Njemačka $3 842 milijardi ($47,033 po glavi stanovnika) PPP-2015.
$3 371 milijardi ($41,267 po glavi stanovnika) (nominalni BDP u 2015)
SAD $18 124 milijardi ($56,421 po glavi stanovnika) PPP-2015.
$18.124 milijardi ($56,421 po glavi stanovnika) (nominalni BDP u 2015)
Odnosi Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država imaju dugu i promjenjivu istoriju. Danas su Sjedinjene Američke Države jedan od najvažnijih zemalja u vanjskoj politici Njemačke izuzmu li se zemlje Evropske Unije. Dvije se zemlje doživljavaju kao pouzdane saveznike iako među njima postoje neslaganja u vezi sa nekim važnim pitanjima. Sjedinjene Američke Države zagovaraju aktivniju vojnu ulogu Njemačke u Evropi i u okviru NATO-a čemu se službeni Berlin snažno protivi, dijelom i zbog potresnog iskustva militarizma iz perioda pred početak i za vrijeme Drugog svjetskog rata.
U 2014. godini došlo je do određenog zahlađenja u odnosima nakon što su javnosti postale poznate informacije o špijuniranju kancelarke Angele Merkel od strane američke Nacionalne sigurnosne agencije i hapšenja službenika u njemačkim sigurnosnim službama pod sumnjom da su vršili špijunažu za američku Centralnu obavještajnu agenciju.
Njemačka imigracija u Sjedinjene Države
Najbrojnije zajednice po deklariranom porijeklu američkih građana 2000. godine (njemačko porijeklo svijetlo plava boja)
Kroz tri vijeka imigracija iz njemačkih zajednica centralne Evrope predstavljala je značajan dio ukupne imigracije koja je pristizala u današnje Sjedinjene Američke Države. Prema američkom popisu stanovništva iz 2000. godine više od 20% Amerikanaca, i više od 25% bijelih Amerikanaca, izjasnilo se da ima njemačko porijeklo. Amerikanci njemačkog porijekla su kao grupa vrlo uspješno asimilirani u mejnstrim američku kulturu i kroz establišment uspješno sudjeluju u oblikovanju političkog života nacije. Njemačko porijeklo najčešće je samodeklarirano porijeklo u sjevernoj polovici SAD-a, a posebno je dominantno u Srednjem Zapadu dok je na Američkom Jugu manje zastupljeno uz iznimku značajnog broja građana njemačkog porijekla u Floridi i Teksasu.
1683-1848.
Prva zabilježena njemačka imigracija u Sjedinjene Države dogodila se u XVII vijeku kada je osnovan Germantown u blizini Philadelphije 1683. godine. Imigracija iz Njemačke doživjela je svoj prvi vrhunac u periodu između 1749. i 1754. godine kada je otprilike 37 000 Nijemaca došlo u Sjevernu Ameriku.
1848-1914.
Od 1848. oko 7 miliona Nijemaca doselilo se u Sjedine Američke Države i mnogi od njih naselili su se u gradovima Chicago, Detroit i New York. Neuspjeh revolucije 1848. godine ubrzao je imigraciju u Sjedinjene Države. Useljenici koji su došli nakon ovoga događaja nazivani su Generacija 48-me. Od 1848. do početka Prvog svjetskog rata u SAD-u se naselilo preko milion Nijemaca. Preseljenje u Novi svijet bilo je težak poduhvat koji je u prosjeku trajao šest mjeseci, a među masama useljenika dolazilo je i do zaraza tifusa. Do 1890. Godine preko 40% stanovništva u gradovima kao što su Cleveland, Milwaukee, Hoboken i Cincinnati činili su useljenici iz Njemačke. Do kraja XIX vijeka Nijemci su činili najveću samodeklariranu grupu useljenika u SAD-u i postali su značajan dio američkog kulturnog i društvenog života.
Političko sudjelovanje njemačkog iseljeništva bilo je fokusirano na djelovanje u okvirima radničkog pokreta. Novoosnovani sindikati omogućavali su njemačkim useljenicima da poprave uslove života i da se integriraju u američko društvo.
Od 1914.
