Švedsko-novgorodski ratovi (ruski: Шведско-новгородские войны) je ime čitavog niza vojnih sukoba između Novgorodske republike i Švedske za kontrolu sjeverne obale Finskog zaljeva – Ingriju, koja je bila naročito važna Hanzeatskom savezu jer je ležala na trgovačkom putu između Sjeverne Evrope i Bizanta.[1]
Ti sukobi imali su i religijsku podlogu – kao sukob istočnih pravoslavaca, i zapadnih katolika, iako službeno sve do 14. vijeka rimske pape nisu odobrile nijedan križarski pohod.
Pozadina
Švedski Vikinzi - poznati kao Varjazi još su od ranog srednjeg vijeka upadali duboko na teritorij Rusije u svojim trgovačko - pljačkaškim pohodima, ali su to bili sukobi malih razmjera.[1]
Isto tako je i Novgorodska republika odgovarala na takve upade slanjem malih jedinica koje bi za odmazdu znale brzo i iznenadno napasti i opustošiti tadašnja švedska naselja Porvoo, Turku (Abo), pa čak i Sigtunu i Stockholm.[1]
Pojavom snažnije organiziranih državnih zajednica tokom 12. vijeka kako u Švedskoj tako i u Rusiji ti sukobi su od 100 porasli na 1000 i više sudionika - u prave ratove.[1]
Tok rata
Kako iz tih vremena ima vrlo malo dokumenata, nezna se pouzdano kad su ti sukobi počeli. Negdje 1142. Finci i Šveđani napali su Utvrdu Ladoga ali su ih snage Novgorodske republike uspješno odbile .[1]
Po novgorodskom ljetopisu, godine 1149. odred od 1.000 Finaca i Šveđana napao je Utvrdu Ladoga, pa posada utvrde i kneževe snage od nekih 500 ljudi nisu bile dovoljne da odbiju napadače, pa su žurno mobilizirani seljaci, pa je napad na kraju odbijen.[1]
Nekih 1000 dobro naoružanih švedskih vitezova, sa svojim štitonošama, napalo je 1164. kraj oko Jezera Ladoga, ali su poraženi a neki od njih i zarobljeni.[1]
Odmah nakon toga su Novgorođani poduzeli pohod na Švedsku i 1188. razorili tadašnju prijestolnicu Sigtunu, koju nakon tog više nije bilo moguće obnoviti, pa je preseljena u unutrašnjost na Jezero Mälaren pored Stockholma.[1]
Po tadašnjim ljetopisima Šveđani su 1229. sa nekih 2.000 ljudi napali naselja na ušću rijeke Volhov u Ladogu. Njihov napad je odbijen uz znatne žrtve na novgorodskoj strani.[1]
Nevska bitka
Nevska bitka (Prvi švedski križarski rat) odigrala se 15. jula 1240. na lijevoj obali Rijeke Neve, na pola puta između Finskog zaljeva i Jezera Ladoga.[2]
U njoj su se sukobile švedsko-norveško- finske snage od nekih 5.000 vojnika koje je vodio finski biskup Thomas, sa vojskom novgorodskog kneza od 1.000 najamnika i nekih 300 do 400 Ladožana i Ingrijaca koji su priskočili upomoć. Rusi su i pored brojčane inferiornosti pobjedili.[2]
Novgorođane je vodio mladi knez Aleksandar Jaroslavič, koji je je kasnije 1547. kanoniziran kao Aleksandar Nevski.[2]
Promjena fokusa
Nakon tog poraza Šveđani su od sredine 13. vijeka promjenili smjer svojih napada na Novgorod, pa su udarali preko Narve i Livonije.[2]
Između 1249. - 1250. (Drugi švedski križarski rat) Šveđani su konačno uspjeli zauzeti finsku Tavastiju (Häme), gdje su 1250. podigli zamak Tavastehus i tako izbili na granice novgorodske Karelije.[2]
Novi novgorodski knez Dimitrij Aleksanrovič poduzeo je 1278. pohod po finskoj Kareliji da prikupi porez i provjeri dali taj pogranični kraj pripada još uvijek pod njegovu vlast, ili se odmetnuo.[2]
Šveđani su 1293. poduzeli invaziju na Karelijsku prevlaku, gdje su osnovali zamak Viborg. Taj se pohod uzima i kao Treći švedski križarski rat.[2]
Nakon tog su između 1293. i 1294. nastavali napadati na Novgorod i Kareliju ali se nisu pomakli.[2]
Švedski garnizon iz Viborga je 1295. uz pomoć finskih milicija bez nekog većeg ruskog otpora zauzeo je kraj uz Rijeku Vuoksi i grad Priozersk gdje su osnovali zamak Kexholm.
Tako se, na kraju 13. vijeka švedsko-novgorodska granica, koja je nekad tekla uz rijeku Kymijoki pomakla za 100 – 150 a na nekim mjestima i 200 km prema istoku.[2]
Šveđani su 1299. doplovili sa 1200 brodova i ušli u Nevu sve do njenog izvora kod Ladoge gdje su podigli zamak Landskronu.[2]Već 1301. Novgorođani su razorili tu utvrdu.[2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 „ОБ ОТНОШЕНИЯХ НОВГОРОДСКОЙ РУСИ СО СВЕЙСКИМ КОРОЛЕВСТВОМ ДО СЕРЕДИНЫ ХIII в.” (ruski). В. В. Похлебкин. Pristupljeno 08. 10. 2015.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 „РУССКО-ШВЕДСКИЕ ВОЙНЫ И МИРЫ С СЕРЕДИНЫ ХIII в. ДО СЕРЕДИНЫ XVI в.” (ruski). В. В. Похлебкин. Pristupljeno 08. 10. 2015.
Vanjske veze
