Bio je izuzetno nadareno dijete, te je dobio književnu nagradu kao dječak. U mladim danima je prihvatio liberalne ideje te je u vrijeme apsolutističke vladavine Fernanda VII bio prisiljen otići u egzil u Francusku. Nakon Fernadove smrti se vratio u domovinu i počeo baviti politikom, postavši član Napredne stranke i sudjelujući u nizu vlada. Premijerom je postao nakon pada uticajnog naprednjačkog vođe Baldomera Espartera; zbog optužbi za nasilno raspuštanje je morao napustiti to mjesto i ići u egzil u Francusku. Odatle se vratio 1847. godine, a kasnije je služio kao španski ambasador u Francuskoj.
