Cilj iranske vlade na ekonomskom planu je smanjiti ovisnost o proizvodnji nafte i uvesti raznolikost u ekonomski planiranim tržišnim reformama. U pokušaju ostvarenja tog cilja, iranska vlada ulaže u područja automobilske, zračne, elektroničke, petrokemijske i nuklearne industrije. Jako naftno tržište od 1996. godine pomoglo je u smanjenju financijske ovisnosti i redovito otplaćivanje dugova[10] zbog čega je Iran danas treća zemlja svijeta s najmanjim postotkom vanjskog duga u odnosu na BDP (3,7% odnosno 12,8 milijardi USD[11]). Nafta i prirodni plin, nekoć glavni iranski ekonomski aduti, danas sačinjavaju 70% izvoza[3] ali ujedno manje od 10% ukupnog bruto domaćeg proizvoda[12].
Ekonomija Irana u 2010. godini procjenjena je između 858.66[1] i 863,5[17] milijardi USD prema paritetu kupovne moći, odnosno na oko 11.396 USD po glavi stanovnika što je četverostruki porast u odnosu na razdoblje prije revolucije 1979. godine unatoč udvostručenju stanovništva[1]. Usprkos sankcijama nametnutih zbog nuklearnog programa, Iran je jedna od rijetkih vodećih svjetskih ekonomija koje bilježi pozitivan ekonomski rast u vrijeme svjetske financijske krize[18]. Glavni ekonomski problemi tijekom 2000-ih godina bili su dvoznamenkasti postoci nezaposlenosti[10] i inflacije[19], koji su 2010. godine iznosili 14,6%[17] odnosno 8%[2].
Ciljevi iranske vlade nakon revolucije bili su ekonomska nezavisnost, potpuna zaposlenost i zadovoljavajući životni standard za sve građane. Ipak, krajem 20. stoljeća zemlja se suočavala s problemom udvostručenja stanovništva između 1980. i 2000. godine[24]. Broj poljoprivrednika značajno je opao zbog procesa urbanizacije započetog još 1960-ih godina[23].
Nakon nacionalizacije iz 1979. godine oko 80% iranske ekonomije stavljeno je pod državnu kontrolu[25]. Osmogodišnji rat protiv Iraka i njegovih saveznika uzrokovao je oko 300.000 mrtvih i više od 500.000 ranjenih Iranaca, dok je nanesena šteta ekonomiji iznosila oko 500 milijardi USD[26]. Poslije rata koji je završen 1988. godine, iranska vlada pokrenula je intezivan razvoj komunikacija, prometa, poljoprivrede, industrije, zdravstva, obrazovanja i energetike (uključujući nuklearni program), kao i uspostavljanje boljih trgovačkih odnosa sa susjednim i drugim državama svijeta[10].
Od revolucije iz 1979. godine, prosječna vladina izdvajanja za socijalnu politiku iznosila su 59% državnog budžeta, 17% za ekonomske namjene, 15% za obranu, te 13% za općenite namjene[30]. Od socijalno-ekonomskih izdvajanja prosječno je 39% odlazilo na obrazovanje, zdravstvo i socijalnu sigurnost, 20% za ostalu socijalnu skrb, 3% za poljoprivredu, 16% za vodu i energiju, 5% za industriju i rudarstvo, 12% za cestogradnju i promet, te 5% za ostale namjene[30]. Iransko investiranje je u 2009. godini iznosilo 27,7% bruto domaćeg proizvoda[17], dok je između 2002. i 2006. godine prosječna inflacija iznosila 14%[19] (8% u 2010.[2]). Državni budžet u 2010. godini procjenjen je na 368 milijardi USD što je porast od 31% u odnosu na godinu ranije[31], dok je početkom 2009. godine Iran imao devizne pričuve u vrijednosti iznad 100 milijardi USD[32].
Proširenje javne zdravstvene skrbi i međunarodni odnosi spadaju u ostale glavne ciljeve petogodišnjeg razvojnog plana koji uključuje reformu subvencioniranja, bankarstva, valute, poreza, carine, graditeljstva, zapošljavanja, razvoj nacionalne distribucije robe i usluga, te socijalnu pravdu i produktivnost. Glavni cilj iranske vlade jest ostvarivanje apsolutne samodostatnosti do 2015. godine[36][37]. Uklanjajući energetske subvencije, iranski dugoročni cilj je poboljšanje industrijske učinkovitosti kao i povećanje tržišne konkurentnosti na svjetskoj ekonomskoj sceni[38]. Navedenim reformama planiraju se ukloniti glavni izvori neučinkovitosti odnosno distorzije cijena u državnoj ekonomiji što bi se trebalo odraziti i na preustroj drugih glavnih ekonomskih grana[36]. Iranski bankarski sektor često se vidi kao potencijalna živica protiv uklanjanja subvencija s obzirom da plan ne obuhvaća izravan utjecaj na bankarstvo[39]. Iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad objavio je kako je nacionalni cilj postati 12. najveća ekonomija svijeta do 2015. godine[7].
Strogo provođenje članka 44. nije primjenjivano u zemlji tijekom posljednjih 30 godina, pa je privatni sektor igrao mnogo važniju ulogu od one propisane ustavom[61]. Kao rezultat toga u posljednjih nekoliko godina privatni sektor značajno je porastao, posebice nakon 2004. godine kada je usvojen ustavni amandman kojim se dozvoljava privatizacija 80% državnog vlasništva[16]. Polovica od navedenog postotka planira se privatizirati kroz okvire „pravnih dionica” odnosno ostatak kroz teheranskuburzu, dok vlada planira zadržati ostalih 20%[16]. Vrijednost državne imovine u 2005. godini procjenjivala se na oko 120 milijardi USD. Oko 63 milijarde USD od navedene imovine privatizirana je između 2005. i 2010. godine, smanjujući pritom državni udjel u bruto domaćem proizvodu sa 80% na 40%[15].
