Operacija Irma je naziv primijenjen na niz zračnih transporta ranjenih civila iz Bosne i Hercegovine tokom opsade Sarajeva. Avio-prevoz je pokrenut nakon što je ranjavanje petogodišnje Irme Hadžimuratović privuklo pažnju međunarodnih medija. Izvještava se da je program evakuirao stotine Sarajlija tokom druge polovine 1993. godine, ali je izazvao značajne kontroverze u vezi sa svojim razmjerom, kriterijima odabira evakuiranih i motivacijama zapadnoevropskih vlada i štampe koje su ga inspirirale.
Ranjavanje Irme Hadžimuratović
Opsada Sarajeva
Granatirani objekti u Sarajevu
Rat u Bosni je izbio u martu 1992. godine, nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.[1] U aprilu 1992. godine, snage bosanskih Srba, koje su predstavljale Republiku Srpsku i Jugoslovensku narodnu armiju, zauzele su položaje u oblastima oko glavnog grada BiH Sarajeva i započele opsadu koja je trajala četiri godine.[2] Opsadu je karakterizirala snajperska vatra i granatiranje na gradske zgrade i infrastrukturu i na civilno stanovništvo grada.[3] Izvještaji su pokazali da je od početka opsade do novembra 1992. godine u Sarajevu dnevno u prosjeku ubijeno osam, a ranjeno 44 osobe.[4]
Dana 30. jula 1993. godine minobacačka granata koju su ispalile snage bosanskih Srba pogodila je sarajevsko naselje, ranivši petogodišnju Irmu Hadžimuratović i ubivši još nekoliko osoba, uključujući njenu majku. Preopterećena sarajevska bolnica Koševo nije bila u mogućnosti da pruži adekvatan tretman za povrede koje je Irma zadobila na kičmi, glavi i stomaku. Kao rezultat toga razvila je bakterijski meningitis.[5] Edo Jaganjac, hirurg koji liječi Hadžimuratović, bezuspješno je pokušao da je evakuiše na humanitarnom letu UN-a. Zatim je pribjegao distribuciji njene fotografije među stranim novinarima u Sarajevu. Nekoliko njih je preuzelo Irminu priču, dajući joj široku pokrivenost u međunarodnoj (a posebno britanskoj) štampi.[5] Navečer 8. avgusta, vijesti BBC-a su vodile s izvještavanjem o Irminim povredama. Dana 9. avgusta, britanski premijer John Major je lično intervenirao,[6] poslavši RAFHercules[7] da preveze Irmu u londonsku bolnicu Great Ormond Street.[8]
Početak "Operacije Irma"
U narednim danima i mjesecima evakuisano je još desetine Bosanaca u okviru programa koji su britanski mediji nazvali "Operacija Irma". Tokom sedmice koja je počela 9. avgusta, iz Sarajeva je odvedena 41 osoba.[9] Kasnije je objavljeno da je stotine na kraju evakuirano u okviru programa.[10] Druge zemlje, uključujući Švedsku i Irsku, organizirale su daljnje zračne transporte,[9] a Češka, Finska, Francuska, Italija, Norveška i Poljska također su nudile bolničke krevete.[11]
Reakcija i kritika
Iako je operacija Irma bila široko publicirana, te je u septembru 1993. objavljeno da je prikupila milion funti donacija za evakuaciju ranjenih iz Sarajeva[12], izazvala je brojne kritike. Oni su se bavili ograničenim obimom operacije, motivima britanske štampe i stranih vlada u pokretanju zračnih transporta, posvećivanjem resursa evakuaciji umjesto pružanja materijalne podrške lokalnim medicinskim službama i šire pitanje odgovora Ujedinjenog Kraljevstva na rat u Bosna.
