Međunarodni sud pravde

Palata mira u Hagu

Međunarodni sud pravde (poznat i kao Svjetski sud ili ICJ – engleski: International Court of Justice) osnovni je pravni organ Ujedinjenih nacija.^[1] Jedini je međunarodni sud koji sudi u općim sporovima među narodima i daje savjetodavna mišljenja o međunarodno-pravnim pitanjima. Jedan je od šest organa Ujedinjenih nacija (UN)^[2] i nalazi se u Palati mira u Haagu. Osnovan je 1945. Poveljom Ujedinjenih nacija, a s radom je počeo 1946. kao nasljednik Stalnog suda za međunarodnu pravdu. Statut Međunarodnog suda pravde, koji je sličan statutu njegovog prethodnika, osnovni je ustavni dokument koji osniva i reguliše sud. Međunarodni sud pravde nije isto što i Međunarodni krivični sud, koji također ima globalnu jurisdikciju. Engleski i francuski su zvanični jezici Suda.

Osnovna svrha Suda jest da rješava pravne sporove koje mu predlože države i da daje savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima koja može dobiti od odobrenih međunarodnih organa.

Sud je u svojih 60 godina postojanja uglavnom bio namijenjen za rješavanje slučajeva između država u vezi s pomorskim i graničnim sporovima.

Statut Suda, koji utvrđuje njegovu svrhu i strukturu, u velikoj mjeri se oslanja na statut svog prethodnika, čije odluke ostaju na snazi. Sve države članice UN su strane u Statutu Međunarodnog suda pravde i mogu pokrenuti sporove; međutim, savjetodavne postupke mogu podnijeti samo određeni organi i agencije UN-a.

ICJ se sastoji od vijeća od 15 sudija koje biraju Generalna skupština UN-a i Vijeće sigurnosti na mandat od devet godina. Na sudu može istovremeno biti zastupljen najviše jedan sudija svake nacionalnosti, a sudije zajedno moraju odražavati glavne civilizacije i pravne sisteme svijeta. Smješten u Palati mira u Hagu, Nizozemska, ICJ je jedini glavni organ UN-a koji se ne nalazi u New Yorku.^[3] Njegovi službeni radni jezici su engleski i francuski.

Godine 1993. Međunarodni sud pravde prvi je put u svojoj historiji preuzeo slučaj u kojem se jedna država (Srbija i Crna Gora) tereti za genocid nad stanovništvom druge države (Bosna i Hercegovina). Procesuiranje ovog slučaja počelo je 27. februara 2006. To nije i jedini slučaj takve vrste na ovom sudu. Hrvatska je također pokrenula sličnu tužbu protiv Srbije i Crne Gore.

Od 1947. Sud je dosad procesuirao 191 slučaj, zaključno sa 13. novembra 2023.^[4] U skladu sa članom 59 Statuta Međunarodnog suda pravde, odluke i mišljenja suda su obavezujuće za stranke u konkretnom slučaju o kojem sud odlučuje.

Aktivnosti

Palata mira u Hague, Nizozemska, sjedište MSP

Osnovan 1945. godine Poveljom UN-a, sud je počeo sa radom 1946. kao nasljednik Stalnog suda međunarodne pravde. Statut Međunarodnog suda pravde, slično kao i njegov prethodnik, glavni je ustavni dokument koji konstituiše i reguliše sud.^[5]

Obim posla suda pokriva širok spektar pravosudnih aktivnosti. Nakon što je sud presudio da je tajni rat Sjedinjenih Država protiv Nikaragve bio u suprotnosti sa međunarodnim pravom (Nikaragva protiv Sjedinjenih Država), Sjedinjene Države su se povukle iz obavezne nadležnosti 1986. da bi prihvatile nadležnost suda samo na diskrecionoj osnovi.^[6] Poglavlje XIV Povelje Ujedinjenih nacija ovlašćuje Vijeće sigurnosti UN-a da provodi sudske presude. Međutim, takva provedba podliježe pravo veta pet stalnih članova vijeća, koje su Sjedinjene Države koristile u slučaju Nikaragve.^[7]

