Riggan Thomson (Michael Keaton) je bivši slavni holivudski glumac poznat po ulozi superjunaka Birdmana u hit-filmova prije mnogo decenija. Rigganu se pričinjava glas Birdmana, koji ga kritikuje, i onda vidi sebe u stanju levitacije i telekineze. Riggan se nada da će ponovo ostvariti svoju karijeru pisanjem, režijom, i glumom u brodvejskoj adaptaciji kratke priče Raymonda CarveraŠta govorimo kad govorimo o ljubavi. Predstavu je producirao Rigganov najbolji prijatelj i advokat Jake (Zach Galifianakis), dok je u glavnoj ulozi Rigganova djevojka Laura (Andrea Riseborough) i po prvi put na Broadwayju glumica Lesley (Naomi Watts). Rigganova kćer Sam (Emma Stone), bivša ovisnica o drogama, služi kao njegova asistentica.
Tokom proba, osvjetljenje pada na Ralpha. Riggan optužuje Jakea da je namjestio da svjetlo padne kako bi mogao zamijeniti Ralpha. Koristeći poznanstvo sa Lesley, Riggan zamjenjuje Ralpha sa sjajnim, ali nestabilnim glumcem Mikeom (Edward Norton), zatim refinancira svoju kuću kako bi obezbijedio novac za ugovor. Prve ocjene kritike su bile katastrofalne: Mike izgleda izgubljen kada mu je gin zamijenjen sa vodom, i pokušava da siluje Lesley tokom jedne seksualne scene. Riggan čita članke iz novina i sa ljutnjom izjavljuje da je Mike privukao najveću pažnju, ali Jake ga ohrabruje da nastavi dalje. Kada Riggan hvata Sam dok je pušila marihuanu, ona mu kaže da ništa nije važno i da je njegova predstava uzaludan projekat.
Iza pozornice tokom završnih scena, Riggan vidi kako Sam i Mike flertuju. On se slučajno zaključava u pozorištu i hoda u svom donjem vešu kroz Times Square kako bi se vratio nazad unutra; međutim, njegova popularnost na internetu doživljava pravu eksploziju. Nakon toga, susreće se sa utjecajnom kritičarkom Tabithom Dickinson, koja mu govori da mrzi Hollywood i slavne osobe, koje se samo "pretvaraju" da su glumci, i obećava da će "rasturiti" njegovu predstavu sa negativnom ocjenom. Riggan se napija i pada u nesvijest na ulici. Sutradan, on halucinira razgovor sa Birdmanom, koji pokušava da ga ubijedi da napravi još jedan film o Birdmanu , i onda vidi sebe kako leti kroz New York City nazad do pozorišta.
Tokom predstave, Riggan koristi pravi pištolj u završnoj sceni u kojoj njegov lik ubija sebe. On puca i raznosi sebi nos na sceni i tako zarađuje ovacije od sve publike, samo ne od Tabithe, koja izlazi za vrijeme aplauza. U bolnici, Jake govori Rigganu da je Tabitha dala odličnu ocjenu za predstavu. Nakon što je Sam posjetila Riggana, on se odriče Birdmana i penje se na prozor; kada se Sam vraća, Riggana već nema. Ona gleda dolje na ulicu, zatim u nebo, i onda se osmjehuje.
Iñárritu je želio da na komičan način prikaže dramu pošto je želio promjene; svi njegovi prethodni filmovi su bili drame, a nakon režiranja depresivnog filma Biutiful, nije želio opet da tragično pristupi temi.[4] Izbor da film izgleda kao jedan snimak je zbog njegovog shvatanja da "živimo naše živote bez dorađivanja". Kako bi podijelio ideju za svoj film, Iñárritu je telefonirao argentinskog pisca, filmaša Armanda Boa i Nicolása Giacobonea, kao i dramskog pisca Alexandera Dinelarisa, koji su s njim radili na njegovom prethodnom filmu.[5] Dinelaris je doprinio sa prvim nacrtom, dok su Bo i Giacobone zajedno napisali scenarij za film.[6] Scenaristi su bili zabrinuti zbog načina snimanja filma, i njihova prva reakcija je bila da film neće uspjeti. Oni nisu bili jedini ljudi od kojih je Iñárritu doživio otpor; prema Dinelarisu i Giacoboneu "veliki" i "važni" ljudi su im rekli da ne pokušavaju raditi na projektu, i oni su ga sami opisali kao "skoro samoubilački", ne znajući da li će tehnika biti uspješna i bili su zabrinuti da će to postati smetnja.[7] Dinelaris je kasnije rekao da su imalo istinski zastali i razmislili o ideji, možda bi uspjeli odgovoriti Iñárritua od snimanja. Projekat je ipak bio započet. Sa Iñárrituom u Los Angelesu, Giacoboneom i Bo-om u Buenos Airesu, i Dinelarisom u New Yorku, rad na scenariju se odvijao uglavnom preko Skype-a i preko e-mailova.[4] Ovaj način komunikacije pokazao se korisnim, i prema Dinelarisu koji je rekao da vjeruje da su najbolje ideje za Birdmana došle kroz sastanke na Skype-u u dva sata ujutro, gdje su on i Giacobone "lomili jedni druge." Da bil film izgledao kao jedan snimak, zahtijevalo je više rada na pisanju scenarija i više nego što je to uobičajeno. Bo je rekao "sve smo napisali misleći na jedan snimak, ali mnoge odluke koje bi se obično donosile u sobi za montažu bile su donošene prije snimanja." Posljedica pristupa ovakvoj vrsti snimanja je nemogućnost da se izbace neke scene ili promijeni njihov redoslijed, tako da su trebali da budu "vrlo, vrlo sigurni u ono što je napisano na stranici."[5]
Michael Keaton je bio Iñárrituov prvi izbor za ulogu Riggana Thomsona.
