Koncentracioni logor "Trnopolje" je bio koncentracioni logor uspostavljen od strane srpskih vojnih i policijskih vlasti općine Prijedor tokom rata u BiH. Logor je osnovan u naselju Trnopolje i bio je aktivan od maja do novembra 1992. godine.
U svakom momentu svog postojanja, u logoru je bilo zatočeno između 4.000 i 7.000 Bošnjaka i Hrvata i služio je kao polazno mjesto za masovnu deportaciju, uglavnom žena, djece i staraca. Procjenjuje se da je za oko pola godine egzistiranja ovog logora kroz njega prošlo oko 30.000 zatvorenika. Širok je spisak zlostavljnja učinjenog u ovom logoru, od raznih vrsta mučenja preko silovanja do ubistava. Tokom zatočeništva oko devedeset zatvorenika je ubijeno.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je teretio nekoliko Srba za zločine počinjene u logoru. Nakon završetka rata u BiH, zločini u Trnopolju su navedeni u optužnici srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, koji je umro prije nego je suđenje završeno.
Pozadina
Prijeratna općina Prijedor se sastojala od 71 sela i naselja. Prema popisu stanovništva održanom 1991. godine, na području općine Prijedor živjelo je 112.470 stanovnika od čega je bilo 44% Bošnjaka, 42,5% Srba, 5,6% Hrvata, 5,7% Jugoslovena i 2,2% "ostalih" (Ukrajinci, Rusi, i Italijani).
Prijedor je bio od strateškog značaja za bosanske Srbe jer je povezivao sjeverozapadnu Bosna sa tzv. Republikm Srpskom Krajinom (RSK) u Hrvatskoj, koju su osnovali hrvatski Srbi tokom 1991. godine. Srbi Prijedora su organizirali srpsku vlast u općini a liječnik Milomir Stakić, koji je bio zamjenik predsjednika općine Muhameda Čehajića, je proglašen za predsjednika općine Prijedor.[1]
30. aprila 1992. godine snage bosanskih Srba preuzele su kontrolu nad Prijedorom.[1] U nasilnom preuzimanju vlasti učestvovalo je 400 srpskih policajaca, čiji je cilj bio uzurpacija funkcije predsjednika i potpredsjednika općine, funkcije direktora pošte kao i načelnika policijske stanice. Srbi koji su bili zaposlenici stanice javne sigurnosti i rezervnog sastava policije okupili su se u prijedorskom naselju Čirkino Polje, gdje su podijeljeni u pet grupa od oko 20 članova i svakoj grupi je naređeno da preuzmu kontrolu nad po jednom od pet zgrada: zgradi Skupštine općine, policije, suda, banke i pošte.
Političari Srpske demokratske stranke (SDS) su pripremili izjavu o preuzimanju, koja je učestalo sutradan emitovana na Radio Prijedoru. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je zaključio da je čin preuzimanja vlasti u općini Prijedor nezakoniti puč, planiran i koordiniran dugo vremena unazad s ciljem stvaranja etnički čiste srpske općinr. Srbi nisu krili plan o preuzimanju vlasti koji je implementiran koordiniranom akcijom srpskih političara, policije i vojske. Dr. Stakić, vodeća figura u puču, odigrao je dominantnu ulogu u političkom životu općine.[2]
Nakon nezakonitog preuzimanja vlasti, Bošnjaci i Hrvati su uklonjeni s odgovornih položaja u općini. 30. maja 1992. godine, šef policije Simo Drljača je zvanično otvorio četiri koncentraciona logora:Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača, gdje su zatočeni nesrbi koji nisu uspjeli pobjeći i spasiti se. Da bi zaustavili otpor, srpske vlasti su provodile organizovano ispitivanje i saslušanje svih nesrba, koji su se smatrali prijetnjom i uhapsili svakog Bošnjaka i Hrvata koji su imali vlast ili moć ili su bili ugledne ličnosti. Nesrpski, vojno sposobni muškarci, su posebno ciljani te su saslušavani i odvajani od žena, djece i staraca.[3]
Dešavanja u logoru
Prije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, Trnopolje je bilo naseljeno pretežno Bošnjacima.
Logor je formiran unutar lokalne osnovne škole, koja je nosila naziv Osnovna škola Bratstvo-jedinstvo. U ovom logoru su bile zatočene osobe oba spola. Većina žena Prijedora nesrpske nacionalnosti je prošla kroz logor od kojih su mnoge silovane. U periodu od maja do novembra 1992. godine kroz koncentracioni logor Trnopolje je prošlo oko 30.000 ljudi[4][5] pri čemu je u svakom momentu egzistiranja u njemu bilo zatvoreno između 4.000 i 7.000 zatvorenika.