Sastav

MSP se sastoji od petnaest sudija koje na devetogodišnji mandat biraju Generalna skupština UN-a i Vijeće sigurnosti UN-a sa liste ljudi koje su predložile nacionalne grupe u Stalnom arbitražnom sudu. Izborni proces je utvrđen članovima 4-19 Statuta MSP. Izbori se odvijaju postupno, sa pet sudija koji se biraju svake tri godine kako bi se osigurao kontinuitet unutar suda. U slučaju da sudija umre na funkciji, praksa je uglavnom bila da se sudija izabere na posebnim izborima kako bi se završio mandat. Historijski gledano, preminule sudije su zamijenjene sudijama iz iste regije, iako ne — kako se često pogrešno tvrdi — nužno iste nacionalnosti.^[8]

Član 3 kaže da dvoje sudija ne mogu biti državljani iste zemlje. Prema članu 9, članstvo u sudu treba da predstavlja "glavne oblike civilizacije i glavne pravne sisteme svijeta". Ovo je tumačeno tako da uključuje običajno pravo, građansko pravo, socijalističko pravo i islamsko pravo, dok je precizno značenje "glavnih oblika civilizacije" sporno.^[9]

Postoji neformalno razumijevanje da će mjesta biti raspoređena po geografskim regijama tako da postoji pet mjesta za zapadne zemlje, tri za afričke države (uključujući jednog sudiju frankofonog građanskog prava, jedno anglofonsko običajno pravo i jedno arapsko), dva za Istočne Evropske države, tri za azijske države i dvije za latinoameričke i karipske države.^[10] Tokom većeg dijela historije suda, pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (Francuska, SSSR, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države) uvek su imale sudiju na funkciji, čime su zauzimala tri zapadna mesta, jedno Azije i jedno od istočnoevropskih sjedišta. Izuzeci su Kina koja nije imala sudiju na sudu od 1967. do 1985, za koje vrijeme nije predložila kandidata, a britanski sudija Sir Christopher Greenwood je povučen kao kandidat za drugi devetogodišnji mandat na sudu 2017, ne ostavljajući sudije iz Ujedinjenog Kraljevstva na sudu.^[11] Greenwood je bio podržan od strane Vijeća sigurnosti UN-a, ali nije uspio dobiti većinu u Generalnoj skupštini UN-a.^[11] Umjesto njega imenovan je indijski sudija Dalveer Bhandari.^[11]

Član 6 Statuta predviđa da sve sudije treba da budu "izabrane bez obzira na njihovu nacionalnost među osobama visokog moralnog karaktera" koje su ili kvalifikovane za najvišu sudijsku funkciju u svojim matičnim državama ili poznate kao advokati sa dovoljno stručnosti u međunarodnom pravu. Nezavisnost pravosuđa je posebno obrađena u članovima 16-18.

Kako bi se osigurala nepristrasnost, član 16. Povelje zahtijeva nezavisnost od njihovih nacionalnih vlada ili drugih zainteresovanih strana, navodeći: "Nijedan član Suda ne može obavljati bilo kakvu političku ili administrativnu funkciju, niti se baviti bilo kojim drugim zanimanjem profesionalne prirode." Osim toga, član 17. zahtijeva da sudije ne pokazuju nikakvu prethodnu pristrasnost u predmetima koji su pred njima, konkretno: "Nijedan član ne može učestvovati u odlučivanju bilo kojeg predmeta u kojem je prethodno učestvovao kao zastupnik, branilac ili zastupnik jednog od stranaka, ili kao član nacionalnog ili međunarodnog suda, ili istražne komisije, ili u bilo kom drugom svojstvu."^[12]

