Završio je zagrebačku Klasičnu gimnaziju1887. godine.[4] U Zagrebu studirao je hrvatski jezik i književnost. Od 1898. suplent, a od 1902. profesor na na toj katedri Filozofskog fakulteta.[1]
Te je 1902. godine izabran za izvanrednoga profesora pri Katedri "za hrvatski ili srpski jezik" i književnost i otad je na književnoj kroatistici više mjesta u sveučilišnoj nastavi. 1910. ta se katedra podijelila na dvije, a Šurmin je bio mjerodavan za književnu kroatistiku, dok je Dragutin Boranić za jezičnu kroatistiku. Šurmin je između dvaju svjetskih ratova vodio katedru za književnu kroatistiku unutar Slavenskog seminara na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Pripadao je Naprednjacima, neformalnoj skupini pripadnika radikalne hrvatske nacionalističke mladeži, poznatoj po tome što je 1895. zajedno s pravašima sudjelovala u demonstracijama protiv autoritarnog režima bana Khuen-Héderváryja, odnosno paljenju mađarske zastave u Zagrebu.
Bio je hrvatski narodni zastupnik i delegat na ugarskom saboru 1900-ih.[8]
1906. je kao prvi član Napredne stranke ušao u Hrvatski sabor, a izabran je u Zagrebu.[1]
Bio je ponovno suspendiran radi njegovih sveza sa Srbijom.[1]
Tijekom Prvog svjetskog rata bio je jednim od politički trjeznijih hrvatskih zastupnika.[9] Skoro sve hrvatske stranke su idealistički gledale na buduću zajedničku državu južnih Slavena, među njima i milinovci i radićevci, ali ne i Josip Frank.[9] Nisu uviđale da način kako se ponaša srbijanska strana ozbiljno upozorava da će se morati zaštititi hrvatske nacionalne interese.[9]
Na upozorenje koje je Ivan Lorković rekao još kao član Hrvatsko-srpske koalicije 1917. godine, da se mora pripremiti Hrvatsku da nakon rata bude ravnopravan partner pobjedničkoj Srbiji, Šurmin se sljedeće 1918. u lipnju odazvao te su oboje istupili iz te koalicije, obrazloživši to riječima 'Koalicija izigrala i izigrava narodnu koncentraciju'.[9] Od 1917. se je odijelio od koalicije i skupa s Ivanom Lorkovićem stvorio skupinu disidenata oko Malih novina. 1917. je bio članom Zemaljskog gospodarskog povjerenstva u Zagrebu. Ondje se bavio pitanjima opskrbe.[1]
U vladi Narodnog vijeća SHS bio povjerenikom odjela (ministarstva) za trgovinu, obrt i industriju. Već prije je imao iskustva s trgovinom, nadležnost mu se protezala i na Dalmaciju i na Rijeku, sve dok područja nije okupirala talijanska vojska.[1]
Šurmin je uređivao rubriku narodnog gospodarstva dnevnog lista Hrvata, koji je bio glavno glasilo Hrvatske zajednice.[9]
Prigodom rekonstrukcije Vlade, 26. studenoga 1924. Mate Drinković i Đuro Šurmin ušli su u Pašićevu vladu, Drinković kao ministar bez lisnice, a Šurmin kao ministar trgovine i industrije. Analitičari (Laginja) su smatrali da su ova dvojica iz Hrvatske zajednice ušli u vladu unatoč protivljenju što je u njoj i Svetozar Pribičević "koji je mrzio sve što je hrvatsko", jer svojom su nazočnošću u vladi jačali hrvatsku komponentu.[11]
Prosinca 1924. angažirao se na tome da osnuje svoju posebnu stranku, Hrvatsku narodnu stranku. To je i učinio 1. siječnja1925., mjesec dana prije skupštinskih izbora, a on je bio čelnim čovjekom stranke.[12]Stjepan Zagorac je osjećao da Šurmin nastupa idealistički u svom programu, opisavši to ovim riječima: "Ti si kao pozitivan duh bio kadar da i uz cijenu gubitka populariteta istupiš javno i odupreš se općem 1udovanju."[13]
Djela
Osobine današńega sarajevskog govora (prikupio Đuro Šurmin), 1895.
Čitanka iz književnih starina staroslovenskih, hrvatskih i srpskih: za vii. i viii. razred srednjih škola, 1908. (suautor Stjepan Bosanac)
Meine Antwort auf die Erwiderung des Landesverteidigungsministers H. Fml. Georgi Betreffend den Hauptmann Emil v. Pisačić, 1910.
Stvaranje Srbije, 1921.
Knez Miloš u Zagrebu 1848. godine = Prepisi iz zvaničnih i poverljivih izveštaja engleske ambasade u Carigradu od g. 1804 pa do g.1814., 1922.(suautor Čeda Mijatović) (izdanje na ćirilici i staroj ćirilici)
↑Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., ISBN978-953-95772-0-7, str. 918.