Trnopolje je različito opisivano: kao geto, zatvor ili logor. U izvještaju Ujedinjenih nacija iz 1994. godine se navodi da je Trnopolje logor koji je funkcionisao kao polazno mjesto za masovne deportacije, uglavnom žena, djece i starijih muškaraca. U istom izvještaju se navodi da je:
U logoru nisu rijetka ubistva i mučenja. Uznemiravanja i maltretiranje su bila pravila a ne izuzetak. Od teških zločina izvršenih nad zatočenicima, najčešća su silovanja. Ova zlodjela su se najčešće vršila noću. Noćni terori zbog eventualnog odvođenja na silovanje ili drugih vrsta zlostavljanja su nanijeli ozbiljne duševne patnje čak i na one zatvorenike koji su nakratko boravili u logoru. Mnogi zatočenici se nikada više nisu vratili nakon što su udaljeni iz logora. Ostali bivši logoraši tvrde da je bilo trenutaka kada im je naređeno da vrše zakopavanje nesrba, koji su ubijeni, u poljima i livadama oko logora.[6]
Mnogi zatvorenici su izgladnjivani i fizički i verbalno zlostavljani tokom svog zatočeništva u ovom koncentracionom logoru. U augustu 1992. godine u Trnopolje je držano oko 3.500 ljudi.[7] 7. augusta 1992. novinari sa Independent Television News (ITN), britanske televizijske stanice, su napravili snimke o zatvorenicima logora Omarska i Trnopolje i o uslovima koji vladaju u koncentracionom logoru. Slike su prikazane širom svijeta i izazvle su ogorčenje javnosti. To je navelo vlasti koje su upravljale logorima da omoguće novinarima i Međunarodnom crvenom krstu (IRC) pristup nekim od logora u Prijedoru, ali ne prije nego što je većina iscrpljenih i izmršavljenih zatvorenika ubijeno ili poslani u logore daleko od očiju javnosti.[8] Oko 200 bivših zatvorenika muškaraca su razdvojeni i ubijeni u masakru u Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine.[9] Publicitet oko logora u Prijedoru je dovelo do zatvaranja logora Omarska i Keraterm do kraja augusta.[10][11] Sredinom augusta, Trnopolje je stavljen pod nadzor Međunarodnog crvenog krsta. Kamp je službeno zatvoren u novembru 1992. godine.[12]
Posljedice zločina
Glavna zgrada koncentracionog logora Trnopolje (zgrada osnovne škole) je nastavila svoju funkciju kao lokalna osnovna škola nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini. U blizini škole podignut je spomenik poginulim srpskim vojnicima. 1997. godine, britanski magazin Living Marxism (LM) je tvrdio da su fotografije snimljene u Trnopolju namjerno izazvale pogoršanje situacije u koncentracionom logoru. Televizija ITN je 2000. godine tužila magazin LM za klevetu. Nakon što je ITN pobjedila u sudskom postupku, u kojem je iskaz liječnika koncentracionog logora primorao magazin LM da napusti svoju odbranu, magazin LM je proglasio stečaj, čime je izbjegao plaćanje velike odštete.[10][11]
Udruženje "Prijedor 92" koje predstavlja preživjele iz prijedorskih logora, procjenjuje da je 90 zatvorenika ubijeno u logoru za vrijeme njegovog postojanja.[4][5] Tokom suđenja Milomiru Stakiću, tužioci Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) su potvrdili da je nekoliko stotina nesrba ubijeno u koncentracionom logoru Trnopolje u periodu između maja i novembra 1992. godine.[9] Isti sud je utvrdio da je u svim prijedorskim logorima ubijeno oko 1500 nesrba.[13] Broj silovanih žena u logoru Trnopolju ostaje nepoznat.[7]
Optužnice i suđenja
Zbog svoje uloge u uspostavljanju i djelovanju koncentracionih logora Trnopolje, Keraterm i Omarska, Milomir Stakić je u julu 2003. godine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Prema mišljenju suda isti nije kriv za genocid u Prijedoru te je oslobođen optužbe za genocid. Marta 2006. godine, Stakiću je u žalbenom postupku kazna smanjena na 40 godina. Sud je potvrdio osuđujuću presudu za istrebljenje i progon nesrpskog stanovništva u Prijedoru, ali i potvrdio oslobađajuću presudu za optužbu za genocid. Zoran Žigić, taksista iz Prijedora, je u novembru 2001. godine osuđen na 25 godina zatvora za zlostavljanja, premlaćivanja, mučenja, silovanja i ubijanje zatočenika u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska. Ova odluka suda je potvrđena u februaru 2005. godine a potvrđena je i njegova 25-godišnja kazne zatvora. Zločini počinjeni u Trnopolju, Keratermu i Omarskoj su navedeni i u optužnici MKSJ-a u slučaju bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Međutim Milošević je umro u svom zatvorskoj ćeliji 11. marta 2006. godine prije završetka suđenja i eventualne potvrde optužnice. Međunarodni sud pravde (International Court of Justice - ICJ) je 26. februara 2007. godine predstavilo presudu u predmetu genocida nad Bošnjacima u kojem je ispitao zločine počinjene u logorima, uključujući i Trnopolje, u odnosu na član II (b) Konvencije o genocidu. Sud je u svojoj presudi naveo:
Nakon što su pažljivo pregledani dokazi i uzimajući u obzir da su isti predstavljeni MKSJ-u, Sud smatra da je zbog potpuno nepobitnih dokaza osnovano da su članovi zaštićene grupe sistematske žrtve masovnog zlostavljanja, premlaćivanja, silovanja i mučenja a koja su prouzrokovala teške tjelesne i duševne povrede zatvorenicima, tokom sukoba a posebno tokom zatočeništva u logorima. Zahtjevi materijalnog elementa, kao što je definisano članom II (b) Konvencije su na taj način ispunjeni. Sud međutim smatra, na osnovu predočenih dokaza, da nije nepobitno utvrđeno da su ta zlodjela, iako se to ne može odnositi na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, počinjena s posebnom namjerom (dolus specialis) da se unište zaštićene grupe, u cijelosti ili djelimično a što je potrebno da bi se donio zaključak da je genocid počinjen.[14]