Radna snaga
Stručnjaci vjeruju kako je Iranu potreban ekonomski rast iznad 5% da bi zaposlio priljev od 900.000 radnika svake godine[62]. Poljoprivreda sačinjava oko 11% iranskog bruto domaćeg proizvoda i zapošljava približno trećinu radne snage[17][63]. Godine 2004.sekundarne djelatnosti koje uključuju rudarstvo, proizvodnju i građevinarstvo sačinjavale su 42% BDP-a odnosno zapošljavale su 31% radne snage[17][63]. Iako mineralne sirovine čine 70% izvoza, u rudarstvu je zaposleno manje od 1% radne snage[63]. Uslužne djelatnosti doprinose 48% BDP-a, a zapošljavaju 44% radne snage[17]. U 2005. godini 33% iranske radne snage činile su žene[20], dok je dvije trećine stanovništva odnosno radnika ispod 30 godina starosti[64].
Osobni prihodi
Iran se klasificira kao zemlja viših srednjih prihoda koja je napravila značajan napredak u zdravstvu i obrazovanju tijekom razdoblja Milenijskog razvojnog programa (MDG). Pokrivenost zdravstvenom skrbi iznosi gotovo 100%, isto kao i postotak upisa u osnovne škole[65]. U 2010. godini prosječna iranska mjesečna plaća iznosila je oko 500 USD[66] (11.396 USD po stanovniku godišnje prema paritetu kupovne moći[1]). U zemlji je za svaku ekonomsku granu propisana i minimalna plaća koju određuje vrhovno radničko vijeće, a u 2009. godini ona je iznosila približno 3,030.480 rijala (oko 303 USD) mjesečno odnosno 6700 USD godišnje (približno 60% BDP-a po glavi stanovnika)[67]. Prema podacima Svjetske banke iz 2001. godine o iranskim kućanstvima, oko 20% potrošnje odlazilo je za hranu, 32% za gorivo, 12% za zdravstvo, te 8% za obrazovanje[68]. Granica siromaštva u Teheranu je 2008. godine iznosila 9612 USD, dok je prosječna granica siromaštva u cijeloj zemlji bila 4932 USD godišnje. Postotak siromašnog stanovništva u 2007. godini iznosio je 18%[17].
Socijalna sigurnost
Iranska socijalna sigurnost na visokoj je razini ako se promatra kroz regionalnu perspektivu[37], a u zemlji postoji 28 raznih vrsta socijalnog osiguranja[37] koja su obvezna za sve zaposlene u zemlji[69]. Socijalna sigurnost također obuhvaća nezaposlene, bolesne, starije osobe, te povrijeđene radnike[70]. Godine 2003. minimalna mirovina iznosila je 50% redovitih prihoda, ali ne ispod minimalne propisane granice[70]. Iste godine Iran je potrošio 22,5% državnog budžeta za socijalna izdvajanja od čega je oko 50% odlazilo na mirovine[71]. Trenutačni omjer radnika i umirovljenika u zemlji je 15:1[72].
Zaposlenici u dobi između 18 i 65 godina pokriveni su sustavom mirovinskog osiguranja, a financiranje se vrši putem zaposlenika (7% od plaće), poslodavca (20-23%) te države koja pokriva doprinos poslodavca do ukupne vrijednosti od 3%[70]. Osiguravanje socijalne sigurnosti je prošireno na samozaposlene radnike koji dobrovoljno doprinose između 12% i 18% od prihoda ovisno o vrsti zatraženog osiguranja[70]. Državni službenici, redovni vojnici, agencije za provedbu zakona, te pripadnici revolucionarne garde sačinjavaju posebni ogranak mirovinskog sustava[73].
Površina obradivog tla u Iranu iznosi oko 221.400 km² odnosno 13,43% od ukupne površine, od čega se većina nalazi uz Kaspijsko jezero i u sjeverozapadnim dolinama zemlje. U sjevernim i zapadnim dijelovima Irana poljoprivredne površine uspjevaju zahvaljujući kiši, dok je kod ostalih za uspješne usjeve nužno navodnjavanje[30]. Gotovo 40% obradivih površina se navodnjava (82.970 km²[74]) po čemu Iran kotira peti u svijetu[75], dok se trend navodnjavanja povećava iz godine u godinu zahvaljujući gradnji velikih brana i vodospremnika podno Zagrosa i Alborza. Površina stalnih usjeva je oko 116.470 km² prema službenim iranskim podacima iz 2004. godine[76]. Modernizacija, mehanizacija, poboljšanje kvalitete usjeva i stoke, te brojni programi preraspodjele zemljišta uvjetuju snažan rast poljoprivredne proizvodnje[77].
Od revolucije iz 1979. godine provedena je opsežna reforma poljoprivredne proizvodnje koja se od 1980. do 2004. godine utrostručila i danas iznosi 41% više od svjetskog prosjeka[82]. Godine 1997. vrijednost proizvedenih poljoprivrednih dobara iznosila je 25 milijardi USD[63]. U to vrijeme Iran je ostvario 85%-tnu samodostatnost u prijeko potrebnim poljoprivrednim proizvodima[83] iako proizvodnja riže nije zadovoljila domaću potražnju zbog čega je djelomično uvožena. U 2007. godini Iran je ostvario potpunu samodostatnnost u proizvodnji pšenice pa je postao izvoznikom te kulture[13][84]. Početkom 2000-ih godina poljoprivredni proizvodi činili su četvrtinu iranskog nenaftnog izvoza[83], a najvažniji među njima bili su svježe voće, jezgričasto voće, životinjska koža, prerađena hrana i začini[63].
Proces industrijalizacije većih razmjera u Iranu započinje 1920-ih godina i postupno se razvijalo tijekom sljedećih desetljeća. U vrijeme iransko-iračkog rata brojna iranska industrijska postrojenja u jugozapadnom dijelu zemlje bila su oštećena, uključujući i golemu rafinerijunafte u Abadanu gdje je proizvodnja potpuno obustavljena[85]. Njena rekonstrukcija započela je 1988. godine, dok je proizvodnja pokrenuta pet godina kasnije. Tijekom ratnog razdoblja otvorene su brojne manje tvornice za proizvodnju dobara i materijala potrebnih iranskoj vojsci[86].