Kombinacija snažnog američkog patriotizma i antinjemačkih osjećaja u toku oba svjetska rata dovela je do toga da je većina useljenika raskinula veze sa nekadašnjom domovinom i asimilirala se u dominantnu američku kulturu. U periodu vladavine režima Trećeg Reicha došlo je do novog velikog iseljavanja njemačkih Židova, političke opozicije i drugih političkih izbjeglica. Najveći dio potomaka njemačkih useljenika živi u saveznim državama Pensilvanija i Kalifornija.
Diplomacija i trgovina
Direktna trgovina između američkih luka Philadelphia i Baltimore i starih hanzeških luka Bremen, Hamburg i Luebeck postepeno je rasla kroz suvremenu istoriju. Iz Amerike je izvožen duvan, riža, pamuk i šećer, a iz Njemačke tekstil, metalni proizvodi, alkoholni napitci i kemikalije. Napoleonski ratovi u periodu od 1793. do 1815. godine i rastuća nestabilnost u Njemačkoj doveli su do smanjenja međusobne trgovine. Ukupni obim trgovine nikada nije dosegao onaj koji je SAD ostvarivao sa Ujedinjenim Kraljevstvom, a dodatno ga je ograničavalo i odugovlačenje u potpisivanju sporazuma o trgovini od strane SAD-a koji je potpisan tek 1827. godine. Američka diplomacija u njemačkim zemljama nije bila vrlo efikasna i temeljila se na radu trgovačkih konzula i ljudi iz poslovne zajednice. Odnosi su bili nešto razvijeniji sa Prusijom, ali je u isto vrijeme sa njom trgovinska razmjena bila minimalna. Prusija je zbog toga na sebe preuzela inicijativu i 1834. godine u Washington poslala delegaciju trgovačkih eksperata. SAD su svog prvog stalnog predstavnika u Prusiju poslale 1835. godine. Američki ministar vanjskih poslova tom je prilikom rekao kako između dvije zemlje „ne postoji niti jedna kontroverza koja bi zahtijevala da se postigne međusobna prilagodba; i da trgovinski međuodnosi dviju zemalja, utemeljeni na odredbama sporazuma, provode se na osnovu liberalnih i prosvijećenih principa reciprociteta… koje postepeno preuzimaju mjesto uskogrudnih predrasuda i utjecaja prohibitivnog sistema.“
U periodu Američkog građanskog rata sve su njemačke države podržavale sjevernjačke snage Unije ali u njemu nisu uzeli značajnije uloge. Sjedinjene Države i Njemačka koje su bile u procesu industrijalizacije postale su konkurenti u razvoju trgovinskih odnosa sa Velikom Britanijom.
Nakon ujedinjenja Njemačke 1871. godine zemlja je izgradila moćnu morsku mornaricu i započela proces kolonijalnog osvajanja širom svijeta. To je dovelo do istovremenog interesa SAD-a, Njemačke i Velike Britanije za Samou, strateški važno ostrvo u južnom Pacifiku. Ovi su interesi došli u konflikt u 1880-im godinama, da bi 1899. godine ostrvo bilo podijeljeno između Njemačke i SAD-a. Sjedinjene su Države preuzeli punu kontrolu nad ostrvom 1914. godine.