Tokom rane faze u pisanju scenarija, Iñárritu nije imao Keatona u vidu, ali se na kraju predomislio: "Kada sam završio scenarij, shvatio sam da Michael nije predstavljao izbor ili opciju, on je upravo bio taj tip".[8] Iñárritu je dodijelio ulogu Keatonu zbog njegove dubine u raznim stilovima glume: mogao je udovoljiti zahtjevima scene, biti detaljan u radu, i glumiti komedije i tragedije "sa velikom dubinom."[9] Keaton je znao za Birdmana prije nego što ga je Iñárritu kontaktirao. On je bio u sred snimanja još jednog projekta, kada je saznao da Iñárritu planira još jedan film. Keaton, veliki ljubitelj njegovog rada, odletio je kući kako bi saznao više.[10] Iñárritu mu je poslao scenarij i onda su razgovarali o svemu za večerom. Prva stvar koju je Keaton pitao režisera je da li ga on ismijava zbog njegove uloge u filmu Tima BurtonaBatman, ali nakon što mu je Iñárritu objasnio ulogu, svu tehniku i proizvodnju filma, Keaton se složio da igra Riggana.[11]
Pronaći glumicu koja bi igrala Lesley bilo je lakše. Naomi Watts je već radila sa Iñárrituom na filmu 21 gram i vrlo brzo je prihvatila njegovu ponudu. Ona je bila u mogućnosti da radi na filmu, jer je u to vrijeme živjela u New Yorku. Iñárritu je svoju odluku da dodijeli ulogu Jakea Galifianakisu nazvao "opkladom". Galifianakis je ispunio kriterije režisera da bude simpatičan i zabavan, ali Iñárritu ga je također smatrao osjetljivim, što mu je omogućilo da dobije ulogu.[12] Emma Stone je već ranije željela raditi sa Iñárrituom prije nego što joj je bila ponuđena uloga. Scenarij koji je Iñárritu dao njoj i ostaloj ekipi uključivao je fotografiju "Čovjek na žici", na kojoj se vidi Philippe Petit kako na žici prelazi do nebodera Twin Towers. Iñárritu je rekao ekipi: "Mi upravo ovo radimo".[13] Nakon što su glumcima bile podijeljene uloge, Iñárritu je počeo da traži finansijere. Prvo je pozvao Fox Searchlight Pictures da finansira projekat, ali oni su odbili njegovu ponudu jer su smatrali da traži jako visok budžet.[14] U jednom trenutku Megan Ellison iz Annapurna Picturesa je željela da se uključi u projekat, ali je odlučila da odustane.[15] Iñárritu je prišao Bradu Westonu, predsjedniku New Regencyja, koji je prihvatio ponudu.[16] Kada je izvršni producent Claudia Lewis iz Searchlighta čula za dogovor, ona je preispitala prijašnju odluku i zatražila da se uključi u projekat. Searchlight i New Regency već su ranije zajedno radili na finansiranju filma12 godina ropstva, i odlučili su da se zajedno pridruže Birdmanu, finansirajući budžet od 16.5 miliona dolara. Weston i Lewis sprijateljili su se sa Iñárrituom, i pomagali su mu u radu na scenariju kao i oko zamjena nekih članova glumačke ekipe. Kada se pridružio snimanju, Josh Brolin je bio postavljen da igra ulogu Mikea Shinera, ali finansijeri su odlučili da ga zamijenu sa Nortonom zbog prezauzetosti.[14] Iñárritu je smatrao da je odluka o dodjeli uloge Mikea Shinera bila teška, jer je želio da njegovi glumci "kvalitetno evociraju stvarnost u svakoj od scena filma."
On je rekao da je iskustvo Nortona kao pozorišnog glumca u kombinaciji sa njegovim samopouzdanjem značilo da je "to na neki način bila neka vrsta mentalne stvarnosti za Edwarda", ali Norton je izjavio da je on bio taj koji je uvjerio Iñárritua da mu dodijeli ulogu. Norton je poštovalac njegovog režiserskog rada i impresioniran je sa njegovim sposobnostima da stvara izvan filmskih granica.[17] Norton je čuo za projekat Birdmana od prijatelja. Kada je dobio scenarij, on ga je pročitao od početka do kraja sve do 3 sata ujutro. Norton je rekao: "Ja sam se toliko smijao da sam probudio komšije."[18] Kada se sutradan Norton susreo sa Iñárrituom, rekao mu je da ne može dodijeliti ulogu nekome ko je "utjelovljenje" onoga na šta scenarij cilja. Umjesto toga, režiser treba da angažira nekoga "ko ima barem malo autentične dubine iskustva, na ovom svijetu." Iñárritu je pristao.[19] Norton nije bio jedini član ekipe koji je imao pozorišnog iskustva.
