Oscar Niemeyer je bio najzaslužniji arhitekt za krajnji izgled Sjedišta UN-a u New Yorku (1947.)
Po političkom određenju bio je komunist, član brazilske komunističke partije. Za vrijeme diktature u Brazilu živeo je u egzilu u Francuskoj (1965.-1982.).
Projektirao je više od 600 objekata u Brazilu, SAD-u i u Europi. I kao stogodišnjak Niemeyer je dolazio u svoj ured u zgradi Mae West u središtu Rija.
Niemeyer je rođen kao jedno od šestoro djece u strogo katoličkoj obitelji u Rio de Janeiru. Njegov otac, rođeni Nijemac, je bio grafički dizajner, a njegov otac sudac brazilskog vrhovnog suda[1], dok su majčini roditelji bili jedni od prvih članova brazilske komunističke partije[2].
Nakon katoličke škole u Rio Barabiten, 1928. godine je upisao studij arhitekture u Nacionalnoj školi likovnih umjetnosti (Escola Nacional de Belas Artes) na kojoj je diplomirao 1934. god. Uslijedilo je plodno razdoblje u arhitektonskom studiju Lúcia Coste. Njih su dvojica projektirali prvu modernu zgradu u Brazilu, Ministarstvo obrazovanja i zdravlja u Rio de Janeiru, u čemu im je pomogao slavni švicarski arhitekt, Le Corbusier. Očaran mladim učenikom Le Corbusier ga je učinio svojim asistentom i od 1947.-53. on je predstavljao slavnog arhitekta prilikom planiranja Sjedišta UN-a u New Yorku. Njihova suradnja je djelovala na stroge ortogonalne linije moderne arhitekture oko kružnice i krivulje od armiranog betona.
Zgrada nacionalnog kongresa (Congresso Nacional), Brasília (1957.-64.)
Luciju Costi posao izgradnje brazilske prijestolnice, Brasílije, ponudio je predsjednik Juscelino Kubitschek, a ovaj je svojem učeniku Niemeyeru povjerio projektiranje zgrade Kongresa, Palače pravde, katedrale i stanova (1957.-64.). Urbano središte Brasilije je 1987. godine upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Americi.
Dvije godine nakon vojnog puča u Brazilu, 1964. godine, Niemeyer je zbog svog članstva u Komunističkoj partiji Brazila (PBC) od 1945. god., morao prebjeći u Francusku. Koncem 1960-ih postaje predavač arhitekture na Federalnom sveučilištu u Rio de Jenairu (Universidade Federal do Rio de Janeiro, UFRJ), ali se potpuno vraća u Brazil tek nakon potpune amnestije 1982. godine.
God. 1988., dobio je prestižnu Pritzkerovu nagradu za arhitekturu. Od 1992.-96. bio je predsjednikom Komunističke partije Brazila, koju je 1990. god. napustio, ali je ostao gorljivi Marksist do kraja života[3].
Umro je od melanoma 5. prosinca 2012. godine u Rio de Janeiru, deset dana prije svog 105. rođendana.
Djela
Oscar Niemeyer je jedan od najplodnijih arhitekata 20. stoljeća. Dizajnirao je više od 600 zgrada koje su izvedene ili su još uvijek u fazi izvedbe. On je sam podijelio svoj rad u pet razdoblja: 1. Pampulha, 2. od Pampulhe do Brazilije, 3. Brasilia, 4. zgrade u inozemstvu (Pariz, Milano, itd.) i 5. kasnija djela. Nekoliko njegovih zgrada se smatra arhitektonskim ikonama modernizma, a još dvadesetak njegovih projekata se trenutno (2012.) gradi u nekoliko zemalja.
Svojim futurističkim plastičnim formama blagih krivulja, oduvijek je pokušavao ostvariti ravnotežu otvorenih prostora i volumena građevina. Tim pristupom je učvrstio svoju reputaciju kao jedan od najvažnijih inovatora moderne arhitekture.
Popis najznačajnijih djela
1937.-43. - Ministarstvo zdravlja i obrazovanja, sada Palača kulture Gustavo Capanema (u suradnji s arhitektima kao što su: Le Corbusier, Lucio Costa, Jorge Machado Moreira i Afonso Eduardo Reidy), Rio de Janeiro, Brazil