Karibi
U kasnom XIX vijeku Njemačka je mornarica (Kaiserliche Marine) nastojala da uspostavi svoje uporište za utovar uglja u negdje u Karibima. Njemačka je ubrzano gradila mornaricu svjetske klase, ali su parne mašine zahtijevale čest utovar ugljena za pogon pa je mornarica zato mogla efikasno djelovati samo u ograničenoj udaljenosti od mjesta utovara. Preliminarni planovi u Karibima naišli su na veto od strane kancelara Otto von Bismarcka koji nije želio izazvati američki antagonizam. Njegov je mandat završen smjenom 1890. godine, a Njemačke vlasti su nastavile raditi na planovima za ulazak u Karibe.[1]
Njemački su pomorski stratezi u periodu od 1890. do 1910. godine osuđivali Monroovu doktrinu kao ekspanzionističku legalnu pretenziju SAD-a. Brinula ih je i ideja o izgradnji Američkog kanala (Panamski kanal) koji bi doveo do potpune američke hegemonije u Karibima. Njemački položaji su istaknuti i u ratnom planu predloženom 1903. od strane mornarice ističući „čvrstu poziciju u Zapadnim Indijima“, „slobodnu ruku u Južnoj Americi“ i službeni „opoziv Monroove doktrine“ koji bi pružili solidne temelje „za našu trgovinu sa Zapadnim Indijima, Centralnom i Južnom Amerikom“.[2] Do 1900. njemački su mornarički stratezi postali opsjednuti sa idejom da steknu bazu u Karibima i njemačkim pretenzijama u zapadnoj hemisferi.[3]
U Venecuelanskoj krizi 1902-1903. godine Britanija i Njemačka su poslale ratne brodove da blokiraju Venecuelu nakon što zemlja nije uspjela da otplati rate stranog duga. Njemačka je namjeravala da izvrši invaziju na Venecuelu i zauzme njezine luke, ali je američki predsjednik Theodore Roosevelt prisilio zemlju da se povuče šaljući američke ratne brodove prema Venecueli i prijeteći da će Nijemcima objaviti rat ukoliko se iskrcaju na kopno.[4]
1904. godine Nijemci su preusmjerili svoj plan na Meksiko u namjeri da tamo uspostave svoju karipsku bazu, ali su i od ovoga plana odustali sve do pada Meksika u građanski rat 1911. godine.[5]
Prvi svjetski rat
U inicijalnom periodu Prvog svjetskog rata Njemačka je bila jedna od uključenih strana dok su Sjedinjene Države provodile izolacionističku politiku, da bi se kasnije uključile na strani njemačkih ratnih neprijatelja. Njemačka je mornarica provodila politiku totalnog ratovanja na Atlantskom oceanu što je često dovodilo do napada na američke brodove. Berlin je odbijao zahtjeve da ograniči svoje pomorsko ratovanje. U konačnici, tajni je Zimmermannov telegram koji je Njemačko Carstvo poslalo Meksiku bio katalizator koji je uveo Sjedinjene Države u rat. Dijelovi ratnog plana predloženog u tajnom telegramu predviđali su meksičku invaziju na Sjedinjene Države u slučaju da se SAD uključi u rat što je izazvalo bijes u Washingtonu. Takav je plan imao namjeru da zadrži američke vojne snage izvan Evrope i da omogući nastavak totalnog pomorskog rata koji je za cilj imao da zaustavi linije opskrbe prema Velikoj Britaniji. Zauzvrat, nakon što bi Centralne sile odnijele pobjedu u Prvom svjetskom ratu, Meksiko bi bio nagrađen povratkom teritorija izgubljenog u Meksičko-američkom ratu.
Američki predsjednik Wilson uspio je u aprilu 1917. uvjeriti Kongres da objavi rat Njemačkoj. U početku su SAD namjeravale da osiguraju financiranje, municiju, hranu i materijale potrebne za rat, ali nisu namjeravale poslati trupe u Evropu sve do trenutka uviđanja slabosti Antante na Zapadnom frontu u punom svjetlu. Nakon što se u okolnostima Oktobarske revolucijeRusija povukla iz rata, Njemačka je prema zapadu mogla preusmjeriti dodatnih 600 000 vojnika. Američke su snage stigle na evropsko kopno u ljeto 1918. mijenjajući iscrpljene savezničke snage, u okolnostima u kojima se slabljenje Britanske vojske vidjelo gotovo na svakodnevnoj razini. U samom SAD-u javnost je preispitivala lojalnost građana sa njemačkim porijeklom. Svaki veći njemački kulturni utjecaj na zemlju u širokim je masama promatran sa velikim nepovjerenjem i netrpeljivošću. Njemačko je Carstvo predstavljano kao prijetnja američkoj slobodi i načinu života. U Njemačkoj se u isto vrijeme na SAD gledalo kao na još jednoga od neprijatelja, lažnog osloboditelja koji želi i sam da ostvari dominaciju nad Evropom. Po završetku rata u Njemačkoj su mnogi prihvatili načela o pravednom miru koja je iznio predsjednik Wilson.
