Grčki rat za nezavisnost

Grčki rat za nezavisnost
Odlučna pomorska bitka kod Navarina.
Datum 1821 - 1830 Lokacija Balkan (najvećim dijelom u Grčkoj) i Egejsko more Ishod Grčka pobjeda, uspostava Kraljevine Grčke
Sukobljene strane
Grčki ustanici Rusija Ujedinjeno Kraljevstvo Francuska	Otomansko carstvo Egipatski kedivat Vilajet Tunis
Komandanti i vođe
Aleksandar Ipsilantis (1792–1828) Teodoros Kolokotronis Georgios Karaiskakis Andreas Vokos Miaoulis	Sultan Mahmud II Omar Vrioni Mahmud Dramali Paša Rešid Mehmed Paša Ibrahim Paša

Grčki rat za nezavisnost (znan i kao Grčka revolucija) (grčki: Ελληνική Επανάσταση Elliniki Epanastasi}}; turski: يونان عصياني Yunan İsyanı) bio je uspješni rat za nezavisnost koji su vodili Grčki revolucionari od 1821 do 1829, uz pomoć velikih evropskih sila, protiv Otomanskog carstva, kojem su u pomoć pritekli njegovi vazali, Egipatski Kedivat.

Nakon pada Bizanta, većina Grčke (osim Jonskih otoka) potpala je pod vlast Otomanskog carstva. Za cijelo vrijeme otomanske vladavine (skoro 400 god.), bilo je više ustanaka grčkog stanovništva protiv otomanske vlasti sa željom za osamostaljenjem.

Ustanak

Prvo razdoblje rata (1821.-1824.)

Portret Rige od Fere, pionira Grčkog rata za nezavisnost, koji je skovao plan za ustanak svih balkanskih naroda

Ustanku je predhodilo osnivanje tajne revolucionarne organizacije Philike Hetairaia - Heterija (grčki: Φιλική Εταιρεία, Udruženje prijatelja). 1814 godine u Odesi, gradu sa brojnom grčkom zajednicom.^[1] Organizaciju su osnovali grčki nacionalisti; N.Skoufas, E.Xanthos i A.Tsakalov sa ciljem oslobođenja Grčke od Otomanskog imperija, 1818 god. Heterija se preselila u Konstatinopolis (koji je onda bio i najveći grčki grad). Uz pomoć mnogobrojnih Grka, i grčkih iseljenika koji su živjeli u emigraciji ( Velika Britanija, Amerika, Italija), kao i uz pomoć tadašnjih velikih sila (Britanija, Francuska, Rusija) Heterija je radila na organizaciji ustanka Grčkog naroda.

Ustanak je izbio u dunavskom kraju - 6. marta 1821 god. kada je Alexandros Ypsilantis predsjednik Heterije (ruski oficir grčkog porijekla), sa svojim odredom od 2000 ljudi, sastavljenim većinog od grčkih dobrovoljaca koji su bili na službi u Ruskoj carskoj vojsci, prešao rijeku Prut i ušao na teritorij Otomanskog carstva u današnjoj Moldovi i podigao ustanak u gradu Jašiju. Njegov ustanak je vrlo brzo razbijen od strane turskih snaga.

Ustanak je u međuvremenu izbio i na Južnom Peloponezu (Moreji), 17. marta 1821, ustanici iz grada Areopolija objavili su rat Turcima. Njihova vojska pod komandom Petrosa Mavromikalisa (u njoj su bili i heroji ustanka; Kolokotronis, Nikitaras i Papaflesas) napali su grad Kalamata i poslije dvodnevne borbe zauzeli, 21. marta.

Veliki podstrek ustanku na Peloponezu dogodio se 25. marta 1821 god. kada je patrijarh grada Patrasa, Germanos blagoslovio zastavu ustanika u manastiru Sveta Lavra (Agia Lavra) na planini Helmos. Ovaj dan ima simboličko značenje u Grčkoj, i on se slavi kao Dan državnosti. U slijedeća tri mjeseca ustanak je zahvatio cijeli Peloponez, dobar dio kontinentalne Grčke, otok Kretu, Cipar i još neke otoke u Egeju. Ustanici su uspjeli pod vodstvom Teodorosa Kolokotronisa zauzeli su tadašnji glavni grad otomanskog Peloponeza, Tripoli. Time je otpočelo prvo razdoblje rata za nezavisnost Grčke (1821. - 19824.) u kojem ustanici uz pomoć evropskih dobrovoljaca i podršku velikih sila nižu uspjehe. 22. januara 1822 ustanici u Epidaurusu, proglašuju nezavisnost, donose prvi Ustav Grčke i osnivaju prvu vladu kojoj je na čelu Demetrius Ypsilantis (brat Alexandrosa Ypsilantisa).

