Bizantsko-perzijski ili Rimsko-perzijski rat 421-422. godine je bio oružani sukob koji se vodio između Istočnog Rimskog Carstva na jednoj te Perzijskog (Sasanidskog) Carstva na drugoj strani. Pokrenuo ga je godine 421. istočnorimski car Teodozije II koristeći kao povod progone kršćana od strane perzijskog kralja Bahrama V, zbog čega ga neki historičari smatraju prvim "križarskim ratom". Rimljani su ispočetka imali uspjehe protiv Perzijanaca, ali je provala Huna pod kraljem Ruom u Trakiju natjerala Teodozija II da već sljedeće godine sklopi mirovni sporazum sa Perzijancima. Prema njegovim odredbama su zadržane predratne granice (status quo ante bellum), ali su se oba carstva obavezala na ustupke po pitanju slobode religije; tako je kršćanima na teritoriju Perzije dozvoljeno slobodno ispovijedanje njihove religije, dok su ista prava priznata zoroastrijcima na teritoriju Rima/Bizanta.