Međuratni period
1920-e
U toku dvadesetih godina XX vijeka diplomatski i ekonomski odnosi između dvije zemlje bili su pretežito pozitivni. Sjedinjene Države odbile su drakonske odredbe Versajskog mirovnog ugovora koje su se odnosile na Njemačku i sa ovom zemljom potpisale i sa ovom zemljom potpisale novi mirovni sporazumi koji nije uključivao sankcije. Američka je strana već u tome periodu razmatrala i mogućnosti izgradnje takozvanog Euro-atlantskog mirovnog sistema sa Britanijom i Njemačkom.[6] Američki ambasador Alanson B. Houghton koji je služio od 1922. do 1925. godine smatrao je da su glavni problemi toga vremena ekonomske prirode i da se među njima ističu i ogromne ratne reparacije koje je Njemačka dugovala prema zemljama pobjednicama.
Iako je njemački kulturni establišment sa podozrenjem gledao na američku kulturu, jazz muzika stekla je golemu popularnost u poslijeratnoj Njemačkoj kao i hollywoodski filmovi.[7][8][9] U isto je vrijeme njemački kulturni utjecaj na SAD bio ograničen i mladi su Amerikanci rijetko pohađali njemačke univerzitete zarad viših razina studija. Banke iz New Yorka preuzele su vodeću ulogu u financiranju poslijeratne obnove Njemačke dok je njemačka desnica pokazivala sumnjičavost prema modernitetu koji su simbolizirale SAD.[10][11]
Nacistička era 1933-1941
Javnost u SAD-u gajila je snažnu averziju prema nacističkoj Njemačkoj i prema Hitleru, ali je u isto vrijeme postojao i otpor prema ratu i petljanju u evropsku politiku. Rooseveltova je administracija javno pozdravila potpisivanje Minhenskog sporazuma 1938. godine, ali je istovremeno bila svjesna da on predstavlja samo odgodu rata i počela je ponovno naoružavanje. Formalni odnosi su bili zahlađeni sve do novembra 1938. godine da bi nakon toga pali na izrazito nisku razinu nakon što je u Njemačkoj došlo do širokih otvorenih napada na Židove i židovske institucije za vrijeme Kristalne noći. Dok je u tridesetima židovska emigracija iz Njemačke prema SAD-u bila brojčano mala, mnogi ugledni intelektualci napustili su zemlju već u tome periodu uključujući i katoličke intelektualce koji su se integrirali na vjerskim katoličkim univerzitetima u SAD-u.
Drugi svjetski rat
Američki vojnici u Wernbergu 22. aprila 1945.
Drugi svjetski rat započeo je njemačkim napadom na Poljsku u septembru 1939. godine, a SAD je formalno sve do decembra 1941. ostala neutralna kada je objavila rat nacističkoj Njemačkoj. Administracija američkog predsjednika Franklina Roosevelta snažno je favorizirala Veliku Britaniju i Francusku u njihovom sukobu sa Njemačkom u toku 1939. do 1941. Sjedinjene Države su po ulasku u rat igrale istaknutu ulogu u savezničkoj koaliciji što je neizostavno dovelo do prekida odnosa između Washingtona i Berlina. Nacisti su američko sudjelovanje u ratu i ulogu u oslobađanju Evrope koristili kao važan element za antisavezničku propagandu. SAD su u nacističkoj propagandi predstavljane kao čudovišna ratna mašinerija usmjerena ka uništenju evropske kulture. Bez obzira na vlastitu rasističku i genocidnu politiku, nacistički posteri su isticali negativne aspekte američkog društva kao što su Ku Klux Klan, podčinjavanje Indijanaca i linč nad crnačkom populacijom. Posteri su osuđivali američki kapitalizam, širili propagandu o židovskom utjecaju i zavjeri i prikazivali američke bombe koje uništavaju bespomoćno evropsko selo. Propaganda usmjerena protiv nacističke Njemačke vršena je i na savezničkoj strani.
