Rodna kuća Georga Friedricha Händela u gradu Halle, Njemačka.
Händel je rođen 1685 u gradu Halle (koji je tada bio u Vojvodstvu Magdeburga, pokrajine Brandenburg tadašnja Pruska) od oca Georgea i majke Dorotheae (djevojačko Taust) Händel. Njegov otac, Georg Händel, bio je ugledni brijač-hirurg koji je također služio kao hirurg na suduSaxe-Weissenfels u margrofoviji Brandenburg.
Prema Johnu Mainwaringu, njegovom prvom biografu:
Händel je otkrio takvu snažnu sklonost prema muzici, da je njegov otac, koji mu je uvijek namijenio da studira građansko pravo, imao razloga da se uzbuđiva. On je strogo zabranio svom sinu da svira bilo koji muzički instrument, ali Händel bi pronašao način da kradom svira klavikord sam u sobi na vrhu kuće. U ovu sobu bi stalno išao kradom dok je porodica spavala
. U ranoj dobi Händel postao je vješt izvođač na čembalu i orguljama. Jedan dan je zajedno sa ocem otišao na izlet u Weissenfels posjetiti njegovu rodbinu. Prema legendi, mladi Händel je privukao pažnju vojvode sa svojim sviranjem na crkvenim orguljama. Na njegov nagovor, otac je Händelu dopustio da uzima lekcije muzičke kompozicije i tehnike na klavijaturi kod Friedricha Wilhelma Zachowa, orguljaša luteranskecrkve svete Marije (Marienkirche)u Halleu. Od tada, Händel je saznao o harmoniji i savremenim stilovima, o analiziranju muzičkih partitura, naučio je komponovati teme za fugu i kopirati muziku. Ponekad bi kao orguljaš svirao umjesto svog učitelja tokom crkvene službe. Godine 1698. Händel je svirao za pruskog vladara Fredericka I. i upoznao Giovannija Battistu Bononcinija u Berlinu. Tri godine kasnije Georg Philipp Telemann otišao je u Halle poslušati perspektivnog mladog čovjeka.[1]
Od Hallea do Italije
Godine 1702. po očevoj želji, Händel je započeo studirati pravo na Univerzitetu u Halleu i uspio je dobiti mjesto orguljaša u lokalnoj protestantskojkatedrali. Nakon godinu Händel je čini se bio vrlo nezadovoljan i 1703. se preselio u Hamburg, prihvativši mjesto svirača violine i čembala u opernom orkestru. Njegove prve dvije opere, "Almira" i "Neron", komponovane su 1705. godine, nakon čega je komponovao još dvije opere, "Dafne" i "Florindo" 1708. Dok je bio u Hamburgu, Händel je upoznao kneza Ferdinanda de' Medicija, sina i nasljednika "velikog kneza Toskane", koji je pozvao Händela da posjeti Italiju, gdje je proveo više od tri godine, u Firenci, Rimu, Napulju i Veneciji.
Prema Mainwaringu, Händel je otputovao u Italiju 1706. na poziv Ferdinanda de' Medicija.
Ferdinando, koji je uspio u namjeri da Firenca postane glavni muzički grad Italije, privukao je vodeće talente tog vremena i bio je zainteresovan za operu. Italija je bila veliko središte muzičke aktivnosti, a naročito tokom prvih 20 godina 18. vijeka, gdje će se Händel susresti i razmijeniti ideje s mnogim vodećim kompozitorima, muzičarima i pripadnicima visokog plemstva. Tu je Händel upoznao libretistuAntonija Salvija, s kojim će sarađivati. Godine 1706. stigao je u Rim, gdje ga je markiz (kasnije princ) Francesco Ruspoli zaposlio kao kućnog muzičara i gdje je većina Händelovih glavnih italijanskih djela komponovana.
Ova posjeta je bila značajna, jer barokna muzika, kao svaka muzika iz bilo kog drugog razdoblja, ima svoje muzičke klišeje. Mnogo toga što je tipično za baroknu muziku može se pratiti natrag u Italiju, a posebno prema Corelliju, s kojim je Händel studirao.
Uticaj Italije pokazaće se očiglednim kroz Händelovu životnu zaokupljenost operom - kao i italijanskim operskim "zvijezdama". Njegovi concerti grossi također svjedoče o uticaju Italije i Corellija.
