Mauro Giuseppe Sergio Pantaleo Giuliani (27. juli, 1781. - 8. maj 1829) bio je italijanski gitarist, violončelist, pjevač i kompozitor, a mnogi muzikolozi ga smatraju jednim od vodećih gitarskih virtuoza tokom ranog perioda romantičarske gitare iz prve polovine 19. vijeka.[1]
Možda više nego bilo koji drugi muzičar, bio je zaslužan za prihvatanje gitare kao solo instrumenta. Prije nego što se Giuliani pojavio, gitara je smatrana prikladnom samo kao prateći muzički instrument pjevaču ili solisti na drugom instrumentu, kao što je violina. Tokom njegove kompozitorske karijere, Giuliani je napisao više od 200 muzičkih djela za gitaru. On je također izmislio način obilježavanja muzike za gitaru koji se i danas koristi. Toliko uticajan je Giuliani bio za naredne generacije gitarskih entuzijasta da je jedan od najstarijih časopisa posvećen gitarskoj muzici dobio ime po njemu.[2]
Biografija
Rane godine
Prema većini izvora, Giuliani je rođen je 27. jula 1781. u južnoj italijanskoj pokrajini Bari, vjerovatno u gradiću Barletta. Njegov otac zvao se Michele Giuliani.
Historičari muzike još nisu otkrili kako mu se zvala majka. Giulianijev biograf Thomas Heck sugeriše da je Michele Giuliani vjerovatno poslao svoja dva sina, Maura i Nicholasa u Bolognu u ranoj dobi da studiraju polifoniju (kontrapunkt) kao i druge muzičke predmete, jer Bari u to vrijeme nije nudio velike mogućnosti za muzičko obrazovanje.[2]
Njegov prvi instrumentalni trening bio je na violončelu, instrumentu kojeg nikada nije potpuno napustio, a vjerovatno je također studirao i violinu. Nakon toga, posvetio se gitari i za kratko vrijeme postaje vrlo vješt izvođač na tom muzičkom instrumentu.
Godine 1801. oženio je Mariju Giuseppe del Monaco sa kojom je imao sina, Michaela, rođenog u Barletti.[1]
Muzička karijera u Beču
Italija je u to vrijeme imala mali interes za drugu vrstu muzike osim opere, tako da kao i mnogi drugi italijanski gitaristi svog vremena, Giuliani je bio željan da ode u druge zemlje na sjeveru. Bilo je nekoliko razloga za egzodus italijanskih majstora gitare na sjever koji su bili više zainteresovani da koriste svoje instrumente ambicioznije nego što je bila situacija u Italiji, gdje se gitara koristila samo kao pratnja za pjevače. Njihova vještina je bila bolje poštovana drugdje, a također i zato što je bilo tako malo posla za gitariste, a konkurencija za ograničen broj nastupa je bila velika. Osim toga, Italija se u to vrijeme socijalno i ekonomski oporavljala od posljedica Napoleonove invazije, čineći da je do pokroviteljstva bogatih klasa bilo teže doći. Dodatni pritisak da se napusti Italija (za one koji su bili zainteresovani da vide svoje kompozicije objavljene) je bio i taj da je u Italiji nedostajalo nadležnih izdavačkih kuća.
[2]
Nakon njegovog boravka u Bologni i vjerovatno Trstu, u ljeto 1806.. svjež poslije svojih studija polifonije, violončela i gitare u Italiji preselio se u Beč bez svoje porodice.[1]
Giuliani se nastanjuje u Beču 1806. i ubrzo ostavlja veliki dojam na sofisticiranu bečku publiku.[2]
Tu se upoznaje s klasičnim instrumentalnim stilom sviranja muzike zasnovanog na stvaralaštvu Mozarta, Haydna i Beethovena. Godine 1807. počeo je da objavljuje kompozicije u klasičnom stilu. Na njegovim koncertnim turnejama išao je širom Evrope i svugdje gdje je išao bio je priznat zbog svoje virtuoznosti i muzičkog ukusa. Ostvario je veliki uspjeh i postao je slavni muzičar, jednak mnogim najboljim instrumentalistima i kompozitorima koji su bili aktivni u austrijskom glavnom gradu, koji je početkom 19. vijeka zajedno s Londonom bio jedan od najbogatijih evropskih gradova.
Giuliani određuje novu ulogu za gitaru u okviru evropske muzike.[1]
U aprilu 1808., Giuliani premijerno svira svoj "Prvi koncert za gitaru Op. 30" s punom orkestarskom pratnjom, i dobija odlične kritike za svoju vještinu kao kompozitor i instrumentalist. U Beču nastaje gitarski pokret, a Giuliani se nakon ovakvih uspješnih koncertnih nastupa pokazao kao njegov predvodnik. Njegove kompozicije za gitaru koriste nove i inventivne načine notnog obilježavanja muzike u kojem se koristeći pravac notnog vrata i pauza pravi razlika između različitih dijelova muzike, kao što su melodije, unutrašnje harmonije i basa.
Broj kulturnih događaja u Beču je bio značajno smanjen zbog opsade i nakon okupacije grada od strane Napoleonove vojske 1809., ali je Giuliani nastavio uspješno komponovati i objavljivati svoju muziku. Vratio se privremeno u Italiju 1811. da bude sa ženom, čiji identitet kao i datum njihovog braka ostaje nepoznat naučnicima. Par se vratio u Beč sljedeće godine, a 1813. je rođena njihova kći Emilia.