Poslijeratni period
Američka okupaciona zona
Nakon oslobođenja Evrope i konačnog poraza Trećeg Reicha američke su snage bile jedne od četiri vojske odgovorne za okupacione zone u Njemačkoj. U poslijeratnoj Njemačkoj provođena je politika denacifikacije i takozvanog industrijskog razoružanja dok su zemlje počele ostvarivati i svoje poslijeratne odnose sa Njemačkom. Njemački pogled na američke okupacione snage bio je relativno pozitivan u odnosu na druge snage, dok je Berlinski zračni most i Maršalov plan dodano popravio sliku Amerikanaca.
Hladni rat
U okolnostima Evrope podijeljene Željeznom zavjesom na dva ideološki suprotstavljena bloka, prostor današnje Njemačke postao je jednim od najosjetljivijih dijelova kontinenta sa velikom prisutnošću stranih zapadnih i istočnih vojnih snaga. Američka vojna prisutnost tako je postala sastavnim dijelom svakodnevice u Zapadnoj Njemačkoj. U periodu Hladnog rata bez američkog protivljenja započet je proces evropskih integracija, a Zapadna je Njemačka postala najveća ekonomija u Evropi. Zapadna Njemačka i SAD uspostavile su i blisku transatlantsku suradnju i zemlja je postala dio NATO pakta što je dovelo do osnivanja Varšavskog pakta zbog bojazni od ponovne militarizacije Njemačke.
Američki odnosi sa Istočnom Njemačkom
Građani Istočne Njemačke u indijanskim kostimima
Odnosi Istočne Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država od početka su bili neprijateljski ili u boljim prilikama suzdržani. Sjedinjene Države su slijedile doktrinu po kojoj je samo priznanje Istočne Njemačke od strane neke države smatrano neprijateljskim aktom. Do djelomičnog poboljšanja odnosa došlo je u 1970-im godinama u sklopu ukupnih napora na Detantu između Istoka i Zapada. SAD su priznale Istočnu Njemačku u septembru 1974. godine. Građani Istočne Njemačke su uz lokalnu, bili izloženi i propagandi od strane SSSR-a, Zapadne Njemačke i američkih medija poput Radija slobodna Evropa.
Odnosi nakon 1990.
Nakon ponovnog ujedinjena Njemačke, SAD je u izrazitoj samouvjerenosti u devedesetim godinama Njemačku nazivao „partnerom u liderstvu“ smatrajući se jedinom svjetskom supersilom. Sjedinjene Države pozivale su Njemačku na snažniji vojni angažman i iako američka očekivanja nisu u potpunosti uspjela, Njemačka je po prvi put nakon drugog svjetskog rata sudjelovala u ofanzivnom ratu van svojih granica za vrijeme NATO bombardovanje SR Jugoslavije. Nakon terorističkih napada na New York 11. septembra došlo je do bliže suradnje u borbi protiv terorizma dok je Njemačka ponovno poslala vojne snage u Afganistan. Njemačka je izrazila neslaganje, uložila napore u pokušaju sprečavanja i u konačnici nije sudjelovala u američkoj i britanskoj Invaziji na Irak. Američki intervencionizam i globalna politika u prvim godinama XXI vijeka dovela je do rasta anti-američkih osjećaja u njemačkoj javnosti. Kao odgovor na curenje informacija u 2013. godini o masonom špijuniranju od strane SAD-a, Njemačka je raskinula ugovor o razmjeni obavještajnih podataka sa Britanijom i SAD-om iz 1968. godine. U julu 2014. djelatnici Bundesnachrichtendiensta su uhićeni pod sumnjom da su vršili špijuniranje za CIA-u, a kancelarkaMerkel je zatražila od koordinatora aktivnosti CIA-e pri Američkoj ambasadi u Berlinu da napusti soj položaj. Kao odgovor na uhićenja kancelarkaMerkel je izjavila „Gledajući iz perspektive dobrog zdravog razuma, špijuniranje prijatelja i saveznika je rasipanje energije. U periodu Hladnog rata možda je postojao slučaj u kojemu je postojalo međusobno nepovjerenje. Danas mi živimo u XXI vijeku.“ Uhićenja su uslijedila nakon curenja informacija o prisluškivanju kancelarkinog telefona od strane američkog NSA-ja. Tom je kontroverzom propao pokušaj Njemačkog sudjelovanja u paktu o nešpijuniranju između SAD-a, Velike Britanije, Kanade, Novog Zelanda i Australije. 18. jula 2014. Merkel je izjavila kako povjerenje između dvije zemlje može biti obnovljeno samo kroz međusobne razgovore i da će Njemačka težiti da do takvih razgovora dođe. Također je istakla i kako su Sjedinjene Državne njemački najvažniji saveznik i da neće doći do promjena u njihovim odnosima. Unatoč toj izjavi, vladini dužnosnici u Berlinu pojačali su kontraobavještajne aktivnosti i planirali nove sigurnosne mjere u anticipaciji produženih pogoršanih odnosa.