Prema podacima The Economista, vrijednost iranskih industrijskih proizvoda 2008. godine bila je 23 milijarde USD[89] (29. u svijetu prema podacima Svjetske banke iz 2005.[90]), dok je između 2008. i 2009. godine zabilježen skok sa 69. na 28. mjesto prema rastu industrijske proizvodnje[91]. Najnovije studije pokazuju da je Iran u posljednjih nekoliko godina ostvario golem napredak u različitim znanstvenim i tehnološkim područjima. Značajan napredak ostvaren je na području petrokemijske, farmaceutske, svemirske, obrambene i teške industrije, unatoč tridesetogodišnjim američkim sankcijama. Krajem 2000-ih godina Iran se priključio skupini visokoindustrijaliziranih zemalja[92].
Iran ima tisućljetnu tradiciju u proizvodnji umjetničkih dobara kao što su sagovi, keramika, bakreno i mjedeno posuđe, staklo, koža, tekstil i drvene rukotvorine. Najvažnija grana ove industrije je proizvodnja ručno izrađenih sagova čija tradicija seže duboko u stari vijek a danas čini značajni dio prihoda u ruralnim krajevima. Procjenjuje se da 1,2 milijuna ljudi izrađuje sagove za domaće i inozemno tržište[93]. Godišnja zarada od sagova premašuje 500 milijuna USD i ima udjel od 30% na svjetskom tržištu[94]. Oko 5,2 milijuna ljudi sveukupno je zaposleno na 250 različitih polja izrade rukotvorina čija industrija sačinjava oko 3% iranskog bruto domaćeg proizvoda[95].
Do ranih 1950-ih godina iranska građevinska industrija oslanjala se uglavnom na malena domaća poduzeća. Povećanje prihoda od nafte i prirodnog plina kao i mogućnost podizanja povoljnih kredita uvjetovali su snažan rast građevinske industrije odnosno priljev stranih građevinskih tvrtki. Ovaj rast nastavljen je do sredine 1970-ih godina kada naglo pada zbog povećanja inflacije i ukidanja povoljnih kredita. Građevinska industrija ponovno je doživjela veliki zamah sredinom 1980-ih godina, posebno zbog ubrzane urbanizacije. Sa 178 brana u izgradnji[96]Iran je danas uz Kinu i Tursku najveći graditelj hidroelektrana u svijetu[97] među kojima je i najviša svjetska brana Bahtijari visine od 315 m[98]. Jedan od graditeljskih simbola suvremenog Irana je i toranjMilad (435 m) koji je sredinom 2000-ih u potpunosti građen domaćom tehnologijom[99]. Godišnji prihodi ostvareni u građevinskoj industriji iznosili su 38,4 milijarde USD u 2005. godini[100] odnosno 32,8 milijardi USD u 2011. godini[101], a samo graditeljstvo jedan je od najvažnijih grana iranske industrije s obzirom da obuhvaća između 20% i 50% ukupnog privatnog ulaganja u gradska područja[71]. Državni udio u građevinarstvu je 2% dok ostalih 98% leži u privatnom vlasništvu[100], a godišnji rast građevinske industrije u 2011. godini procjenjuje se na 1,4%[101]. Oko 70% Iranaca posjeduje vlastiti dom[102].
Iranske zalihe ugljena procjenjuju se na između 13 i 50 milijardi tona[120]. Sredinom 2000-ih Iran je proizvodio 1.33 milijuna tona ugljena godišnje, dok je zbog povećane potrošnje također uvozio oko 520.000 tona[121]. U novembru 2008. godine proizvodnja ugljena premašila je dva milijuna tona[122], dok se 2012. očekuje porast proizvodnje na pet milijuna tona[122]. Iran je postao samodostatan u proizvodnji čelika2009. godine[123], zahvaljujući rastu proizvodnje u glavnim čeličanama smještenima u Isfahanu i Huzestanu. Iste godine proizvedeno je 10,873.000 tona čelika, dok je uz trenutačne industrijske kapacitete moguća proizvodnja oko 20 milijuna tona[124]. Službene procjene rasta proizvodnje su 17,6 milijuna tona u 2013., 23 milijuna tona u 2014. i 29,8 milijuna tona u 2015. godini[125], a procjene rasta kapaciteta su 25,1 milijuna tona u 2013., 34,7 milijuna tona u 2014., 35,5 milijuna tona u 2015.[125], te konačno 55 milijuna tona 2020. godine čime bi postali četvrti proizvođač čelika u svijetu.[126] Od ostalih važnijih metala u industriji treba izdvojiti proizvodnju aluminija od 281.300 tona[53], odnosno proizvodnju bakra od 262.500 tona[53]. Godišnje se proizvede 65 milijuna tona cementa[54] (uz godišnji porast proizvodnje od 16%[127]) koji se izvozi u 40 zemalja svijeta[128].
Iran je među glavnim izvoznicima nafte još od 1913. godine. Najznačajnija nalazišta smještena su u jugozapadnom dijelu zemlje zapadno od Zagrosa, odnosno u pokrajinamaIlamu, Huzestanu, Bušeru, Hormuzganu i Farsu. Velika naftna i plinska polja također se nalaze i na području Perzijskog zaljeva. Godine 1978. Iran je bio četvrti najveći proizvođač nafte u svijetu, odnosno drugi najveći OPEC-ov proizvođač i izvoznik[138]. Nakon revolucije iz 1979. godine nova vlada smanjila je proizvodnju u skladu s politikom dugoročnog očuvanja izvora, a nagli pad proizvodnje nadalje je zabilježen tijekom iransko-iračkog rata tijekom kojeg su iračke i američke oružane snage bombardirale iranske rafinerije. Kasnih 1980-ih godina proizvodnja nafte raste, što je uvjetovano obnovom infrastrukture kao i novootkrivenim nalazištima u Perzijskom zaljevu. Godine 2004. proizvodnja nafte dosegla je 1,4 milijarde barela godišnje čime je ostvaren neto profit od 50 milijardi USD[139], dok se 2009. godine proizvodnja povećala na 1.53 milijarde barela. Krajem 2000-ih godina Iran je s Kinom[140], Rusijom[141], Indijom[142] i Malezijom[143] sklopio brojne ugovore na području naftne infrastrukture čija je vrijednost više desetaka milijardi USD. Iran u domaćim pogonima trenutačno proizvodi 70-80% potrebne opreme za istraživanje, proizvodnju i transport fosilnih goriva[144]. Prema procjenama iranskih službenika, nakon dovršetka radova na infrastrukturi zarada od nafte i prirodnog plina će u 2015. godini dosegnuti 250 milijardi USD[44].
