I otac Gropiusa bio je arhitekt, tako je i Walter krenuo očevim stopama studirati arhitekturu, prvo u München (1903) a zatim u Berlin (1905-1907). Od 1908 do 1910 radi u birou arhitekta Petera Behrensa, nakon tog otvorio je vlastiti projektni biro u Berlinu, u kojem je zajedno s njim sve do 1925 radio i arhitekt Adolf Meyer.
Za služenja vojnog roka u Prvom svjetskom ratu (bio je major i skoro je poginuo[1]) 1915, oženio se sa famoznom femme fatale - udovicom Gustava MahleraAlmom Mahler. S njom je imao dvoje djece; Manon, koja je u 18 godini umrla od dječje paralize1935. Drugo dijete Carl Martin, rodio se teško bolestan i umro je sa deset mjeseci, nakon toga pukao je njegov brak sa Almom 1920[2]., jer je ona pronašla novog ljubavnika Franza Werfela.
Manon, Walter i Alma Gropius
Nakon rastave sa Almom, Gropius se 1923 oženio sa Ise (Ilse) Frank (umrla 1983), s kojom je u braku ostao do kraja života, nisu imali djece, već su usvojili Beate Gropius, poznatu kao Ati.
Gropiusova arhitektura
Već prije Prvog svjetskog rata projektirao je tvornice i stambena naselja, koja se odlikuju funkcionalnošću i primjenom novih građevnih materijala. U Weimaru je 1919. osnovao Bauhaus, visoku školu za arhitekturu i dizajn. Gropius je 1923. dizajnirao slavnu kvaku za vrata koja se i dan danas smatra jednim od najbolje dizajniranih predmeta iz Bauhausa.
U svom berlinskom ateljeu je od 1928. godine projektirao je mnoge stambene zgrade, radnička naselja, javne zgrade, sva su ta djela obilježena strogom jednostavnošću. Nakon dolaska nacista na vlast i zabrane daljnjeg rada Bauhausa uz pomoć prijatelja engleskog arhitekta Maxwella Frya, emigrirao je 1934. godine u London, tu je zajedno sa Fryom radio u njegovoj grupi Isokon. Ali je već 1937, emigrirao u Ameriku. U gradu Lincolnu, u Massachusettsu, podigao je vlastitu kuću, koja je danas poznata kao Kuća Gropius, to je bio prvi objekt internacionalnog funkcionalizma u Americi i izvršio je velik uticaj na američke arhitekte. Gropius se skromno branio rekavši da si je on podigao kuću u skladu sa tradicijama Nove Engleske koja je usput trebala zadovoljiti njegove osnovne životne potrebe.[3]
Gropius i njegov bauhauski kolega i miljenik Marcel Breuer dobili su zajedničku šansu da predaju arhitekturu i dizajn na Univerzitetu Harvard u Cambridgu i projektiraju za kompaniju Pittsburgh Reduction Company koja je proizvodila aluminijske prozore i vrata, veliki ogledni projekt
Aluminum City Terrace u New Kensingtonu, Pennsylvania. U razradi tog projekta su se i posvadili i zauvjek razišli. Gropius je 1944, dobio američko državljanstvo, nakon tog je 1945, zajedno s kolegama; Normanom Fletcherom, Jean Fletcher, Johnom Harknessom, Sarah Harkness, Robertom MacMillanom, Louise MacMillen i Benjaminom Thompsonom osnovao u Cambridgu projektnu kompaniju - The Architects' Collaborative (akronim TAC). Za njegova života to je bio jedan od najcjenjenih projektih biroa na svijetu, nakon njegove smrti je bankrotirao 1995.