Pošto je opera (privremeno) zabranjena u Papinskim državama, komponovao je duhovnu muziku za rimski kler, poznati "Dixit Dominus" (1707.) je iz tog doba. On je također komponovao mnoge kantate u pastoralnom stilu za muzička okupljanja u palati kardinalaPietra Ottobonija, Benedetta Pamphilija i Carla Colonne. Dva oratorija, "Uskrsnuće" ("La Resurrezione") i "Trijumf vremena" ("Il Trionfo del Tempo"), komponovani su u privatnom okruženju za Ruspolija i Ottobonija 1709. i 1710. godine. "Rodrigo", njegova prva nezrela, ali sveitalijanska opera, prvi put je izvedena u Cocomero pozorištu u Firenci 1707. godine. Opera "Agrippina" prvi put je izvedena 1709. u Pozorištu svetog Ivana zlatoustog (Teatro San Giovanni Grisostomo), najljepšem pozorištu u Veneciji, vlasništvu Grimanija. Zahvaljujući operama na libreta kardinala Vincenza Grimanija, kandidovao se za nezapamćenih 27 nastupa. Tu je pokazana izuzetna zrelost Händela i započeo je njegov ugled operskog kompozitora. Publika, zabezeknuta s raskošnošću i ljepotom njegovog stila, nagradila je pljeskom muziku iz Il caro Sassone ("Dragi Saksonac"-što se odnosilo na njegovo njemačko porijeklo).[1]
Odlazak u London
Tako je na svojim putovanjima širom Italije Händel također napravio niz korisnih kontakata, među kojima su bili "vojvoda od Manchestera", "engleski ambasadori", i najvažniji od svih princ Ernest August od Hannovera, brat vladara u Hannoveru, koji će ga nagovoriti da posjeti taj grad.
Početkom 1710, Händel napušta Italiju da bi postao kapelnikom kod "Georgea Louisa", vladara (elektora) u Hannoveru, koji će kasnije postati George I. kralj Velike Britanije 1714. godine. Kratko nakon preuzimanja novog posla biva poslat na jednogodišnje odsustvo u Englesku. Posjetio je Annu Mariju Luisu de' Medici i njenog supruga u Düsseldorfu na putu prema Londonu 1710. godine.
Tokom svoje prve osmomjesečne posjete Londonu, Händel je bio pozitivno primljen na dvoru kod Ane,kraljice Velike Britanije.
Sa svojom prvom italijanskom operom "Rinaldo", na tekst "Oslobođeni Jerusalem' ("La Gerusalemme Liberata") italijanskog poete Torquata Tassa i posebno komponovanom za London, Händel je doživio veliki uspjeh. Opera je prvi put izvedena 1711. godine. Ovo djelo sadrži jednu od Handelovih najdražih arija, "Draga zaručnica, draga ljubavnica" ("Cara Sposa, amante cara"). Godine 1712. Händel je odlučio trajno se nastaniti u Engleskoj. Dobio je godišnju platu od 200 £ od kraljice Ane, nakon što je komponovao za njen rođendan "Utrecht Te Deum", koja je prvi put izvedena 1713. godine.[1]
Od plemstva do opere
Scena kraljevskog vatrometa održanog 15. maja 1749. godine u čast britanskog kralja Georga II, za koju priliku je Händel napisao muziku.
Jedan od njegovih najvažnijih pokrovitelja bio je mladi i bogati Richard Boyle, 3. grof od Burlingtona, koji je rano pokazao ljubav za njegovu muziku. Za njega je napisao Amadis od Galije (Amadigi di Gaula) , neobičnu operu, s Nicolom Grimaldijem u kojoj nema glasova nižih od alta. U julu 1717. Händelova Muzika na vodi je izvedena više od tri puta na Temzi za kralja i njegove goste.
Sa članovima dvora i muzičarima smještenim na brodovima, večernja zabava je trajala sve do ranih jutarnjih sati.
Ovo djelo je bilo uspješno u pomirenju kralja i Händela.
Njegova velika ljubav za opere, njegovi blistavi pjevači i izazov za poticanje i održavanje interesa promjenljive publike počeli su da ga udaljavaju od prilično tijesnog kruga dvora i njihove muzike.
Proveo je najviše vremena svog bezbrižnog života kao kućni kompozitor za grofa od Carnarvona (od 1717. vojvoda od Chandosa) koji je održavao grupu pjevača i instrumentalista za muzičke događaje u svojim kućama, jedna u središtu Londona, druga u (ono vrijeme) mirnom seluCannons sjeverno od Londona. Tu je položio temelje za svoje buduće horske kompozicije u dvanaest Chandoshimni. Tokom zime 1718-1719. članovi plemstva stvorili su italijansku opersku firmu u Londonu, u početku finansirana od osmogodišnje pretplate i nazvavši je (s kraljevim dopuštenjem) Kraljevska muzička akademija (The Royal Academy of Music) sa Händelom kao muzičkim direktorom. Prepoznavajući presudnu važnost u zapošljavanju samo najboljih pjevača i instrumentalista, pogotovo u glavnim vokalnim dijelovima dominiranim od strane nekoliko međunarodnih "zvijezda".