Sudije Međunarodnog suda pravde imaju pravo na titulu Njegove/Njene Ekselencije. Sudije nisu u mogućnosti da obavljaju bilo koju drugu funkciju niti da budu branioci. U praksi, članovi suda imaju vlastito tumačenje ovih pravila i mnogi su odlučili da ostanu uključeni u vanjske arbitraže i obavljaju profesionalne funkcije sve dok ne postoji sukob interesa.^[13] Bivši sudija Bruno Simma i sadašnji sudija Georg Nolte su priznali da bi neprijavljeni rad trebao biti ograničen.^[14]

Sudija se može razriješiti samo jednoglasno glasanjem ostalih članova suda.^[15] Uprkos ovim odredbama, dovedena je u pitanje nezavisnost sudija MSP-a. Na primjer, tokom slučaja Nikaragva, Sjedinjene Države su izdale saopštenje u kojem se sugeriše da ne mogu predočiti osjetljivi materijal sudu zbog prisustva sudija iz sovjetskog bloka.^[16]

Sudije mogu donositi zajedničke presude ili davati svoja izdvojena mišljenja. Odluke i savjetodavna mišljenja se donose većinom, a u slučaju ravnopravne podjele, predsjednikov glas postaje odlučujući, što se dogodilo u Zakonitosti upotrebe nuklearnog oružja od strane države u oružanom sukobu (Mišljenje zatražila SZO), [1996. ] Izvještaji MSP-a 66. Sudije također mogu iznositi odvojena izdvojena mišljenja.

U njegovoj 77-godišnjoj historiji, samo pet žena je izabrano u Sud, a bivši specijalni izvjestilac UN-a Philip Alston pozvao je države da ozbiljno shvate pitanja zastupljenosti u vijeću.^[17]

U 2023, sudije izabrane na dužnost od 2024. nisu uključivale ruskog člana, tako da prvi put od 2024. neće biti nijednog člana iz Zajednice nezavisnih država. Ovo je ujedno i prvi put da Rusija neiji imala sudiju u MSP-u, čak i od svog prethodnika, Sovjetskog Saveza.^[18]

Ad hoc sudije

Član 31. statuta propisuje proceduru po kojoj ad hoc sudije sude u spornim predmetima pred sudom. Sistem dozvoljava bilo kojoj stranci u spornom predmetu (ako inače nema nekog od državljana te stranke na sudu) da izabere još jednu osobu koja će biti sudija samo u tom predmetu. Stoga je moguće da u jednom predmetu sudi čak sedamnaest sudija.

Sistem može izgledati čudno u poređenju sa domaćim sudskim procesima, ali njegova je svrha da podstakne države da podnose predmete. Na primjer, ako država zna da će imati sudskog službenika koji može učestvovati u vijećanju i ponuditi drugim sudijama lokalno znanje i razumijevanje perspektive države, možda će biti spremnija da se podredi nadležnosti suda. Iako se ovaj sistem ne uklapa dobro sa pravosudnom prirodom tijela, obično nema mnogo praktičnih posljedica. Ad hoc sudije obično (ali ne uvijek) glasaju u korist države koja ih je imenovala i tako se međusobno poništavaju.^[19]

Komora

Uglavnom, sud radi kao punopravno vijeće, ali je u posljednjih petnaest godina povremeno zasjedao i kao komora. Članovi 26–29 statuta dozvoljavaju sudu da formira manje komore, obično od 3 ili 5 sudija, za razmatranje predmeta. Član 26 predviđa dvije vrste komora: prvo, komora za posebne kategorije predmeta, i drugo, formiranje ad hoc komore za rješavanje određenih sporova. Godine 1993. osnovana je posebna komora, u skladu sa članom 26(1) Statuta MSP-a, koja se bavila pitanjima životne sredine (iako nikada nije korištena).