Amy Ryan, bila je jedna od posljednjih glumica koja je dobila poziv. Iñárritu ju je gledao u predstavi Detroit.[20]Lindsay Duncan je također imala veliko iskustvo u svijetu pozorišta, i odlučila je da prihvati ponudu da igrati kritičara zbog kvaliteta scenarija. "Film je ukusan upravo zbog pisanja."[21] Slično liku Shinera, Iñárritu se teško odlučio oko dodjele lika Laure. Riseborough se našla sa režiserom u kafeu uz šolju čaja, i sjećajući se tog susreta rekla je: "Rekla sam mu da ću hodati po užarenom uglju ako je potrebno samo da radim sa njim".[22] Iñárritu je opisao lik Laure kao "vrlo otkačenu, šaljivu ulogu", ali je rekao: "Kada je Andrea Riseborough počela sa radom shvatio sam da je to bila upravo ona, jer je ona to uradila u pravom tonu, i shvatila ko je ona - ona nije bila ta koja presuđuje."[12]
Snimanje
Benjamin Kanes (Birdman) i Michael Keaton (Riggan) uvježbavaju scenu iz filma.
Nakon što je pisanje scenarija bilo završeno, Iñárritu je kontaktirao prijatelja i snimatelja Emmanuela Lubezkog kako bi razgovarali o njegovoj ideji za film.[23] Nakon što je pročitao scenarij, Lubezki je bio zabrinut da će mu Iñárritu ponuditi posao jer po njegovom mišljenju Birdman je imao sve elemente filma na kojem on "uopšte nije želio da radi", ali nakon dalje rasprave sa režiserom na kraju ipak se predomislio.[24] Njih dvojica su prethodno zajedno radili na reklamama i kratkoj filmskoj antologiji To Each His Own Cinema, ali nikada na igranim filmovima. Lubezki je želio da bude siguran da se Rodrigo Prieto, koji je bio snimatelj na sva četiri Iñárrituova igrana filma, slaže sa ovom odlukom, i nakon što je dobio njegov blagoslov, oni su započeli sa radom.[24] Lubezki je bio zabrinut zato što nijedan film prije nije bio sniman na način kako je Iñárritu planirao, što znači ne bi bilo mjesta za popravke. Oni su unajmili prostor u Sony Studiosu, u Los Angelesu, i sagradili su pomoćnu pozornicu. Scenografija je bila minimalna: platna i podupirači za zidove, trake i nekoliko komada namještaja da obilježe mjesto snimanja.[23] Koristeći kameru i neke statiste, dvojac je radio na filmu kako bi vidjeli da li je to bilo moguće. Nakon što su shvatili da nijedno pozorište nije imalo pozornicu koja im je bila potrebna, oni su se prebacili u Kaufman Astoria Studios u New Yorku.[25]
St. James Theatre - mjesto gdje se odvijalo snimanje pozorišnih scena
Ipak, Iñárritu je želio snimati na Broadway-ju, ali je morao čekati nekoliko sedmica prije nego što je dobio pristup na St. James Theatre. Potom su zaposlili statiste koji su hodali i čitali scenarij i tako dobili predstavu koliko velik prostor im je bio potreban.[26] Nakon toga, oni su dizajnirali i napravili "nacrte" za snimke. Planiranje je bilo precizno. Iñárritu je rekao: "Nije uopšte bilo prostora za improviziranje. Svaki pokret, svaki dijalog, svako otvaranje vrata, apsolutno sve je bilo uvježbavano."[27] Glumci su počeli sa probama čim je bio završen ovaj preliminarni rad: "Nakon što smo nekako saznali kakav ritam scena treba da bude". On je opisao ovaj atipični pristup kao "film naopačke gdje radiš post-produkciju prije samog snimanja."[23]
Tokom proba, Iñárritu je okupio svoje dugogodišnje montažere Douglasa Crisea i Stephena Mirrionea na probnom setu, kako bi mogli razgovarati oko montaže filma.[28] Scenograf Kevin Thompson je bio uvijek prisutan, jer su mnogi od snimaka koje je Iñárritu želio da snima zahtijevali da se gradi novi set na određeni način. Na primjer, Rigganovo ogledalo za šminku i sto bili su postavljeni tako da je kamera mogla vidjeti njegov odraz.[29] Thompson je uzeo u obzir potrebe ekipe, na primjer napravio je stepenice malo šire kako bi napravio mjesta za stopala kamermana Chrisa Haarhoffa.[30] Pisci su bili uključeni u ovoj fazi, podešavajući scenarij kako bi pomogli "da film teče bez prekida".[31] Kada bi se pozadina scene razradila i odredilo vrijeme trajanja scene, ekipa bi išla do Kaufman Studiosa radi proba, i zatim bi odradili glavno snimanje čija radnja se dešavala isključivo u New Yorku u proljeće 2013. godine.[32] U studiju je korišten prostor iza pozornice, uključujući Rigganovu svlačionicu i pozorišne koridore. Pozorište St. James Theatre je bio korišten na dvije sedmice; tu su se snimale scene na pozornici.[33] Scene u baru su snimane u baru The Rum House u ulici 47th Street, a scene akcije su se snimale na 43rd Streetu.[34] Na skoro svim lokacijama snimanja, uključujući i studio, scene su bile osvijetljene prirodnim svjetlom, sa izuzetkom svjetla koje se nalazilo pored prozora i koristilo se za simulaciju dnevnog svjetla. Lubezki je želio da film "izgleda što je više moguće naturalistički." Noćne scene je bilo moguće snimati na ovaj način zbog njujorškog gradskog osvjetljenja.[24]