Unatoč ekonomskoj liberalizaciji iz 1990-ih godina, državna potrošnja (uključujući izdatke poluvladinih fondova) ostala je relativno visoka. Procjene potrošnje u uslužnim djelatnostima Irana iznose približno 40% bruto domaćeg proizvoda, od čega je većina državnog karaktera uključujući i izdatke za oružane snage, državne plaće i isplate za socijalnu sigurnost[17]. Proces urbanizacije značajno je doprinio uslužnim djelatnostima među kojima su najznačajnije javne službe (uključujući obrazovanje), trgovina, osobne i stručne usluge, te turizam.
Ukupna vrijednost prometa i komunikacija prema procjenama za 2013. godinu porasti će na 46 milijardi USD što predstavlja 6,8% iranskog BDP-a[155]. Prema podacima Međunarodne radničke organizacije o zapošljavanju iz 1996. godine, na području prometa i komunikacija bilo je zaposleno oko 3,4 milijuna ljudi odnosno oko 20,5% ukupne radne snage iz 2008. godine[155].
Maloprodaja
Iranska industrija maloprodaje sastoji se uglavnom od zadruga (uglavnom pod vladinim sponzorstvom) i nezavisnih trgovaca na malo koji posluju u bazarima (tržnicama)[156]. Najveći dio hrane pojavljuje se na uličnim tržnicama s cijenama koje određuje iranski Glavni statistički zavod. U zemlji djeluje 438.478 trgovaca mješovitom robom[157] od kojih većina posluje van Teherana gdje postoji velik broj hipermarketa i supermarketa. Diljem Irana bilježi se i veliki rast manjih trgovina koje su većinom u privatnom vlasništvu. Najveći iranski trgovački lanci u državnom vlasništvu su Etka, Refah, Šahrvand and Hyperstar Market[157]. Elektroničko poslovanje u 2008. godini ostvarilo je promet od milijardu USD[158].
Iranskim ustavom zajamčena je zdravstvena skrb svim stanovnicima zemlje. Do 2008. godine 73% Iranaca bilo je obuhvaćeno dobrovoljnom nacionalnom zdravstvenom skrbi[121]. Oko 85% stanovnštva koristi sustav osiguranja za lijekove, a vlada uvelike subvencionira farmaceutsku proizvodnju u cilju povećanja dostupnosti lijekova i cjepiva. Ukupna tržišna vrijednost iranske zdravstvene i medicinske mreže bila je 24 milijarde USD u 2002. godini, dok se s obzirom na sve veću potražnju zdravstvenih usluga procjenjuje rast na 50 milijardi USD do 2013. godine[160][161]. Od 2006. godine 55 iranskih farmaceutskih tvrtki proizvodi 96% lijekova[162] vrijednih 1,2 milijarde USD[163] dok se vrijednost cjelokupnog tržišta procjenjuje na 310 milijardi USD[160]. Procjenjuje se da će samo farmaceutsko tržište 2013. godine narasti na 3.65 milijardi USD[161].
Turizam kao ekonomska aktivnost u Iranu dramatično se smanjila tijekom rata s Irakom1980-ih godina, no 2000-ih je relativno oživjela. Godine 2004. približno 1,659.000 stranih turista posjetilo je zemlju[164], dok je broj u 2007. godini premašio dva milijuna[165] odnosno dosegnuo 2,3 milijuna u 2009. godini[166]. Iste je godine zabilježen porast stranih turističkih posjeta od 7%[166]. Većina posjetitelja dolazi iz azijskih država, dok oko 10% turista dolazi iz europskih i američkih zemalja[164][166]. Početkom 2000-ih godina oko 2% iranske radne snage bilo je zaposleno u turističkim djelatnostima[14].
Vladini krediti i zajmovi su dostupni za industrijske i poljoprivredne projekte, prvenstveno putem banaka. Službena iranskavaluta je rijal čiji je tečaj krajem 2000-ih iznosio oko 10.000 rijala za jedan američki dolar[17], dok se na neslužbenom tržištu mijenjaju i po višoj tarifi. Nakon revolucije1979. godine iranska je vlada nacionalizirala sve privatne banke, a kamate su u skladu s islamskim zakonom zamijenjene obrađivačkim pristojbama. Ovaj sustav stupio je na snagu sredinom 1980-ih godina[30].
Bankarski sustav sastoji se od središnje banke (Markazi banka) koja izdaje valutu i nadzire sve državne i privatne banke. Nekoliko poslovnih banaka sa sjedištem u Teheranu ima podružnice u cijeloj zemlji. Postoje i dvije razvojne banke i stambene banka koja je specijalizirana u stambenim hipotekama. Računima vladinih banaka dominiraju krediti državi, „bonjad” poduzeća, velike privatne tvrtke i četiri tisuće imućnijih pojedinaca koji ponekad ne uspijevaju otplatiti svoje kredite[169]. Vlada je počela s privatizacijom bankarskog sustava u 2001. godini kada su izdane dozvole za otvaranje dviju banaka u privatnom vlasništvu[170]. Godine 2010. iranske devizne pričuve u inozemnim bankama dosegle su iznos od 75.06 milijardi USD prema američkim izvorima[171], odnosno oko 100 milijardi USD prema službenim iranskim izvorima[32].