Ad hoc komore se češće sazivaju. Na primjer, komore su korištene za saslušanje slučaja Zaliva Maine (Kanada/SAD).^[20] U tom slučaju, stranke su jasno stavile do znanja da će povući predmet osim ako sud ne imenuje sudije u vijeće koje je prihvatljivo za stranke. Presude komora mogu imati ili manji autoritet od potpunih sudskih presuda ili umanjiti pravilno tumačenje univerzalnog međunarodnog prava zasnovano na različitim kulturnim i pravnim perspektivama. S druge strane, korištenje komora moglo bi podstaći veće pribjegavanje sudu i time poboljšati međunarodno rješavanje sporova.^[21]

Predsjednici

#	Predsjednik	Početak	Kraj	Država
1	José Gustavo Guerrero	1946	1949	El Salvador
2	Jules Basdevant	1949	1952	Francuska
3	Arnold McNair	1952	1955	Sjedinjene Američke Države
4	Green Hackworth	1955	1958	Sjedinjene Američke Države
5	Helge Klæstad	1958	1961	Norveška
6	Bohdan Winiarski	1961	1964	Poljska
7	Percy Spender	1964	1967	Australija
8	José Bustamante y Rivero	1967	1970	Peru
9	Muhammad Zafarullah Khan	1970	1973	Pakistan
10	Manfred Lachs	1973	1976	Poljska
11	Eduardo Jiménez de Aréchaga	1976	1979	Urugvaj
12	Humphrey Waldock	1979	1981	Ujedinjeno Kraljevstvo
13	Taslim Elias	1982	1985	Nigerija
14	Nagendra Singh	1985	1988	Indija
15	José Ruda	1988	1991	Argentina
16	Robert Jennings	1991	1994	Ujedinjeno Kraljevstvo
17	Mohammed Bedjaoui	1994	1997	Alžir
18	Stephen Schwebel	1997	2000	Sjedinjene Američke Države
19	Gilbert Guillaume	2000	2003	Francuska
20	Shi Jiuyong	2003	2006	Kina
21	Rosalyn Higgins	2006	2009	Ujedinjeno Kraljevstvo
22	Hisashi Owada	2009	2012	Japan
23	Peter Tomka	2012	2015	Slovačka
24	Ronny Abraham	2015	2018	Francuska
25	Abdulqawi Yusuf	2018	2021	Somalija
26	Joan Donoghue	2021	2024	Sjedinjene Američke Države
27	Nawaf Salam	2024	danas	Liban