Nakon toga otpočeli su sukobi između samih ustanika, zbog rivalstva nad kontrolom oslobođenih teritorija i borbe za lidersvo u budućoj vlasti. Sve to prerasta u pravi mali građanski rat između ustanika koji se razbuktao u dva navrata od kraja 1823 do maja 1824 god. i 1824-1825 god. Ovi sukobi imali su podlogu i odnosu velesila i podozrivosti Velike Britanije na tadašnju Carsku Rusiju i njezin utjecaj na pravoslavne ustanike Grčke.

Drugo razdoblje rata (1824.-1827.)

Slika Eugène Delacroixa Borba između kaura i paše (iz 1827, ulje na platnu, danas u galeriji Art Institute of Chicago). Inspiracija za ovu sliku bila je pjesma Lorda Byrona Kaur

Turcima je u pomoć pristigla izvježbana vojska egipatskog valije Mehmeta Alija koji je poslao svog brata Ibrahima sa 10,000 pješaka i 1,000 konjanika, ove snage posve su izmjenile položaj na ratištu.

Nakon 12 mjeseci opsade pao je grad Mesolongi 22. aprila 1826 u ruke Ibrahim paše. Masakr i ropstvo preostalih grčkih branjenika (od toga 3000 -4000 žena i djece) izazvali su brojne reakcije solidarnosti po cijeloj Evropi.^[2] Nakon toga Turci ulaze u Atenu, a nedugo zatim i čitava kopnena Grčka ponovno je pod njihovom vlašću.

Treće razdoblje rata (1827.-1829.)

Rana zastava Grčkih ustanika

Uu podršku Velikih sila, održana je narodna skupština 1827 godine u Troezeneu, ova skuština donijela je novi ustav i izabrala predsjednika vlade grofa Capodistrija. Nakon Turskog odbijanja zahtjeva Velike Britanije, Francuske i Turske da Grčkoj da autonomiju, saveznici su se počeli otvoreno uključivati u sukob.

Nakon vijest da zajednička Egipatsko-turska flota plovi prema otoku Hidra, saveznici su uputili zajedničku flotu koja je trebala presresti Otomanske brodove. Nakon tjedan dana mira u zaljevu kod grada Navarina, zbila se pomorska Bitka kod Navarina u kojoj je potpuno razbijena Tursko-egipatska flota.

Nakon toga Francuska je na Peloponez poslala jedan ekspedicioni korpus pod komandantom Nicolasa Josepha Maisona, koji se iskrcao na Peloponezu 30. augusta 1828 kod mjesta Petalidi. Ovaj korpus pomogao je ustanicima da izbace egipatske trupe iz Peloponeza do 30. oktobra. Rusija je službeno objavila rat Turskoj, i otpočela sa napadima na njezine sjeverne granice.^[3]

Ustanici su tokom 1928 htjeli zauzeti što više ozemlja središnje Grčke, prije potpisivanja primirja. Posljednja veća bitka ovog rata bila je kod mjesta Petra, u sjevernoj Atici. Grčki ustanici koje je vodio Demetrius Ypsilantis, ali ovaj put uvježbani i dobro opremljeni napali su trupe Aslan bega i porazile ih. Poražene turske strane morale su u zamjenu za siguran prolaz iz Centralne Grčke, napustiti sve zemlje od mjesta Livadeia do rijeke Spercheios.

Zbog poraza u Rusko-turskom ratu 1828.-1829., Porta je pristala na Savezničke zahtjeve za autonomijom Grčke, koji su predhodno dogovarani u Londonu 1827, i 1829 Turska je potpisivanjem Mira u Jedrenu 1829. morala priznati ograničenu nezavisnost Grčke.

U maju 1832 god., održana je Londonska konferencija Velike sile (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Carska Rusija) ponudile su Grčki kraljevski tron bavarskom princu Otto von Wittelsbachu, s time da Grke nije uopće pitala za mišljenje. 21. jula 1832 , diplomatski predstavnici Velikih sila pri Visokoj Porti u Carigradu, potpisali su zajedno sa otomanskim predstavnicima Mir iz Konstantinopolisa (1832), kojim su utvrđene granice novoustanovljene Kraljevine Grčke.