Snimanje se obavljalo sa Arri Alexa kamerama koje su, zajedno sa ručnim kamerama Alexa M i Alexa XT, bile priključene na Steadicam. Nijedna od kamera nije koristila zaštitu od sunčevog bljeska. Operater Steadicama Chris Haarhoff objasnio je ovu odluku: "Nismo željeli da ova velika crna naprava smeta glumcima. Na ovaj način možemo dobiti dobar snimak izbliza i da svjetlo prođe pored objektiva i osvijetli lice glumca."[30] Lubezki, koji je odradio svo snimanje sa ručnim kamerama, izabrao je Alexa M jer je kamera bila vrlo mala i omogućila mu je da se smjesti na uzak prostor i bude blizu glumaca, a ponekad je snimao na samo par centimetara udaljen od Keatonovog lica.[29] Što se tiče omjera, u početku se radilo sa filmom od 21mm, ali to nije dalo Iñárrituu "intimnost" koju je tražio. Ekipa je umjesto toga radila sa 18mm Leica, koja se korisitla za većinu filma.[30]
Pažljivo isplanirano vrijeme za scene je značilo da bi se zbog najmanje nezgode snimanje otkazivalo. Emma Stone, u jednom intervjuu se prisjetila kako je šest minuta scene u kojoj se Riggan prvi put upoznaje sa Mikeom upropaštena nakon što se ona prebrzo pojavila iza ugla.[35] Zbog toga, broj pokušaja za datu scenu je bio visok, obično dvadeset za kraće scene, a one koje su išle glatko oko petnaest puta.[30] Uživo scena na Times Squareu je snimana samo dva puta, jer nisu željeli da privuku pažnju turista. Kad god se odvijalo snimanje, bilo je dosta pritiska na cijelu ekipu, ali uprkos tome imali su pozitivno iskustvo. Edward Norton je rekao da obično u proizvodnji filma pola ekipe može "imati slobodno" zbog aspekta ponavljanja, ali tokom snimanja Birdmana "svi su bili prisutni tokom cijelog snimanja, tako da su svi bili kao na iglama, jer se oslanjate na četrdeset drugih ljudi u strahu da ne ispuste loptu." Zbog toga, rekao je Stone, režiser je bio u mogućnosti da izvuče najbolje od glumaca, rekavši: "Iñárrituov proces stvara neku vrstu bijesa u vama, a onda na kraju shvatiš da je on upravo dobio toliko toga od tebe da nisi ni znao da to posjeduješ."[36] Andrea Riseborough, međutim, opisala je proces kao "divan", napominjući kako je moguće da osjetiš snimanje sekvence daleko prije nego što se upali kamera, a zatim se "magija događa s vama, a onda se usredsrediš, i sve se stiša".[37] Čim bi se uspješno završila scena, dolazilo je do očitog olakšanja cijele ekipe. Norton je rekao: "Nikada, ama baš nikada nisam bio na snimanju u kojem je svaki dan završavao sa pravim gromoglasnim vriskom od sreće, zato što je snimanje uspješno završeno. Samo se čeka na Iñárrituov vrisak i svi su onda istinski uzbuđeni."[17]
Vizualni efekti
Rodeo FX je radio vizualne efekte za Birdmana, uključujući Rigganove sekvence letenja, zatim Riggan sa svojim alter egom Birdmanom koji ga slijedi dok šeta ulicom, te napad na grad od strane čudnog krilatog stvorenja, helikoptera i zalutalih raketa.[38]
Muzika
Muzika filma se sastoji isključivo od zvukova bubnjeva i kompozicija klasične muzike, među kojima se ističu Sergej Rahmanjinov i Petar Iljič Čajkovski. Iñárritu je smatrao da izbor kompozitora nije bio tako važan, rekavši: "Mislim da su sve klasične kompozicije, na neki način, super, ali iskreno govoreći ako bih ubacio još jedan dobar komad klasične muzike to bi opet bio isti film."[39] Međutim, zvuci bubnjeva sačinjavaju većinu filmske muzike, koje je komponirao Antonio Sánchez. Iñárritu je objasnio izbor rekavši da su zvuci bubnjeva pomogli da se strukturiraju scene, pa su "bubnjevi, za mene, bili odličan način da pronađete ritam filma... na primjer u komediji, ritam je kralj, a ne alati za montažu koji određuju vrijeme i prostor, tako da sam znao da moram imati nešto da mi pomogne pronaći unutrašnji ritam filma."[40] On također nije želio muziku "koja bi ispunila očekivanja publike", ali su bubnjevi, mada više apstraktni, ispunili očekivanja.[41] Muzika iz filma je objavljena 14. oktobra 2014.[42]
Jazz bubnjar Antonio Sánchez komponirao je i snimio muziku za film.
