Nakon prvog svjetskog rata, mirovni ugovori zaključeni su sa svakom pobijeđenom državom posebno. Konferencija mira održana je od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. u Parizu, a kako su njezina glavna vječanja bila u palačama Versaillesa (Versaj), za nju se ustalio naziv: versailleska (versajska) konferencija. Glavnu riječ na toj konferenciji imali su državnici velikih sila Antante, a zastupano je 27 država iz Antantine koalicije.
Mirovni ugovor s Njemačkom zaključen je 28.lipnja 1919. u Versaillesu (Versajski ugovor). Ona je u skladu s tim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat, pristati da se Alsace (Alzas) i Lorraine (Loren) vrate Francuskoj, da se u sjevernom Schleswigu (Šlezvig) provede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, da se u području Saara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda i nakon toga provede plebiscit o njezinoj konačnoj pripadnosti Njemačkoj ili Francuskoj. Nadalje, Njemačka je morala priznati pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko koridora izlaz na Baltičko more prema luci Gdanjsk. Njemačke kolonije i njemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim djelom Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Južnoafričkoj Uniji i Australiji. Njemačka je od početka 1929. godine morala platiti ratne odštete u iznosu od 5 milijardi dolara, a ostalo, što je trebalo naknadno utvrditi, isplatiti u 30 godina. Osim toga, zbog šteta koje je nanijela podmorničkim ratom, Njemačka je morala isporučiti pobjedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi utvrđeni broj novih brodova. Nije smijela uvoziti ni izvoziti oružje, nije smjela imati podmornice, a glede vojske mogla je držati samo 104.000 vojnika u kopnenim i 15.000 vojnika u mornaričkim jedinicama. Uz poništenje prijašnjih ugovora, Njemačka je morala priznati novonastale države u Evropi i obvezati se da neće pripojiti Austriju.