Od 2010. godine Teheranska burza trguje dionicama više od 330 registriranih tvrtki[168] čija je ukupna vrijednost u 2011. godini bila oko 100 milijardi USD[172]. Iran prema mišljenju stručnjaka pruža mnoge mogućnosti ulaganja, posebno na Teheranskoj burzi[173].
Premije osiguranja iznosile su tek nešto manje od 1% BDP-a u 2008. godini[121] što je uvjetovano prosječnim primanjima po glavi stanovnika[121]. Pet državnih osiguravajućih društava dominiraju na tržištu, od kojih su četiri aktivna u komercijalnom osiguranju. Vodeća osiguravajuća društva su Iransko osiguravajuće društvo, Azija osiguranje, Alborz osiguranje i Dana osiguranje. U iranskoj fiskalnoj godini 2001./2002. osiguranja treće strane činili su 46% premija, slijedi zdravstveno osiguranje sa 13%, protupožarno osiguranje sa 10%, te životno osiguranje sa 9,9%[170].
Medije u zemlji čine brojne službene novinske agencije, veliki broj dnevnih novina i časopisa, službeni i privatni televizijski kanali odnosno radijske stanice. U 2009. godini na 1000 stanovnika postojalo je 331 fiksnih odnosno 675 mobilnih telefonskih linija[17]. Broj osobnih računala naglo se povećao sredinom 1990-ih godina, nakon čega počinje i snažan rast broja korisnika interneta koji je 2010. godine iznosio približno 33,200.000 (oko 50% ukupnog stanovništva)[175]. Također, Iran je sa 700.000 blogova treća zemlja u svijetu[176]. Godine 2006. u zemlji je postojalo 1223 pružatelj internet usluga (ISP) od čega su svi u privatnom vlasništvu[177], a prihodi od interneta se za istu godinu procjenjuju na 1,2 milijarde USD[178].
Prema podacima Svjetske banke, komunikacije i informatička tehnologija čine 1,4% udjela u iranskom BDP-u iz 2008. godine[179]. U navedenim ekonomskim granama zaposleno je oko 150.000 ljudi, uključujući 20.000 u industriji softvera[180]. U 2002. godini u zemlji je bilo registrirano 1200 tvrtki za informatičku tehnologiju, od čega je 200 bilo uključeno u razvoj softvera tj. programske podrške[180]. Iranski izvoz softvera u 2008. godini iznosio je 60 milijuna USD[181]. Krajem 2009. godine iransko telekomunikacijsko tržište zabilježilo je prihode od 9,2 milijarde USD, dok se 2014. godine uz trenutni rast od 6,9% očekuje povećanje na 12,9 milijardi USD[182].
Godine 2009. Iran je sa 1.67 milijuna vozila na prirodni plin i 1021 stanicom zauzimao treće mjesto u svijetu, a krajem 2010. godine njihov se broj povećao na dva milijuna vozila (1,3 milijuna tvorničkih i 0,7 milijuna ugrađenih motora na plin) odnosno 1546 stanica čime trenutno zauzima drugo mjesto u svijetu[109]. Iran također bilježi i najbrži svjetski porast korištenja vozila na plin[184] pa se 2012. godine očekuje porast na tri milijuna vozila na plin[185] odnosno 2500 stanica za punjenje. U svim velikim gradovima postoje gradske autobusne linije, dok više privatnih tvrtki upravlja međugradskim autobusnim linijama.
Deseci iranskih gradova imaju vlastite zračne luke za prihvat putničkih i teretnih zrakoplova. U čitavoj zemlji postoji 319 aktivnih zračnih luka od čega je 133 asfaltiranih[17], dok prema broju (42) zračnih luka s velikim pistama (iznad 3048 m odnosno 10.000 stopa) Iran zauzima četvrto mjesto u svijetu[189]. Iransko nacionalno zrakoplovno poduzeće Iran Air osnovano je 1962. godine i danas upravlja flotom od 51 zrakoplova[190] (uz 30 narudžbi[191]) koji lete na domaćim i međunarodnim letovima. U cjelokupnom prometnom sektoru zaposleno je više od milijun ljudi, a prihodi od prometne industrije u 2008. godini činili su 9% BDP-a[192].
Najveći udjel u iranskom izvozu osim nafte i plina čine motorna vozila, sagovi ručne izrade, pistacija, metanol i ukapljeni naftni plin[196]. Iranski izvoz tehničkih i inženjerskih usluga obuhvaćao je poslove vrijedne 2,7 milijardi USD od čega je 40% otpadalo na središnju Aziju i Kavkaz, 30% odnosno 350 milijuna USD na Irak, 20% na afričke države, te 10% na ostatak svijeta (uglavnom Južna Amerika)[197]. Iranske tvrtke u navedenim zemljama većinom obavljaju poslove vezane uz energetiku, izgradnju cjevovoda, navodnjavanje, te izgradnju brana i elektrana[198]. Izvoz nenaftnih proizvoda jedan je od glavnih iranskih državnih prioriteta[40], a oslanja se na snažnu domaću industriju, obrazovane i motivirane radnike, te povoljan geostrateški položaj s obzirom da u okolnim državama živi više od 300 milijuna ljudi[199]. Prema američkim procjenama iz 2009. godine, glavni iranski izvozni partneri bili su Kina (16.58%), Japan (11.9%), Indija (10.54%), Južna Koreja (7.54%) i Turska (4.36%)[17].
Iran pripada manjini svjetskih država kojima je izvoz značajno veći od uvoza[17]. Godine 2000. uvoz je iznosio 13,7 milijardi USD odnosno 39,7 milijardi USD u 2005.[200], dok je 2010. porastao na 58.97 milijardi[17] prema američkim odnosno 55 milijardi USD[3] prema službenim iranskim izvorima (približno upola manje od izvoza). Iran je također jedna od rijetkih vodećih zemalja svijeta koja je ubilježila rast bruto domaćeg proizvoda unatoč svjetskoj financijskoj krizi koja traje od 2007.[18] godine što je prije svega uvjetovano sankcijama nametnutim od strane Sjedinjenih Država[18]. Američki izvori iz 2009. godine kao vodeće iranske uvozne partnere spominju UAE (15.14%, Kinu (13.48%), Njemačku (9.66%), Južnu Koreju (7.16%), Italiju (5.27%), Rusiju (4.81%) i Indiju (4.12%)[17].