Iñárritu je kontaktirao prijatelja i jazz bubnjara Antonija Sáncheza u januaru 2013. godine, pozivajući ga da napravi muziku za film.[43] Njegova reakcija na pisanje filmske muzike koristeći samo bubnjeve je bila slična reakciji Lubezkog kada je mislio o snimanju filma kao jedan snimak: "To je bio jedan zastrašujući prijedlog jer nisam imao tačku s koje bih započeo. Koliko znam ne postoji nijedan drugi film da ima filmsku muziku kao što je ovaj."[44] Također, Sánchez nikad prije nije radio na filmu, ali je ipak, nakon što mu je scenarij bio dostavljen, uradio "ritmičke teme" za svaki od likova.[45] Međutim, Iñárritu je bio u potrazi za suprotnim pristupom, preferirajući spontanost i improvizaciju. Sánchez je zatim sačekao da se snimanje filma preseli u New York prije nego je nastavio sa radom, gdje je za nekoliko dana obišao set kako bi dobio bolju ideju za film.[46] Nakon toga, sedmicu dana prije glavnog snimanja, on i Iñárritu su otišli u studio da snime demo snimak.[47] Tokom ovih sesija režiser ga je po prvi put vodio kroz scene, i dok je Sánchez improvizirao on bi podizao ruku da označi događaj kao što je, na primjer, kada lik otvara vrata ili opisivanjem ritma sa verbalnim zvukovima.[48] Snimili su oko sedamdeset demo snimaka, što je Iñárritu koristio za nagovijesti ritam scena na setu, a jednom kad je snimanje bilo završeno, spojio ih je u grubu verziju. Sánchez je sažeo proces rekavši: "Film se hranio bubnjevima a bubnjevi su se hranili slikama."[46]
Njegov sljedeći rad na Birdmanu bio je u septembru, kada je otputovao u Los Angeles da ponovo snimi muziku.[43] U ovoj fazi film je već bio montiran, pa je tokom dva dana snimanja Sánchez gledao scene da vidi šta je Iñárritu uradio sa demo snimcima, a zatim ponovo preradio snimke.[49] Ovo je bilo novo iskustvo za Sáncheza koji je sve do tog trenutka, bio vođen svojom improvizacijom kao posljedica "zvuka i energije" koji su ga okruživali. Sada, on je koristio scene kao vodič, i rekao je da je najveći izazov za muziku bio "prilagoditi ono što stvaram za pokretne slike, priču, i dijaloge."[50] Baš kao i u New Yorku, Iñárritu je nadzirao snimke, ali ovaj put je davao konkretne upute. Na primjer, savjetujući Sáncheza da stane ili krene kada bi Riggan izgovorio određene riječi.[46] Iñárritu je također oblikovao cjelokupni osjećaj za muziku. On je želio da stvori što čudnije zvukove kroz film, tako da je za kraj Sánchez morao dosnimavati zvukove četiri bubnja.[47] Osim toga, Iñárritu nije bio zadovoljan s kvalitetom zvuka iz prethodnih snimaka: bilo je previše dobro. Umjesto toga, on je želio instrument koji bi zvučao čudno, kako bi to povezao sa stanjem pozorišta u filmu. Da bi ovo postigao, Sánchez je raštimovao bubnjeve i slagao različite vrsta čembala jedan preko drugoga. Interesantno, to je bio prvi zvuk u filmu, ustvari kada je Sánchez upitao Iñárritu pitanje na španskom, nakon što je raštimao svoje bubnjeve.[45]
Između dva studijska snimanja, Sánchez je bio na turneji sa grupom Pat Metheny Group, s kojima je snimio kompilacijski album.[51] Iñárritu je želio uključiti bubnjara u film od samog početka snimanja, rekavši: "Želio sam da Sánchez postane lik u svom sopstvenom filmu, i da sviranje postane muzika predstave."[52] Bubnjar je preporučio svog prijatelja Natea Smitha, prije nego je odlučio raditi muziku za film, što je rezultiralo da Smith improvizira za vrijeme snimanja. To je značilo da je Sánchez morao da uči od njega i da ga kopira za vrijeme snimanja u Los Angelesu, uz napomenu: "Alejandro je bio vrlo specifičan i on bi gledao kadar iznova i iznova kako bi bio siguran da ne možete da primijetite koji je izvođač zapravo proizvodio zvuk. Nikada u životu ovakvo nešto nisam morao da uradim."[48] Smithova verzija nije bila potpomognuta drugačijim načinom snimanja za scenu izvan St. James pozorišta. Sa bubnjevima se izašlo na ulicu, dok je ekipa koja je nosila mikrofone jedan blok dalje hodala prema i od Sáncheza dok je svirao, kako bi koordinirali zvuk i sliku filma bez potrebe za post-produkcijskim efektima.[47]
Gubitak nominacije za najbolju muziku