Historijske okolnosti ustanka

Grčki odmetnik (Armatolos)

Grčki rat za nezavisnost, bio je jedan u nizu ustanaka protiv otomanske vlasti. Prvi značajniji zbio se 1603 god. na Peloponezu (Morea), cilj ustanika bio je obnova Bizantskog carstva. Cijeli 17. vijek izbijale su pobune protiv Turaka po Peloponezu i ostaloj Grčkoj; takvi su bili ustanci koje je vodio Dionisius Filozof 1600 i 1611 u Epiru.^[4] Otomanska vlast nad Peloponezom (Moreom) prekinuta je Morejskim ratom, za vrijeme tih ratova poluotokom je vladala Mletačka republika punih 30 godina. Prvi veći ustanak nakon toga bio je pod ruskim uplivom, takozvana Orlova pobuna 1770. god. koja je ugušena, nakon početnih uspjeha. Nakon slamanja ustanka Tursko-albanske jedinice provodile su masovan teror nad velikim dijelom kontinentalne Grčke.^[5] Za vrijeme Rusko-turskog rata 1787.-1792., zajednica grčkih trgovaca iz Trsta opremila je manju flotu koju je vodio Lambros Katsonis, i poslala je u Grčku, gdje je uglavnom ometala Tursku plovidbu. To je istovremeno povećalo i broj hajduka i drugih odmetnika po Grčkoj.^[6]

Karta sa prvobitnim granicama Kraljevine Grčke kakve su ustanovljene Londonskim mirovnim ugovorom iz 1832. (tamno plavo).

Istovremeno brojni su Grci bili najviši otomanski carski funkcionari i uživali brojne privilegije. Grčki svećenici kontrolirali su sve poslove Pravoslavne crkve preko Ekumenske Patriaršije iz Konstantinopolisa i najveći broj svećenika dolazio je iz grčkih redova. Tako su oni uz to i pomoć otomanskog upravnog sistema podjele na Milete, vladali nad svim pravoslavnim podanicima.^[7])

Školovani i utjecajni članovi velike Grčke dijaspore imali su veliku ulogu u pripremi Grčkog ustanka, širenjem ideja Francuske revolucije i snaženjem nacionalnog osjećanja, takvi su bili; Adamantios Korais i Anthimos Gazis.

Mučka smrt pjesnika Rige od Fere imala je veliki utjecaj na nacionalno buđenje Grka. On je u svojim pjesmama i člancima u novinama, najavio potrebu velikog ustanka balkanskih naroda.^[8]

Slika Eugene Delacroixa, inspirirana turskim masakrom nad stanovništvom otoka Hios Masakr na Hiosu, imala je veliki utjecaj na europsko javno mijenje i pridonijela uspjehu ustanka.

Veliki engleski pjesnik Byron, uložio je sav svoj imetak, slavu i ugled za uspjeh Grčkog ustanka. On je organizirao prikupljanje pomoći, slanje brodova u Grčku, na kraju je umro od groznice u Mesolongiju 1824.^[9]

Masakri za vrijeme ustanka

Patrijarh Germanos posvećuje zastavu ustanika, slika Theodorosa Vryzakisa, 1865.

Odmah po izbijanju ustanka, otpočeli su i krvavi osvetnički masakri nad nedužnim civilima koje su činile obje strane.

Grčki revolucionari masakrirali su Turke, Muslimane i Židove, mahom stanovnike Peloponeza i Atike gdje su grčke snage bile jače i gdje su žrtve poistovjećivali sa otomanskom vlašću. S druge pak strane Turci su masakrirali Grke po Anatoliji, Kreti, Konstatinopolisu i po Egejskim otocima, zapravo tamo gdje su bili jači.

Najpoznatiji od tih masakara su sa Turske strane; Masakr na Hiosu, Razaranje Psare, a sa Grčke strane su to; Masakr kod zauzimanja Tripolija, i Navarinski masakr. Kao žrtva neobuzdanih ratnih strasti pao je ekumenski patrijarh Konstantinopolisa Grigorij V kojii je obješen u revoltu turskih stanovnika.

Izvori

1. Clogg, A Concise History of Greece, p. 31
2. Howarth, The Greek Adventure, p. 197.
3. Howarth, The Greek Adventure, str. 241.
4. Kassis, Mani's History, str. 29.
5. Svoronos, History of Modern Greece, p. 59
   * Vacalopoulos, History of Macedonia, str. 336
6. Svoronos, History of Modern Greece, str. 59
7. Georgiadis–Arnakis, The Greek Church of Constantinople, str. 238
8. Svoronos, History of Modern Greece, str. 62
9. Brown, International Politics and the Middle East, 52

Vanjske veze

Grčki rat za nezavisnost na Wikimedijinoj ostavi

• Grčki rat za nezavisnost