Od 2003. godine Iran je povećao ulaganja u ekonomski razvoj i rekonstrukciju susjednih država poput Iraka[203] i Afganistana[204] koji su pogođeni ratovima. Procjenjuje se da iranski emigranti posjeduju oko 20% nekretnina u Dubaiju (UAE) što je proporcionalno i njihovom udjelu u stanovništvu tog emirata[205], dok godišnja iranska ulaganja u Dubai iznose 200-300 milijardi USD[206]. U 2006. godini iranski su građani iz Dubaija vratili u domovinu oko dvije milijarde USD[207], dok se između 2005. i 2009. godine trgovina između Irana i Dubaija utrostručila na 12 milijardi USD[208] od čega se većina odnosi na tržište nekretninama i uvozno-izvozne poslove[208].
Izravna strana ulaganja
Tijekom 1990-ih i 2000-ih godina Iran je sklopio određene poslovne ugovore sa stranim tvrtkama, uključujući otkup ugovora na naftnom području gdje izvođač radova osigurava financiranje a potom dobiva naknadu od Iranskog nacionalnog naftnog poduzeća (NIOC) proporcionalno proizvodnom učinku. Nakon određenog broj godina, rad na terenu završetkom ugovora prebačen je pod okrilje NIOC-a[209].
Nepovoljni ili složeni operativni zahtjevi i međunarodne sankcije otežavali su strana ulaganja u zemlji tijekom protekla dva desetljeća, dok je ranih 2000-ih godina provodena liberalizacija tržišta čime je njihov broj znatno porastao. Između 1993. i 2007. godine Iran je absorbirao oko 24,3 milijarde USD stranih ulaganja[210], dok je 2007. godine zabilježen rekord od 10,2 milijarde USD što je osjetno povećanje u odnosu na 4,2 milijarde USD iz 2005. ili dva milijuna USD iz 1994. godine[211]. Između 2000. i 2007. godine ugovoreni su poslovi u vrijednosti od 150 milijardi USD, što uključuje privatna i državna kreditiranja[212]. Prema procjenama EIU-a, iznos izravnih stranih ulaganja u razdoblju između 2010. i 2014. godine povećati će se za 100%[213]. S druge strane, godine 2007. Iran je posjedovao inozemne nekretnine u vrijednosti od 62 milijarde USD[214].
U slučaju iranskog dobivanja statusa punopravnog člana u WTO-u, jedan od preduvjeta biti će provođenje zakona o autorskim pravima što će zahtjevati značajnu rekonstrukciju poduzetništva i trgovine. Otvaranjem brojnih zona slobodne trgovine poput onih na Kešmu, Čabaharu i Kišu, Iran očekuje privlačenje milijarda dolara izravnih stranih ulaganja odnosno stvaranje povoljnije ekonomske atmosfere koja će pripomoći pristupanju u Svjetsku trgovinsku organizaciju. U 2010. godini, Iran je izdvojio 20 milijardi USD kredita za pokretanje dvadeset trgovačkih centara u drugim zemljama[222].
Međunarodne sankcije
Nakon iranske revolucije iz 1979. godine, Sjedinjene Države prekinule su ekonomske i diplomatske odnose s Iranom, zabranile uvoz iranske nafte, te zamrznule oko 11 milijardi USD iranskog novca u američkim bankama[223]. Godine 1996. američka vlada donijela je novi postupak sankcija Iranu i Libiji (ILSA) kojim se američkim i neameričkim tvrtkama zabranjuju ulaganja i trgovina s Iranom u vrijednosti većoj od 20 milijuna USD godišnje[224]. Od 2000. godine odobrene su iznimke za poduzeća koja se bave trgovinom lijekova i medicinske opreme[225].
Iranski nuklearni program od 2006. godine povećao je političke napetosti sa Sjedinjenim Državama i njenim saveznicima koje optužuju Iran da pokušava konstruirati nuklearno oružje. Na američku inicijativu Vijeće sigurnostiUN-a je Iranu do 2010. godine uvelo tri kruga sankcija sa svrhom izoliranja zemlje na svjetskoj političkoj i ekonomskoj sceni. Sankcije su vezane uz iranski nuklearni program, razvoj balističkih kapaciteta, izvoz i uvoz vojne opreme, pomorski promet, te petrokemijsku industriju[226]. Ipak, brojni iranski i zapadni stručnjaci tvrde kako su sankcije neučinkovite s obzirom na razvijenu mrežu iranskih posrednih puteva poslovanja[213][227].
U maju 2000. godine hrvatsko brodogradilište „Greben” iz Vele Luke sklopilo je s Iranom ugovor o izgradnji 12 patrolnih brodova vrijedan 12 milijuna USD[228], no posao nije proveden u djelo zbog američkog političkog pritiska odnosno optužbi da Iran potpomaže terorizam[228]. Iran je nakon toga sklopio istovjetni ugovor s francuskim brodogradilištima[228], dok su Amerikanci Hrvatskoj ponudili zamjenski poslovni ugovor koji također nije proveden u djelo[228].
