Luther i Calvin prekinuli su univerzalnost vjerskog osjećaja srednjeg vijeka. Svaki čovjek sada je trebao sam za sebe odlučiti koji mu je od mnogih novih propovjednika najbolje jamčio spasenje i sreću u budućem životu i uskoro su se svi borili među sobom za prevlast nad dušama miliona katolika, luterana, kalvinista, baptista, anabaptista i 20-ak drugih sekti. Uslijed tih raspravljanja nastalo je doba trvenja kao što ga je svijet rijetko kad vidio (Tridesetogodišnji rat). Evropa je pretvorena u ratno polje.
Godine 1648. prihvaćen je zakon koji je davao pravo svakom vladaru da svoj naročiti oblik vjere nametne svim svojim podanicima, ne osvrćući se na želje većine.
Evropa je podijeljena na bezbroj malih kneževina, od kojih je svaka imala vlastitu vjeru i bila zakleti neprijatelj svih svojih susjeda koji se u tome nisu s njom slagali (borbena crkva – ecclesia militans). Još jedan borac za vlast jest dinastička država. Na čelo protivreformacije dolazi Španija.
Isusovci su bili ti koji su ulagali u barokne crkve. Prvi se put koristi uljano slikarstvo, čiji je začetak bio u Flandriji. Formirana je holandska slikarska škola – Van Dyck. U muzici prevladava "vatreno" i bučno. U književnosti barok je spoj kićenosti u izrazu (manirizam) i crkvenih tema o smrti i prolaznosti.
Nakon otkrića novih pomorskih puteva prema istoku, a naročito nakon otkrića Amerike, ekonomski centri Evrope premještaju se s obala Sredozemnog mora na obale Atlantskog okeana. Moćni trgovački gradovi Italije ustupaju mjesta novim trgovačkim i pomorskim silama, kao što su Španija, Holandija, Francuska i Engleska. Opadanje sredozemnih gradova izazvalo je znatne promjene u političkoj i društvenoj strukturi zapadne Evrope. Papinska se moć smanjila, iz čega slijedi pojava reformacije u Njemačkoj i Engleskoj.
Osim ekonomskih, mijenjaju se i umjetnički centri. Slikarstvo i arhitektura baroka nastaju u Italiji, dok će vodstvo u likovnom stvaranju preuzeti nove sile.[2]
