tekstova, njihovoj transkripciji i transliteraciji, koje su vrlo složene.[6] Time su se bavili Marko Vego i Šefik Bašlagić, a što se tiče objavlljivanja ovih spomenika najveću zaslugu ima Zemaljski muzej.
Stećci u sebi sadrže ponajviše elemenata književnog govorenja – više negoli u administrativnoj pismenosti. Takva tradicija nastavlja se i u osmansko doba kao lapidarna pismenost i pisani jezik upravo ima svoj kontinuitet u lapidarnosti pisanog jezika, jer ona sama po sebi nikad nije mogla spadati u književnost, jer klesanje u kamenu se ne poima kao književni rad. Dakle, srednjovjekovna lapidarana pismenost nastavlja se kroz čitav osmanski period, jednako kao i srednjovjekovna administrativna pismenost koja se nastavlja kroz krajišnička pisma. Ipak, za razliku od krajišničkih pisama koja se dosljedno pišu na svome jeziku i na grafiji tog prostora, osmanska epigrafika ogleda se u pisanju na arapskom i turskom jeziku na izvornom arapskom pismu.
Kamenoresci
Na kraju treba spomenuti kovače i dijake koji su u jednu ruku i originalni pisci, odnosno pjesnici bosanskog književnog jezika: Prodon i Miogost u srednjoj Bosni, Veseoko Kukulamović i Vukašin u području Lašve i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Grubač i Krilić iz okoline Stoca – tvorci najautentičnijih stećaka i njihovih epitafa u Radimlji, Nikola Dragojević i Dragoje u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni (današnje Sarajevo).
Evidentirani natpisi
Do sada je evidentiran veliki broj nadgrobnih spomenika – 323, a natpisi o kojima se najviše zna su slijedeći:
Natpis iz Arhanđelova iz prve polovine 13. vijeka, jedan od najstarijih natpisa
^"Stećci u Banovići selu". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Arhivirano s originala, 2. 12. 2018. Pristupljeno 9. 2. 2017.