↑ 20,020,1(en)Moghadam, Valentine M. (10. 2. 2009.). „Where Are Iran's Working Women?”. Payvand Iran News. Washington D.C.: The Middle East Institute. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-01. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑(en)Wilson, Dominic; Stupnytsk, Anna (28. 3. 2007.). „The N-11: More Than an Acronym”. New York City: Goldman Sachs. Arhivirano iz originala na datum 2009-06-11. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑ 37,037,137,2(en)Yamouri, Najat (septembar 2010.). „Country Brief: Iran”. Washington D.C.: The World Bank. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑(en)Guillaume, Dominique; Zytek, Roman (28. 9. 2010.). „Iran to Cut Oil Subsidies in Energy Reform”. Washington D.C.: International Monetary Fund Survey Magazine. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑(en)Turquoise Partners (oktobar 2010.). „Market Overview”. Tehran & London: Iran Investment Monthly, Volume 5, No. 49. Arhivirano iz originala na datum 2010-12-14. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑(en)NGDIR (2010.). „Economy News”. Tehran: National Geoscience Database of Iran. Arhivirano iz originala na datum 2020-03-23. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑ 100,0100,1(en)Austrade (8. 2. 2007.). „Construction to Iran”. Sydney, Australia: Australian Trade Commission. Arhivirano iz originala na datum 2007-03-06. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑ 119,0119,1(en)Austrade (31. 7. 2007.). „Mining to Iran”. Sydney, Australia: Australian Trade Commission. Arhivirano iz originala na datum 2008-07-23. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑(en)The World Factbook (2010.). „Oil - Proved Reserves”. USA: The World Factbook. Arhivirano iz originala na datum 2007-06-13. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑(en)The World Factbook (2009.). „Natural Gas - Consumption”. USA: The World Factbook. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-29. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑(en)Burkhart, Grey E. (1998.). „Iran”. Washington D.C.: National Security and the Internet in the Persian Gulf Region. Arhivirano iz originala na datum 2007-07-03. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑(en)Internet World Stats (2010.). „Iran”. Bogota, Colombia: Miniwatts Marketing Group. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-20. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑(en)World Bank (2008.). „ICT At-a-Glance: Iran”. Washington D.C.: The World Bank. Arhivirano iz originala na datum 2005-12-15. Pristupljeno 21. 4. 2011.
↑(sh)TDR (8. 9. 2008.). „TDR gradi tvornicu u Iranu”. Rovinj: Tvornica duhana Rovinj. Arhivirano iz originala na datum 2011-04-15. Pristupljeno 21. 4. 2011.
(en)Wilson, Dominic; Stupnytsk, Anna (28. 3. 2007.). „The N-11: More Than an Acronym”. New York City: Goldman Sachs. Arhivirano iz originala na datum 2009-06-11. Pristupljeno 21. 4. 2011.
(en)UNIDO (februar 2003.). „Islamic Republic of Iran”. Vienna, Austria: United Nations Industrial Development Organization. Arhivirano iz originala na datum 2013-09-03. Pristupljeno 21. 4. 2011.
(en)Markazi Bank (2010.). „Annual Review 2009/10”. Tehran: Central Bank of the Islamic Republic of Iran. Arhivirano iz originala na datum 2011-09-28. Pristupljeno 21. 4. 2011.
Este artículo o sección necesita referencias que aparezcan en una publicación acreditada.Este aviso fue puesto el 22 de septiembre de 2019. Artículo principal: Montevideo City Torque Uniforme titular En cuanto al uniforme, todas las camisetas titulares de Torque han sido celestes. Como particularidad, en 2016 y 2017, la camiseta incluyó una gran T azul en el pecho sobre fondo celeste. Las camisetas de alternativa en general son blancas, aunque fue gris en 2013. En 2016 y 2017 la alt...
Vindblæs Parochie van Denemarken Situering Bisdom Bisdom Viborg Gemeente Vesthimmerlands Coördinaten 56°55'43,000NB, 9°18'59,000OL Algemeen Inwoners (2004) 479 Leden Volkskerk (2004) 436 Overig Kerken Vindblæs Kirke Proosdij Vesthimmerlands Provsti Pastoraat Vilsted-Vindblæs Foto's Portaal Denemarken Vindblæs is een parochie van de Deense Volkskerk in de Deense gemeente Vesthimmerlands. De parochie maakt deel uit van het bisdom Viborg en telt 436 kerkleden op een bevolking...
Theft of a vehicle for pleasure or thrill This article has multiple issues. Please help improve it or discuss these issues on the talk page. (Learn how and when to remove these template messages) This article needs additional citations for verification. Please help improve this article by adding citations to reliable sources. Unsourced material may be challenged and removed.Find sources: Joyride crime – news · newspapers · books · scholar · JSTOR ...
English landscape painter (1821–1856) For the New Zealand politician see Tom Seddon Thomas Seddon (28 August 1821 in London – 23 November 1856 in Cairo) was an English landscape painter associated with the Pre-Raphaelite movement, who painted colourful and highly detailed scenes of Brittany, Egypt, and Jerusalem. Life The Citadel of Cairo, 1856 Jerusalem and the Valley of Jehoshaphat from the Hill of Evil Counsel, 1854. (Tate Gallery) Seddon was born on 28 August 1821 in Aldersgate Street...
Artikel ini perlu dikembangkan agar dapat memenuhi kriteria sebagai entri Wikipedia.Bantulah untuk mengembangkan artikel ini. Jika tidak dikembangkan, artikel ini akan dihapus. Artikel ini tidak memiliki referensi atau sumber tepercaya sehingga isinya tidak bisa dipastikan. Tolong bantu perbaiki artikel ini dengan menambahkan referensi yang layak. Tulisan tanpa sumber dapat dipertanyakan dan dihapus sewaktu-waktu.Cari sumber: Cimone Italia – berita · surat kabar...
Artikel ini sebatang kara, artinya tidak ada artikel lain yang memiliki pranala balik ke halaman ini.Bantulah menambah pranala ke artikel ini dari artikel yang berhubungan atau coba peralatan pencari pranala.Tag ini diberikan pada Mei 2016. Dalai Lama RenaissanceSampul DVDSutradara Khashyar Darvich Produser Khashyar Darvich Ditulis olehPemeranHarrison Ford Amit GoswamiDalai LamaFred Alan WolfPenata musikRoop VermaSinematograferKevin CatesPenyuntingKhashyar DarvichRobert McFallsPerusahaa...
Kimchi jjigaeNama KoreaHangul김치찌개 Alih AksaraGimchi JjigaeMcCune–ReischauerKimch'i Tchigae Kimchi jjigae adalah makanan Korea berupa sup pedas yang direbus di dalam panci bersama kimchi dan air cabai dari kimchi. Sup ini berisi sayuran (sawi putih, daun bawang), tahu, dan makanan laut atau daging babi. Kimchi jjigae merupakan masakan yang sering dibuat orang Korea di rumah sebagai lauk teman makan nasi. Bahan-bahan untuk sup mudah didapat, dan membuatnya tidak sulit. Kimchi yang sud...