Percepcije i vrijednosti u dvije zemlje
Narativ o takozvanim otvorenim granicama (American frontier) na zapadu igrao je značajnu ulogu u američkom folkloru, književnosti i filmu. Isti je narativ stekao popularnost i u njemačkoj kulturi koja je i sama proizvela književna i filmska ostvarenja te tematike. Karl May je bio njemački pisac najpoznatiji po svojim avanturističkim romanima čija je radnja smještena na američkom starom zapadu. Njihov glavni protagonist je Winnetou i Stari Shatterhand. Njemačka fascinacija Indijancima potiče još iz XIX vijeka i od tada su nastala brojna djela te tematike čiji su česti elementi egzotično indijanstvo (vidi još: orijentalizam) i autentičnost.
Obje se zemlje smatraju intelektualnim centrima takozvane zapadne civilizacije i obje su bile žarišta prosvjetiteljskih ideja. Američka invazija na Irak imala je snažan negativan utjecaj na percepciju SAD-a u Njemačkoj i istraživanje BBC-a 2013. godine pokazalo je da je i tada svega 35% Nijemaca smatralo da je američka uloga u svijetu pozitivna, dok ju je 39% smatralo negativnom. Dvije zemlje imaju različite poglede na mnogim poljima uključujući energiju i vojne intervencije. Ipak, u posljednje vrijeme u SAD-u je u porastu svijest o globalnom zatopljenju, dok su Njemačke vlasti izašle sa inicijativama za bližu evropsku vojnu suradnju. Istraživanje koje je 2007. naručila njemačka ambasada pokazalo je da su Amerikanci u tom trenutku još uvijek gledali na izostanak potpore u Iraku kao na najveću prepreku u odnosima, ali da je važnost tog pitanja opadala. Također, istraživanje je pokazalo i da Amerikanci smatraju Njemačku četvrtim najvažnijim međunarodnim partnerom iza Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i Japana. Amerikanci su također ekonomsku suradnju gledali kao najuspješniji segment u odnosima dvije zemlje. Anti-američki stavovi prisutni su u njemačkom javnom prostoru i često se pripisuju njemačkoj ljevici. Obje zemlje članice su NATO saveza i veći broj američkih vojnika smješteno je u bazama na jugu Njemačke. Njemački je, nakon španjolskog i francuskog, treći najučestaliji strani jezik koji se podučava u američkim srednjim školama, koledžima i fakultetima. Oko polovice njemačke populacije tečno govori engleski jezik.
↑Edmund Morris, "'A Matter Of Extreme Urgency' Theodore Roosevelt, Wilhelm II, and the Venezuela Crisis of 1902," Naval War College Review (2002) 55#2 pp 73-85
↑Friedrich Katz, Secret War in Mexico: Europe, the United States and the Mexican Revolution (1981) pp 50-64
↑Patrick O. Cohrs, "The First 'Real' Peace Settlements after the First World War: Britain, the United States and the Accords of London and Locarno, 1923–1925." Contemporary European History 12#1 (2003): 1-31.
↑Michael H. Kater, "The Jazz Experience in Weimar Germany." German History 6#2 (1988): 145+
↑J. Bradford Robinson, Jazz reception in Weimar Germany: in search of a shimmy figure (1994).
↑Thomas J. Saunders, Hollywood in Berlin: American Cinema and Weimar Germany (1994).
↑Mira Wilkins, Cosmopolitan finance in the 1920s: New York’s emergence as an international financial centre (1999).
↑Klaus Schwabe, "Anti-Americanism within the German Right, 1917-1933," Amerikastudien/American Studies (1976) 21#1 pp 89–108.