12. decembra 2014. godine Akademija filmskih umjetnosti i nauka objavila je spisak nominiranih za Oscara za najbolju originalnu muziku, sa koje je Birdman bio izostavljen. Sánchez je dan prije dobio poruku od žirija objašnjavajući odluku, pozivajući se na pravilo petnaest 87. dodjele Oskara i gdje se navodi "činjenica da film također sadrži više od pola sata neoriginalne (uglavnom klasične) muzike koja je vrlo upadljivo istaknuta u brojnim ključnim trenucima u filmu što je onemogućilo da komisija prihvati vašu nominaciju." Sánchez je odlučio podnijeti žalbu, i zajedno sa Iñárrituom i izvršnim potpredsjednikom Fox Musica, poslao je pismo predsjedniku izvršnog Odbora ogranka Akademije za muziku, Charlesu Foxu, zahtijevajući da Odbor preispita svoju odluku.[53] Jedan od njihovih argumenata je bio da je Odbor pogrešno izračunao trajanje klasične naspram originalne muzike, za koju je Sánchez, nakon što je pojasnio, mislio da "neće predstavljati problem."[54] Fox je odgovorio 19. decembra, objašnjavajući da je održan poseban sastanak muzičkog odbora, iako njegovi članovi imaju "veliko poštovanje" za muziku filma i smatraju je "vrhunskom", ali se klasična muzika "također koristila u filmu", i tako jednako doprinosi djelotvornosti filma", kao i to da su za muzički identitet filma korišteni i bubnjevi i klasična muzika. Na kraju, oni su ostali pri svojoj odluci.[53] Sánchez je rekao da ni on ni Iñárritu nisu bili zadovoljni sa objašnjenjem, "što nećemo biti u mogućnosti da čak i učestvujemo, da uopšte nismo ni na listi, to je nešto što je tako razočaravajuće."[54]
Premijere i zarada
10. jula 2014. godine, najavljeno je da je Birdman bio izabran da otvori 71. Međunarodni filmski festival u Veneciji zajedno sa novim filmom Mohsena Makhmalbafa.[55] Film je imao ograničeno izdanje 17. oktobra 2014. godine, i bio je prikazan u 4 kina u Sjevernoj Americi, a 14. novembra 2014. godine, počeo se prikazivati širom SAD-a u 857 kina.[56] U bosanskohercegovačkom Cinema Cityju počeo se prikazivati 4. februara 2015.[57]
Zaključno sa 15. martom 2015. Birdman je zaradio 42 miliona dolara u Sjevernoj Americi i 56. miliona širom svijeta, što ukupno iznosi 98 miliona dolara, naspram budžeta od 16,5 miliona dolara.[2] U četiri kina u New Yorku i Los Angelesu, film je zaradio 424,397 dolara tokom ograničene sjevernoameričke premijere, sa prosjekom od 106,099 dolara po kinu zauzimajući 20. poziciju filmova svih vremena.[58] Tokom drugog vikenda 24. oktobra 2014, prikazivanje Birdmana se proširilo na još 50 kina i zaradivši blizu 1.4 miliona dolara, što je prosječno 27,593 dolara po kinu.[59] U Meksiku premijera filma je bila 13. novembra 2014, zaradivši 628,915 dolara tokom vikenda, zatim u Velikoj Britaniji 2. januara 2015. godine, zaradivši preko 2.3 miliona dolara preko vikenda.[60] U Velikoj Britaniji, Australiji i Italiji, film je zaradio 7.6, 3,97, 1.97 miliona dolara respektivno.[60]
Kritike
Birdman je dobio odličnu ocjenu kritike, a posebno za glumu Keatona, Nortona, i Stonea, kao i za Iñárrituovu režiju i scenarij, te za fotografiju Lubezkog. Internetski preglednik Rotten Tomatoes, donosi rejting od 93% na osnovu 257 recenzija, sa prosječnom ocjenom od 8.5/10. Sajt je objavio sljedeći konsenzus kritičara: "Odličan skok naprijed za režisera Alejandra Iñárritua, Birdman je ambiciozno tehničko djelo osnaženo slojevitom pričom i izuzetnim nastupima Michaela Keatona i Edwarda Nortona."[61] Još jedan internetski preglednik Metacritic dao je filmu ocjenu 88 od ukupno 100 poena, na osnovu mišljenja 49 kritičara, dajući mu "univerzalne pohvale."[62]
Rad na kameri koja prikazuje većinu filma kao jedan kontinuirani snimak, naišao je na veliko priznanje za njegovo korištenje.[63] Peter Debruge iz magazina Variety ocjenjuje glumu kao "povratak stoljeća". On je dalje opisao film kao "samosvjesnu satiru šou biznisa" i nazvao ga je "trijumfom na svakom kreativnom nivou."[64] Robbie Collin iz magazina Daily Telegraph dao je filmu maksimalnu ocjenu 5/5, sa posebnom pohvalom za korištenje dugih snimaka Emmanuela Lubezkog, direktora fotografije.[65]Richard Roeper dao je filmu ocjenu "A", i napisao je da je Keaton postao ozbiljan kandidat za Oskara za najboljeg glumca.[63] Richard Brody iz magazina New Yorker, nazvao je film "godarovski", upoređujući ga sa filmovima Pierrot le fou, Svako za sebe, Alphaville, i Njemačka godina 90 Nine Zero, četiri klasična filma francuskog režisera Jean-Luc Godarda.