U maju 1719. Chamberlain Thomas Holles 1. vojvoda od Newcastlea poslao je Händela u potragu za novim pjevačima. Putovao je u Dresden da prisustvuje otvaranju novoizgrađene operske kuće. Godine 1723. preselio se u kuću na "25 Brook Street", koju je unajmio i živio u njoj do kraja svog života. Ova kuća gdje je svirao, kopirao muziku i prodavao ulaznice, sada je Kućni muzej Georga Friedricha Händela.
U vremenu od 1724. i 1725, u dvanaest mjeseci, napisao je tri izvrsne i uspješne opere, Julije Cezar, Tamerlano i Rodelinda, a prema Wintonu Deanu ovo je ostvarenje bez premca, s mnogo da capo arija, kao što je Probuđen u mom srcu (Svegliatevi nel Core). Nakon komponovanja Silete Venti, on se usredotočio na operu i prestao pisati kantate.
Godine 1727. dobio je narudžbu da napiše četiri himne za svečanost krunisanja Georga II, kralja Velike Britanije Jedna od njih, Sveštenik Zadok od tada je svirana na svakoj britanskoj svečanosti krunisanja. Nakon devet godina Händelu ističe ugovor koji je bio okončan od strane direktora, ali je ubrzo započeo novi poslovni projekat.
Prelaz iz opere ka oratoriju bio je postepen. Händel je komponovao Esther oko 1720. za vojvodu od Chandosa koja nije bila izvedena u kapeli na "Cannonsu", nego u "velikom salonu" kao kostimografska faza proizvodnje, već na "pola puta" između opere i oratorija. U 1732. Händel je obnovio ovaj posao i ponovo ga predstavio na Haymarket pozorištu. Može se reći da je Händel "izmislio" oratorij, ali je u stvari to bio rezultat intervencije londonskog biskupa, koji je u tom trenutku zabranio bilo kakav oblik pozorišnog djelovanja na pozornici koristeći biblijske teme. Kroz ovu puritanskucenzuru Händel će otkriti da zapravo postoji publika za biblijske muzičke drame. Händel je tada producirao Debora i Athalia, koje je Basil Lam nazvao "prvi veliki engleski oratorij". Tako je s jedne strane, trend oratorija u njegovom kompozitorskom radu u porastu, dok su njegove operske aktivnosti istovremeno sve manje, što je bila nužnost jer je publika bila prilično umorna od italijanske opere.
U aprilu 1737. pretrpio je moždani udar ili ozljedu koja je ozbiljno uticala na njegovu desnu ruku. Bio je iscrpljen od stresova u posljednjih pet godina, a njegovi prijatelji i pokrovitelji pitali su se da li će ikad biti u stanju da svira ili komponuje.
Povlači se na banjsko liječenje u Aachen (francuski Aix-la-Chapelle) da bi se nakon šest sedmica kasnije vratio u London, i na iznenađenje svih potpuno oporavljen. Uskoro je bio u mogućnosti svirati orgulje, i počeo je planirati svoja sljedeća djela. Händel je još uvijek bio odlučan pisati za pozornicu, ali priznajući na kraju da se stvarnost javnih ukusa mijenja - i ekonomika ignorisanja istih.
Handel se okrenuo obliku koji je postepeno razvijao tokom deset godina: Engleskom oratoriju, koji je u mnogo čemu muzički operski, iako se daleko više oslanja na horsko pjevanje. Aleksandrova svetkovina (Alexander's Feast) je pratilo Trijumf vremena i istine (Il trionfo del Tempo e della Verita), zatim Saul, i biblijski ep Izrael u Egiptu 1739.
Na kraju Händel je prepoznao sklonost javnosti ka engleskim horskim djelima, dajući sebi novi životni kreativni pravac.
Händel je doživio drugi moždani udar u aprilu 1743. Međutim, ovo je bio samo privremeni korak unazad, a uskoro je na zaprepaštenje svih nastavio da komponuje velika orkestralna djela, uglavnom oratorije.
Čak i kada je 1752. potpuno oslijepio nastavio je izvoditi orguljaške končerte i nastupati kao dobrovoljac između dijelova njegovih oratorija, tako velika je bila njegova memorija i moć improvizacije. Ostao je aktivan u pripremama za izvođenje njegovih djela do njegove smrti u Londonu 14. aprila 1759. u 74-oj godini.[2] Prisustvovao je posljednjoj izvedbi njegovog djela "Mesija." Više od 3.000 ožalošćenih prisustvovalo je njegovom sprovodu, koji je održan uz pune državne počasti, a pokopan je u Vestminsterskoj opatiji (Westminster Abbey).