Neki kritičari su se fokusirali na mali broj osoba evakuiranih kroz operaciju. Tokom avgusta 1993. godine nasilje u Bosni ubilo je u prosjeku troje djece svakog dana, a hiljade drugih je bilo povrijeđeno ili ostalo bez krova nad glavom. Između početka opsade 5. aprila 1992. i prvih zračnih transporta u okviru operacije Irma, Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) odobrio je samo 200 od 50.000 teško ranjenih pacijenata Sarajeva za medicinsku evakuaciju.[5] Britanska medijska oluja je do 15. avgusta dovela do ponude 1250 bolničkih kreveta u 17 zemalja;[13] iako je veliki porast u odnosu na prethodne ponude pomoći, ukupan broj je manji za oko 39.000 djece kojoj je potrebno bolničko liječenje širom Bosne.[14]
Argument "supermarketa"
Kao i obim odgovora, kritičari su doveli u pitanje kriterijume prema kojima su pacijenti birani za evakuaciju. U početku je Velika Britanija bila osporavana zbog svoje odluke da uključi samo djecu u transport, dok je desetine hiljada odraslih ostalo ranjeno u gradu.[15] Sylvana Foa, glasnogovornica UNHCR-a, prokomentirala je da se Sarajevo ne smije smatrati "supermarketom" fotogeničnih potencijalnih izbjeglica, upitavši "Da li to znači da Britanija želi samo pomoći djeci?" Možda želi samo djecu mlađu od šest godina, ili plavu djecu, ili plavooku djecu?"[16] Patrick Peillod, šef komiteta za medicinsku evakuaciju Ujedinjenih naroda, rekao je da je Velika Britanija tretirala bosansku djecu "kao životinje u zoološkom vrtu"[17] i pokušavala je odabrati evakuirane osobe kako bi odgovarale programu odnosa s javnošću.[18] Kada je vlada revidirala svoj pristup i uključila odrasle na letove izvan grada, iznesene su tvrdnje da su ranjeni borci bili među onima koji su odvedeni u Veliku Britaniju, Švedsku i Italiju, te da su pacijenti plaćali mito da bi bili uključeni u transport.[19]
Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd je 9. augusta uzvratio da, iako bi operacija evakuisala relativno mali broj ranjenika iz grada, ipak je bila od koristi: "Zato što ne možete pomoći svima, to ne znači da ne biste trebali pomoći nekome."[8] Sylvana Foa je također kasnije priznala da je, nakon mjeseci zapadnoevropske ravnodušnosti prema ratu u bivšoj Jugoslaviji, nova simpatija javnosti inspirisana Irminim slučajem bila "kao dan za noćom".[20]
Kritike britanske vlade i štampe
Osim ovih pitanja obima i selekcije, osporavani su motivi i britanske štampe i vlade u objavljivanju slučaja Hadžimuratović, a potom i u pokretanju operacije Irma. Neki kritičari su omalovažavali kao licemjeran iznenadni intenzitet izvještavanja o jednoj žrtvi onoga što je već bila dugotrajna opsada. U decembru 1993. drugi program evakuacije Sarajeva, 'Operacija Anđeo', dobio je minimalnu medijsku pokrivenost u Velikoj Britaniji, a Financial Times je sugerirao da su takve priče o ljudskim interesima zaokupile popularnu maštu samo tokom ljetne 'glupe sezone' britanske štampe kada je Parlament bio na pauzi.[20] Susan Douglas je u izdanju američkog magazina The Progressive iz oktobra 1993. rekla da su se britanske novine upustile u "jezivo nadmetanje kako bi jedni druge shvatili oko Irminog stanja i iskoristili njenu evakuaciju kako bi spasili britansku krivicu zbog odvajanja od pokolja u Bosni".[21]
Britanska vlada je naširoko prikazana kao da je pokrenula operaciju Irma kao direktan odgovor na nivo interesovanja štampe.[5][11][22] Sami spasioci su se našalili da je "Operacija IRMA" akronim za "Instant Response to Media Attention".[23][24] Publikacija Vijeća Evrope kasnije je primijetila da su evropske vlade bile kritikovane jer su vježbu smatrale "više povezanu s političkom i medijskom operacijom nego s humanitarnom pomoći".[25][26] Misija je također dobila određene kritike u domaćoj štampi: Mark Lawson u The Independentu nazvao je napore premijera Majora s misijom "neuspjehom... da ušuti neprijateljske snajperiste" na osnovu pogrešnog razumijevanja narodne neodlučnosti o Bosni i neuspjehu da se upravljati skepticizmom domaće štampe.[27]
Evakuacija ili lokalni tretman?