[66] Međutim, on je ocijenio da film nije postigao isto filmsko majstorstvo, dodajući: "to nije dobra ideja za filmaša da se ravna sa gospodinom Godardom." Tematski, on ga je uporedio sa filmom Johna CassavetesaOpening Night. On je dodao da su glumci igrali jednu "vrstu modernog naturalizma, bez ekscentričnosti pokreta, viška izražavanja, ili pojačane i formalističke preciznosti, što je poslovna uobičajenost savremene kinematografije."[66] Također još jedan kritičar iz New Yorkera, Anthony Lane odbacio je sugestiju filma o filmskim kritičarima da oni mogu uništiti filmove, objašnjavajući: "Neko je trebao reći Iñárrituu da kritičari, iako su često zluradi, nisu uvijek takvi, i da svako ko kao Tabitha radi u stilu: "Ja ću uništiti tvoju predstavu," prije nego što u stvari i vidi predstavu, ne bi dugo trebao ostati u tom poslu."[67]
Neki kritičari su iznijeli dosta negativne recenzije. U filmskom pregledu za magazin Vanity Fair Richard Lawson ga je nazvao "sivim" i "varljivo jednostavnim."[68]
Inarrituov Birdman odražava žal za trenutnim stanjem filmske industrije kroz fantastično, intimno i halucinogeno putovanje sve do uma umjetnika, gdje se bitka između integriteta i slave nemilosrdno odvija tokom ere dominacije blockbuster filmova. Ako planirani projekti pojedinih filmskih studija budu ostvarivani kako je zacrtano, u narednih 5 godina vidjećemo više od 50 filmova u kinima sa temom superheroja. Čak i oni predskazivači propasti kinematografije, koji su plakali kad su objavljene Zvjezdane staze 1977. godine, nisu mogli da predvide takvu prezasićenost viškom franšize. Dok kino svijet (od produkcije do premijere) postaje sve više ekskluzivni blockbuster, onda ima smisla za režisera kao što je Alejandro Gonzalez Inarittu da upita: "Gdje ja pripadam?" Dok su Inarrituovi filmovi univerzalni u temi, sa filmovima kao što su 21 gram i Biutiful, iako sjajni teško da mogu biti zabava uz kokice subotom navečer. Tako dolazimo do Birdmana, kao najbliži Inarrituov film koji će ikada dostići status filma o superheroju, ali u poređenju sa ostalima ipak je najdalje od superheroja. Ali, što je još važnije Birdman podsjeća koliko je Keaton veliki glumac, donoseći izvedbu koja je ispunjena zajedljivom komedijom, žestokim bijesom i potresnom dramom, i sve to umotano u duboki smisao melanholije. Slično kao Fellinijev klasik iz 1960. 8 ½, Inarrituov Birdman je vrlo intiman film o slabosti umjetnika, a ipak je epski, inovativan, i ambiciozan u pristupu. Inarritu bilježi umjetnikovu borbu između ambicija, divljenja i slave sa nezaboravnim obimom i vještinom u obliku formata neprekidnog snimka, dok njegova kamera prolazi kroz hodnike iza pozornica, po pozornici, zatim na prometne njujorške ulice, i nazad na zadivljujući način. Vrlo su male šanse da ćemo ikada vidjeti Inarritua da opet režira film o superheroju. Njegova filozofija je previše čista i njegova mašta originalna za takav zadatak. Međutim, kad prođe 5 godina i kada nas tih 50 superherojskih filmova dovede do ludila, sigurno će se Inarritu opet pojaviti sa originalnim pričom i vizijom da nas spasi.
Postoji samo šesnaest vidljivih rezova u cijelom filmu.
S obzirom na neobičan stil snimanja kao dugotrajni snimak, Edward Norton i Michael Keaton brojali su greške od strane glumačke ekipe. Emma Stone je imala najviše grešaka; Zach Galifianakis je imao najmanje. On je zapravo napravio nekoliko grešaka za vrijeme snimanja, ali je vješto prikrio svoje greške, dovoljno dobro da snimci budu uključeni u film.
Zato što je film bio pažljivo uvježbavan i sniman u kontinuitetu, proces montaže trajao je samo dvije sedmice.
Na konferenciji za novinare u Rigganovoj garderobi, on kaže da nije igrao Birdmana od 1992. To je ista godina kada je izašao film Povratak Batmana (1992), posljednji film o Batmanu u kojem je glumio Michael Keaton.
Martin Scorsese se može vidjeti u publici kada Michael Keaton hoda po pozornici u donjem vešu nakon što je šetao kroz Times Square.
Michael Keaton je rekao da je ovaj film bio njegov najveći izazov koji je ikada uradio. On je također rekao da je ličnost njegovog lika Riggana potpuno drugačiji od bilo kojeg lika kojeg je ikad igrao.