У Вікіпедії є статті про інші значення цього терміна: Оматі. Координати: 36°30′10″ пн. ш. 137°51′03″ сх. д. / 36.50278° пн. ш. 137.85083° сх. д. / 36.50278; 137.85083 Оматі Країна Японія Острів Хонсю Регіон Тюбу Префектура Наґано ISO 3166-2 20212-6 Площа 564,99 км² (1 квітня ...
Bagian dari seri artikel mengenaiSejarah Jepang PeriodePaleolitiksebelum 14.000 SMJōmon14.000–300 SMYayoi300 SM – 250 MKofun250–538Asuka538–710Nara710–794Heian794–1185Kamakura1185–1333Restorasi Kemmu1333–1336Muromachi (Ashikaga) Nanboku-chōSengoku 1336–1573Azuchi–Momoyama Perdagangan dengan Nanban 1568–1603Edo (Tokugawa) SakokuPersetujuan KanagawaBakumatsu 1603–1868Meiji Perang BoshinRestorasiPerang Sino-Jepang PertamaPemberontakan BoxerPerang Rusia-Jepang 1868–191...
Polish volleyball player This biography of a living person needs additional citations for verification. Please help by adding reliable sources. Contentious material about living persons that is unsourced or poorly sourced must be removed immediately from the article and its talk page, especially if potentially libelous.Find sources: Krystyna Jakubowska – news · newspapers · books · scholar · JSTOR (August 2023) (Learn how and when to remove this templa...
Industrialized capitalist countries A world map of countries by trading status in late 20th century using the world system differentiation into core countries (blue), semi-periphery countries (yellow) and periphery countries (red), based on the list in Dunn, Kawano, Brewer (2000) Developed countries are shown in blue (according to the International Monetary Fund, as of 2008). In world systems theory, the core countries are the industrialized capitalist or imperialist countries, which depend o...
Chronological listing of main battle tanks British Centurion Main Battle Tank T-54 Main Battle Tank Main battle tanks are often classified as belonging to a particular generation, although the actual definition and membership in these generations are not defined. Soviet military planners organize tanks with the first generation of tanks up to 1950, and four generations of tanks[1] (with the first main battle tank being the third-generation T-64), while American strategists organize ma...
For the railway signalman, see Soham rail disaster. For the Illinois politician, see Frank M. Bridges. Frank BridgesBridges pictured in The Round-Up 1921, Baylor yearbookBiographical detailsBorn(1890-07-04)July 4, 1890Savannah, Georgia, U.S.DiedJune 10, 1970(1970-06-10) (aged 79)San Antonio, Texas, U.S.Coaching career (HC unless noted)Football1919Fort Smith HS (AK)1920–1925Baylor1927–1929Simmons (TX)1933–1934Texas Military College1935–1939St. Mary's (TX)1943Brooklyn Dodgers (assi...
Indonesian fried tofu The topic of this article may not meet Wikipedia's general notability guideline. Please help to demonstrate the notability of the topic by citing reliable secondary sources that are independent of the topic and provide significant coverage of it beyond a mere trivial mention. If notability cannot be shown, the article is likely to be merged, redirected, or deleted.Find sources: Tahu gejrot – news · newspapers · books · scholar · J...
2022 Thai romance, slice of life and drama television series Good Old DaysOfficial posterGenre Romance Drama Slice of Life Created byGMMTVBom Watthana RujirojsakulWritten byGun Supalerk Ningsanon Screenplay byWaa Waasuthep KetpetchDirected byPloy Pattaraporn WerasakwongStarring Perawat Sangpotirat Vachirawit Chivaaree Tawan Vihokratana Kanyawee Songmuang Way-Ar Sangngern Metawin Opas-iamkajorn Chanikarn Tangkabodee Yongwaree Anilbol Opening themeGood Old Days by Perawat SangpotiratCountry of ...
Este artículo o sección tiene referencias, pero necesita más para complementar su verificabilidad.Este aviso fue puesto el 23 de enero de 2014. Kirk Hammett Kirk Hammett (2017)Información personalNacimiento 18 de noviembre de 1962 (61 años)San Francisco, California Estados UnidosNacionalidad EstadounidenseLengua materna Inglés FamiliaCónyuge LinHijos Angel Ray Keala (2006)Vincenzo Kainalu (2008)EducaciónEducado en Universidad Estatal de San FranciscoDe Anza High School Infor...
American artist This biographical article is written like a résumé. Please help improve it by revising it to be neutral and encyclopedic. (October 2019) Mark Chai in 2008 Heliconia sculpture, New York Botanical Garden, night Heliconia sculpture Mark Chai (born in Honolulu) is a Native Hawaiian sculptor who designs and handcrafts fine woods and recycled materials into modern lamps, sculpture, large installations and furniture.[1] His handcrafted modern lamps have been featured in Dwe...
University of AlmeríaUniversidad de AlmeríaMottoIn Lumine Sapientia. Universitas AlmeriensisTypePublicEstablished1993; 30 years ago (1993)RectorJosé CéspedesAdministrative staff871Students11,825AddressCarretera Sacramento s/n La Cañada de San Urbano, Almería, España, Almería, Andalusia, SpainWebsitewww.ual.es The University of Almería (Spanish: Universidad de Almería, UAL) is a public university situated in Almería, Spain. Located on the shore of the Mediterranean...
Cricket stadium Saurashtra Cricket Association StadiumSCA Khandheri StadiumGround informationLocationRajkot, Gujarat, IndiaEstablishment2008Capacity28,000OwnerSaurashtra Cricket AssociationOperatorSaurashtra Cricket AssociationTenantsIndian cricket teamSaurashtra cricket teamGujarat Lions (defunct)End namesPavilion EndInternational informationFirst Test9–13 November 2016: India v EnglandLast Test4–6 October 2018: India v West IndiesFirst ODI11 January 2013: Indi...