Neki humanitarni radnici UN-a odmah su kritizirali operaciju, tvrdeći da su vrlo bolesna djeca slabo opsluživana programima koji su ih prisiljavali da putuju stotinama milja.[28] Oni su također tvrdili da uz troškove od oko 100.000 funti po evakuiranom djetetu program proždire sredstva koja su se mogla iskoristiti za poboljšanje lokalnih objekata i tretmana. Šef odjeljenja plastične hirurgije bolnice Koševo je rekao: "Bilo bi mnogo bolje da nam pošaljete alate da radimo kako treba, nego da pravite veliku predstavu od nekoliko simboličnih evakuacija."[14] Suprotstavljajući se tome, AD Redmond iz Uprave za prekomorski razvoj (prethodnik Odjela za međunarodni razvoj ) napisao je u novembru 1993. za British Medical Journal:
Uprava za prekomorski razvoj je bila najvažnija u pružanju medicinske i humanitarne pomoći ljudima u Bosni tokom cijelog sukoba... U nekim okolnostima su medicinski timovi potrebni, traženi i opskrbljeni, ali u drugim je samo medicinski materijal najprikladniji oblik pomoći. Dobio sam, međutim, i lične molbe od doktora koje dobro poznajem da evakuiraju pacijente koji se ne mogu liječiti u Sarajevu... Nijedno rješenje neće biti dovoljno. Svi pokušavamo pomoći.[29]
Posljedice
Bosanske izbjeglice snimljene 1993.
Izvještavanje o evakuaciji u štampi kasnije je navedeno kao primjer "pornografije katastrofe", u akademskim analizama koje se bave prikazivanjem djece žrtava nasilja i katastrofe na načine koji potvrđuju udaljenost i subjektivnost tih žrtava od zapadnih (ovdje, sjeverozapadne Evrope) agencija.[30] Na sličan način, Dominic Strinati je predstavio zanimanje štampe za operaciju Irma kao dokaz popularnog apetita za vijestima koje liče strukturom i tonom fiktivnih narativa o ratu: "Ratni filmovi rade najefikasnije... uklanjanjem previše lako zbunjujućih kontekstualnih detalja sukoba i fokusiranjem na 'egzistencijalni' problem iskustva protagonista - problem biti čovjek u dehumanizirajućim okolnostima... Novinsko izvještavanje – u ovom slučaju sa Balkana – tada mora da se takmiči čak i na nivou osnovnog razumijevanja sa ovim već ustaljenim načinom razumijevanja stvari... Stoga možda i ne čudi da je jedna od najupečatljivijih vijesti koja je izašla iz Bosne bila ona o Irmi, spašenom djetetu.”[31] Operacija je također prikazana kao reprezentativna za trend u kojem reakcija javnosti na medijsko izvještavanje o katastrofama vodi i oblikuje zvaničnu reakciju države,[32] čak i ubrzavajući kreiranje politike tamo gdje je ranije nije bilo.[33] Erica Burman je, razvijajući ovu temu, ustvrdila da je Irma Hadžimuratović postala "emotivni fokus" za britansku javnost zaprepaštenu dvosmislenim i opreznim stavom njene vlade prema sukobu u Bosni:
Široko rasprostranjena anksioznost i konsternacija zbog neaktivnosti vlade tokom krize mogli bi se otkloniti i riješiti spašavanjem šačice djece. U smislu oporavka osjećaja djelovanja (u sukobu koji karakteriziraju protesti o nemoći od strane političkih i vojnih vlasti), želja da se nešto učini (i da se vidi da čini) bila je izražena i umirena prenošenjem i inkorporiranjem nekih potreba i nevolje u UK gdje bi se moglo liječiti i poboljšati.[30]
Udžbenik o odnosima s javnošću navodi ovu epizodu kao primjer "igre cjenjkanja" u kojoj su različiti igrači - UNHCR, britanska vlada i štampa - svi pokušavali postići individualnu prednost.[34]
Uprkos početnom poboljšanju, Irma Hadžimuratović je bila paralizovana od vrata nadolje i bila joj je potrebna respiratora da bi disala.[35] Umrla je od septikemije u ulici Great Ormond 1. aprila 1995. godine, u dobi od sedam godina,[36] nakon dvadeset mjeseci na intenzivnoj njezi.[37] Mrtvozornik ju je na istrazi nazvao "žrtvom rata".[8]
^Elihu Lauterpacht, ured. (1998). International Law Reports. 108. Cambridge University Press. str. 95. ISBN0-521-58070-6.
^M. Cherif Bassiouni, ured. (27. 5. 1994). "Study of the battle and siege of Sarajevo - part 1/10". United Nations Commission of Experts, established pursuant to security council resolution 780 (1992). Arhivirano s originala, 2. 3. 2014. Pristupljeno 23. 8. 2010.
^Taylor, Philip M (1999). "Television: force multiplier or town crier in the global village?". Corporate Communications. 4 (2): 61–72. doi:10.1108/13563289910268089.
^Strinati, Dominic (2001). "Taking popular culture seriously". u Dan Fleming (ured.). Formations: a 21st century media studies textbook. Manchester University Press. str. 110. ISBN0-7190-5846-5.