Također pogledajte

• Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Reference

1. Steven Arrigg Koh (27. 8. 2014). "4 Things You Should Know About The Hague". HuffPost. Pristupljeno 17. 3. 2017.
2. Koh, Steven Arrigg (27 August 2014). "4 Things You Should Know About The Hague". HuffPost. Arhivirano s originala, 18 March 2017. Pristupljeno 17 March 2017.
3. "The Court". International Court of Justice (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 10 January 2018. Pristupljeno 10 January 2018.
4. "Cases". International Court of Justice. Arhivirano s originala, 24 November 2020. Pristupljeno 6 December 2022.
5. "Statute of the Court". International Court of Justice. Arhivirano s originala, 29 June 2011. Pristupljeno 31 August 2007.
6. Churchill, Ward. A Little Matter of Genocide. San Francisco: City Lights Books, 1997. Print.
7. "United Nations Official Document". United Nations. Arhivirano s originala, 12 November 2020. Pristupljeno 28 June 2017.
8. Pérez-Aznar, Facundo (7 September 2022). "Casual Vacancies in the ICJ: Law, Practice, and Policy". EJIL: Talk! (jezik: English). Arhivirano s originala, 4 October 2022. Pristupljeno 29 December 2022.
9. Zimmermann, Andreas; Tomuschat, Christian; Oellers-Frahm, Karin, ured. (2006). The Statute of the International Court of Justice: A Commentary (1 izd.). Oxford University Press. str. 274–278. ISBN 978-0-19-926177-2.
10. Harris, D. Cases and Materials on International Law, 7th ed. (2012, London) p. 839.
11. "International Court of Justice: UK abandons bid for seat on UN bench". BBC. Arhivirano s originala, 2 January 2021. Pristupljeno 21 November 2017.
12. "Statute of the Court Of Justice | INTERNATIONAL COURT OF JUSTICE". www.icj-cij.org. Arhivirano s originala, 27 May 2024. Pristupljeno 2024-05-24.
13. "Is "Moonlighting" a Problem? The role of ICJ judges in ISDS". International Institute for Sustainable Development (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 29 December 2022. Pristupljeno 29 December 2022.
14. "Past and present ICJ judges welcome curb on moonlighting". globalarbitrationreview.com (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 29 December 2022. Pristupljeno 29 December 2022.
15. ICJ Statute, Article 18(1)
16. Case Concerning Military and Paramilitary Activities in and Against Nicaragua (Nicaragua v USA), [1986] ICJ Reports 14, 158–60 (Merits) per Judge Lachs.
17. Alston, Philip (25 October 2021). "Vacancies at the ICJ: Yes, there is a special practice, and it has to cease". EJIL: Talk! (jezik: English). Arhivirano s originala, 29 December 2022. Pristupljeno 29 December 2022.
18. "No Russian judge elected to UN's top court, in first". 10 November 2023. Arhivirano s originala, 14 November 2023. Pristupljeno 7 June 2024.
19. Posner, E. A.; De Figueiredo, M. F. P. (June 2005). "Is the International Court of Justice Biased?" (PDF). Journal of Legal Studies. University of Chicago. 34. Arhivirano (PDF) s originala, 23 December 2010.
20. Rules of Court of the International Court of Justice 1978 Arhivirano 26. 11. 2005. na Wayback Machine (as amended on 5 December 2000). Retrieved 17 December 2005. See also Practice Directions I–XII Arhivirano 27. 11. 2005. na Wayback Machine (as at 30 July 2004). Retrieved 17 December 2005.
21. Schwebel S "Ad Hoc Chambers of the International Court of Justice" (1987) 81 American Journal of International Law 831.

Dodatna literatura

• Accinelli, R. D. "Peace Through Law: The United States and the World Court, 1923–1935". Historical Papers / Communications historiques, 7#1 (1972) 247–261. doi:10.7202/030751a.
• Bowett, D W. The International court of justice : process, practice and procedure (British Institute of International and Comparative Law: London, 1997).
• Creamer, Cosette & Godzmirka, Zuzanna. "The Job Market for Justice: Screening and Selecting Candidates for the International Court of Justice", Leiden Journal of International Law (2017).
• Dunne, Michael. "Isolationism of a Kind: Two Generations of World Court Historiography in the United States", Journal of American Studies (1987) 21#3 pp 327–351.
• Kahn, Gilbert N. "Presidential Passivity on a Nonsalient Issue: President Franklin D. Roosevelt and the 1935 World Court Fight." Diplomatic History 4.2 (1980): 137–160.
• Kolb, Robert, The International Court of Justice Arhivirano 29. 6. 2016. na Wayback Machine (Hart Publishing: Oxford, 2013).
• Patterson, David S. "The United States and the origins of the world court". Political Science Quarterly 91.2 (1976): 279–295. JSTOR 2148413.
• Rosenne, S., Rosenne's the world court: what it is and how it works (6th ed.). Leiden: Martinus Nijhoff, 2003.
• Van Der Wolf W. & De Ruiter D., "The International Court of Justice: Facts and Documents About the History and Work of the Court" (International Courts Association, 2011)
• Šablon:Cite SSRN
• Yee, Sienho. "Article 38 of the ICJ Statute and Applicable Law: Selected Issues in Recent Cases", Journal of International Dispute Settlement 7 (2016), 472–498.
• Zimmermann, Andreas; Christian Tomuschat, Karin Oellers-Frahm & Christian J. Tams (eds.), The Statute of the International Court of Justice: A Commentary (2nd. ed. October 2012, Oxford University Press).