Godine 1814. Giuliani je imenovan za dvorskog muzičara kod carice Marie Louise, Napoleonove druge žene. Uz njegov rad kao izvođač i kompozitor, Giuliani je u to vrijeme bio uspješan u obuci novih generacija gitarista, učvršćujući ugled Beča kao ključnog centra gitarske kulture.[2]
Pogled na jedan dio vrtova oko palate Schönbrunn gdje je Giuliani svirao neke od svojih mnogobrojnih bečkih koncerata
Bio je upoznat s najvišim ličnostima austrijskog društva i sa značajnim kompozitorima poput Gioachino Rossinija i Beethovena, a sarađivao je i sa najboljim aktivnim koncertnim muzičarima u Beču. Godine 1815. pojavljuje se sa pijanistom Johannom Nepomukom Hummelom (nakon kojeg slijedi Ignaz Moscheles), te violinist Joseph Mayseder i violončelist Joseph Merk, u nizu koncerata kamerne muzike u botaničkim vrtovima Schönbrunn palate. Ovi koncerti su dobili naziv "Dukaten Koncerte", nakon što je cijena jedne ulaznice bila dukat. Ovo izlaganje donosi Giulianiiju veliki ugled u muzičkom okruženju grada. Također, godine 1815. bio je službeni koncertni umjetnik prilikom proslave kongresa u Beču. Dvije godine ranije, 8. decembra 1813. svirao je (vjerovatno violončelo) u orkestru prilikom prvog izvođenja "Sedme simfonije" Ludwiga van Beethovena.
U Beču je Giuliani imao manje uspjeha kao kompozitor. On je radio uglavnom sa izdavačkom kućom Artaria, koja je objavila veliki dio njegovih djela za gitaru, ali je imala kontakte sa svim drugim lokalnim izdavačima, koji su objavljivali njegove kompozicije širom Evrope. On je ovdje također razvio nastavnu reputaciju, a među njegovim brojnim učenicima bili su Bobrowicz i Horetzky.[1]
Uprkos njegovom uspjehu, Giuliani se nekako (što historičarima muzike i dalje nije jasno kako se to dogodilo) našao u velikim dugovima. [2]
Zadnje godine u Italiji
Godine 1819. Giuliani odlazi iz Beča u koji se više nikada neće vratiti, uglavnom zbog novčanih razloga. Njegova imovina i bankovni računi su oduzeti da bi platio svoje dužnike. Vratio se u Italiju, boraveći u Trstu i Veneciji, i konačno se nastanjuje u Rimu. Doveo je sa sobom kćerku Emiliju, koja se školovala u ženskom manastiru 'L' adorazione del Gesù od 1821-1826, zajedno sa Giulianijevom vanbračnom kćerkom Marijom. U Rimu nije imao mnogo uspjeha, ali je objavio nekoliko kompozicija i održao samo jedan koncert.
U julu 1823. započeo je niz čestih putovanja u Napulj da bude sa svojim ocem, koji je bio ozbiljno bolestan. U Napulju Giuliani je naišao na bolji prijem za svoju gitarsku umjetnost, i tu je bio u mogućnosti da objavi nova djela za gitaru sa lokalnim izdavačima.
Godine 1826. nastupao je na dvoru ("Portici") pred "Francescom I". Tokom ovog perioda, što bismo mogli nazvati Giulianijev "Napuljski period", on se pojavljivao često u duetu na koncertu sa svojom kćerkom Emilijom, koja je postala vješt izvođač na gitari. Krajem 1827. zdravlje ovog muzičara počelo je da se urušava, nakon čega umire u Napulju 8. maja 1829. Vijest o njegovoj smrti nije izazvala veliko uzbuđenje na napuljskoj muzičkoj sredini.[1]
Muzički stil
Kao kompozitor za gitaru Giulianiju su jako drage bile teme i varijacije koje su bile izuzetno popularan muzički oblik u Beču. Imao je izuzetnu sposobnost da komponuje melodiju u prelaz sa muzičkim efektom ostajući vjeran prirodi samog instrumenta. Jedan primjer ovakve sposobnosti da se naći u njegovom djelu "Varijacije na temu Händela, Op. 107".
Ova popularna tema, poznata kao "Harmonius Blacksmith", pojavljuje se u "Ariji" iz Händelove "Svite br. 5 u F-duru" za čembalo.[3]
Muzička baština i uticaj na druge muzičare
Omot za muzičko djelo pod nazivom "Le Rossiniane Maura Giulianija.
Giulianijeva kompozitorska dostignuća su brojna, a njegovih 150 kompozicija za gitaru s brojevima opusa čine jezgro gitarskog repertoara iz 19. vijeka. Komponovao je izuzetno izazovna djela za solo gitaru, djela za orkestar i duete za gitaru-violinu kao i gitaru-flautu.
Giulianijeva najvažnija djela uključuju njegova tri gitarska koncerta (op. 30-36 i op. 70), niz od šest "Fantazija" za solo gitaru, op. 119-124, zasnovanih na arijama iz Rossinijevihopera pod nazivom "Le Rossiniane" zatim nekoliko sonata za violinu i gitaru kao i flautu i gitaru, "Kvintet, op. 65", za gudače i gitaru, kao i nekim zbirkama za glas i gitaru, te "Grand Overture" napisana u italijanskom stilu. On je također obradio mnoga simfonijska djela za solo gitaru kao i za gitarski duo. Jedna takva obrada odnosi se na uvertiru "Seviljski berberin" od Gioachina Rossinija, za dvije gitare. Postoje brojni obrazovni muzički radovi, među kojima su metode za gitaru koje često koriste nastavnici i danas.
Giulianijevi koncerti i djela za solo gitaru danas se izvode od strane profesionalaca koji i dalje pokazuju sposobnost gitarista da odsviraju muzičko djelo onako dobro poput Giulianijeve prirodne sposobnosti kao kompozitora za klasičnu gitaru.[3]