Prema Iñárrituu, on je bio na večeri s režiserom Mikeom Nicholsom u New Yorku dvije sedmice prije nego što je počeo snimati film. Iñárritu je objasnio Nicholsu svoj plan o tome kako će snimati film kao jedan dugotrajni snimak. Nichols je predvidio da će projekt biti katastrofa, jer bez mogućnosti da se koriste rezovi i montaža, sužavaju se mogućnosti za komediju. Iñárritu je rekao da ga sastanak nije obeshrabrio, ali mu je umjesto toga pomogao da postane svjestan nivoa težine onoga što je trebao da uradi.
Tekst koji se može pročitati na samom početku filma, riječi su napisane na nadgrobnom spomeniku Raymonda Carvera u stvarnom životu: "A da li ste dobili ono što želite iz ovog života? Ja jesam. A šta si ti želio? Da sebe nazovem omiljenim, da se osjećam omiljenim na ovoj zemlji."
Edward Norton i Zach Galifianakis, rekli su da su poštovaoci glume Michaela Keatona i bili su uzbuđeni da rade s njim na ovom filmu. Norton je naveo filmove Noćna smjena (1982), Mr. Mom (1983), i Bubimir (1988) kao tri od omiljenih Keatonovih filmova sa kojima je odrastao.
Ovo je bila prva glavna uloga za Michaela Keatona u šest godina. Njegova prethodna glavna uloga je bila u filmu Merry Gentleman (2008), za koji je uradio i režiju.
Prvi film nakon 34 godine koji je osvojio Oscara za najbolji film a da nije imao nominaciju za najbolju montažu. Posljednji film kojem se to desilo je bio Obični ljudi iz 1980. Oba filma su imali isti broj pobjeda, ukupno četiri, uključujući i one za najbolju režiju i najbolji scenarij.
Prvi dobitnik Oscara za najbolji film koji se u potpunosti snimao digitalno. Prijašnji pobjednici su u potpunosti ili djelomično bili snimani na filmskoj traci.
Prilikom uručivanja Oscara za najbolji film Sean Penn je, prilikom otvaranja koverte sa imenom pobjednika rekao: "I Oscar ide ... ko dade ovom kurvinom sinu zeleni karton? Birdman!" Šala se odnosila na režisera Iñárritua, koji je imigrant porijeklom iz Meksika. Nekoliko medija ocijenili su Pennov komentar kao uvredljiv, ali Iñárritu je rekao da je on to shvatio kao šalu, jer su on i Penn dobri prijatelji još otkako su zajedno radli na filmu 21 gram (2003).
Citati
Mike Shiner: Čovjek postaje kritičar, kada shvati da ne može biti umjetnik, na isti način čovjek postaje doušnik kada ne može biti vojnik.
Najbolji film – Australijski filmski institut, nagrada Udruženja filmskih kritičara Floride i Kansas Cityja
Emmanuel Lubezki – najbolja fotografija – nagrada Udruženja američkih snimatelja, nagrada Udruženja filmskih kritičara Bostona, Chicaga, Dallasa, Denvera, Georgije, Houstona, Las Vegasa, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, St. Louisa i Washingtona D.C., Savez filmskih novinarki, Filmska nagrada Hollywooda, nagrada "Nezavisni duh", "Satelit"
Antonio Sanchez – najbolja muzika – nagrada Udruženja filmskih kritičara Austina, Denvera, Iowe, Las Vegasa, Phoenixa i St. Louisa, Savez filmskih novinarki
Michael Keaton – najbolji glumac – nagrada Udruženja filmskih kritičara Bostona, Chicaga, Dallasa, Floride, Iowe, Kansas Cityja, Las Vegasa, Londona, Oklahome, Phoenixa, San Franciska, Utaha i Washingtona D.C., Savez filmskih novinarki, Australijski filmski institut, Filmski festival u Chicagu, nagrada "Gotham", "Nezavisni duh", "Satelit", Filmski festival u Santa Barbari
Emma Stone – najbolja sporedna glumica – nagrada Udruženja filmskih kritičara Bostona
Alejandro Iñárritu, Nicolás Giacobone, Alexander Dinelaris, Armando Bo – najbolji scenarij – nagrada Udruženja filmskih kritičara Bostona, Dallasa, Denvera, Kansas Cityja, Las Vegasa, New Yorka, Phoenixa, San Franciska, St. Louisa i Washingtona D.C., Savez filmskih novinarki, Australijski filmski institut
Alejandro Iñárritu – najbolji režiser – nagrada Udruženja filmskih kritičara Dallasa, St. Louisa, Utaha i Vancouvera, Australijski filmski institut, Udruženje američkih režisera, Filmski festival u Palm Springsu
Edward Norton – najbolji sporedni glumac – nagrada Udruženja filmskih kritičara Kansas Cityja, Oklahome i San Franciska
Douglas Crise, Stephen Mirrione – najbolja montaža – nagrada Udruženja filmskih kritičara Phoenixa i Washingtona D.C., Savez filmskih novinarki[70]
.JPG)