Händel se nikada nije ženio, a zadržao je privatnost njegovog ličnog života. Ostavio je poveliko imanje nakon svoje smrti, vrijedno 20.000 £, a većinu toga je ostavio rodici u Njemačkoj, sa dodatnim darovima ostaloj rodbini, slugama, prijateljima i omiljenim dobrotvornim društvima.[1]
Muzička djela
Händelove kompozicije uključuju 42 opere, 29 oratorija, više od 120 kantata, trija i dueta, mnogobrojne arije, kamerna muzika, velik broj ekumenskih djela, ode i serenade i 16 orguljaških koncerte. Njegovo najpoznatije djelo, oratorij Mesija sa svojim "Haleluja" horskim dijelom, među najpopularnijim je djelima u horskoj muzici te je postalo glavno djelo tokom božićne sezone. Među djelima s brojevima opusa objavljenih i popularisanih za svog života su orguljaški Koncert Op.4 i Op.7, zajedno s opus 3. i Concerti grossi Opus 6., potonji objedinjuje raniji orguljaški koncert Kukavica i slavuj (The Cookoo and The Ninghtingale) u kojem se pjev ptica imitira u gornjim registrima orgulja. Također se ističu njegovih šesnaest orguljaških suita, naročito Harmonični kovač (The Harmonius Blacksmith).
Imate probleme kod slušanja ovih datoteka? Pogledajte pomoć oko medija.
Nakon njegove smrti, händelove italijanske opere su pale u zaborav, osim zbirki poput arije "Ombra mai fu" iz Serse. Tokom 19. vijeka i prve polovine 20. vijeka, posebno u anglofonim zemljama, njegov ugled je bio prvenstveno zasnovan na njegovim engleskim oratorijima, koje su obično izvodili ogromni horovi amaterskih pjevača na svečanim prilikama.
Od 1960-ih, s oživljavanjem interesa za baroknu muziku i sviračke stilove izvođenih na izvornim muzičkim instrumentima oživio je i interes za Händelovim italijanskim operama, a mnoge su snimljene i izvođene na pozornici.
Od ranog muzičkog preporoda 50 njegovih opera izvođeno je u operskim kućama i koncertnim dvoranama.
U posljednjih nekoliko decenija također je vidljivo oživljavanje interesa za brojne svjetovne kantate, što bi se moglo nazvati 'svjetovnim oratorijima' ili 'koncertnim operama'. Od prvih, Oda povodom dana svete Cecilije iz 1739. (na tekst Johna Drydena) i Oda povodom rođendana kraljice Ane iz 1713. su naročito značajne. Za svoje svjetovne oratorije, Händel je koristio klasičnu mitologiju kao teme, u djelima kao Acis i Galatea iz 1719. Hercules iz 1745. i Semele iz 1744. U smislu muzičkog stila, posebno u pisanju tekstova za glas na engleskom jeziku, ovi radovi imaju blisko srodstvo sa duhovnim oratorijima. Oni također dijele nešto od lirskog i dramatskog kvaliteta händelovih italijanskih opera. Kao takvi, oni se ponekad izvode na pozornici malih kamernih ansambala. S ponovnim otkrivanjem njegovih pozorišnih djela, Händel, uz njegov renome kao instrumentalist, orkestralni pisac, i melodist, sada se smatra jednim od velikih muzičkih operskih dramatičara.
Händel je uglavnom imao visok ugled kod kolega kompozitora, kako u svoje vrijeme tako i poslije.
Iako su rođeni u samo nekoliko sedmica razlike i na vrlo kratkoj udaljenosti, Bach i Händel nikad se nisu susreli. Godine 1719. Bach je putovao u Halle u nadi da će se sresti, ali Händel je već otputovao dok je Bach stigao. Godine 1729, kad je Händel još jednom bio u rodnom gradu, Bach je poslao svog sina Wilhelma Friedemanna da pozove Händela u Leipzig, ali Händel nije bio u mogućnosti putovati. Na prilično nevjerovatan način muzika ova dva najveća kompozitora iz vremena kasnog baroka pokazuje da nije ni bilo nekih zajedničkih tačaka između njih. Bach je bio odličan u žanrovima kao što su crkvena kantata, oratoriji "Pasije", mise, i koncerti u stilu Antonija Vivaldija, koje je Händel jedva i "dotakao". Händelovi najveći uspjesi bili su u operi, oratorijima, a koncerti u stilu Arcangela Corellija žanr je koji Bach nikad nije komponirao. Činilo se da se njihovi interesi preklapaju u suiti za klavijaturu i instrumentalnoj sonati, ali se baš tu njihovi stilovi uveliko razlikuju, tako da su solo sonatu potpuno prepustili trećem članu kompozitorskog trija rođenog 1685. godine, Domenicu Scarlattiju.[3]
