U Velikoj oktobarskoj socijalističkoj revoluciji i Ruskom građanskom ratu učestvovalo je oko 30.000 Jugoslovena, oktobaraca.[1] U toku revolucije formirana je Jugoslavenska komunistička grupa pri Ruskoj komunističkoj partiji (boljševika).[2]
Učešće Jugoslovena je zabeleženo i u jurišu na Zimski dvorac, 7. novembra 1917, kojim je označena pobeda Oktobarske socijalističke revolucije. Potom su se oni pojavili i u mnogobrojnim odredima Crvene garde, odnosno kasnije Crvene armije, bilo da su formirali samostalne internacionalne bataljone i odrede, sve do pukova, bilo da su se borili zajedno sa pripadnicima drugih nacionalnosti. Zapaženo je i njihovo učešće na raznim frontovima borbe. Naročito ih je veliki broj bio u Ukrajini i južnoj Rusiji, zatim u Povoložju, pa sve dalje, u borbama na Uralu, u zapadnom Sibiru i na Dalekom istoku.
Takođe, postojali su i srpski bataljoni u Arhangelsku i Murmansku, koji su se na strani engleskih intervencionista borili protiv ruske revolucije.[3]
Mnogi oktobarci su se vraćali u upravo obrazovanu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca u kojoj su ideje Lenjina i oktobarske revolucije poslije 1920. godine bile zabranjene. Istaknuti oktobarci su odmah nakon povratka bili evidentirani, a istaknutiji progonjeni i hapšeni. Zbog toga su mnogi oktobarci povratnici bili primorani da se vrate natrag u SSSR i tamo nastave život kao politemigranti.[4]
Pripadnici jugoslovenskih naroda su na razne načine dospeli u Rusiju. Najviše je bilo ratnih zarobljenika ili onih koji su se i sami predali Rusima, ne želeći da se bore u redovima vojske Austrougarske monarhije. Bilo je Jugoslovena koji su još ranije otišli na rad u Rusiju ili studirali na pojedinim fakultetima.
Jugosloveni koji su se u to vreme našli u Rusiji razlikovali su se i po socijalnom poreklu i političkoj pripadnosti. Većinom su to bili zemljoradnici - preko 80%, ali bilo je radnika i zanatlija, a takođe i oficira i podoficira. Jedan mali deo njih, i ranije je pripadao radničkim organizacijama, kao aktivni članovi sindikata i socijaldemokratskih partija koje su u pojedinim zemljama Jugoslavije postojale već dve-tri decenije pre početka Prvog svetskog rata. Iz takvih sredina regrutovali su se aktivni učesnici revolucije.
Prikupljanje i organizovanje Jugoslovena u Rusiji počelo je još pre Oktobarske revolucije, odmah posle izbijanja februarsko-martovske revolucije. Tome je doprinela posebna okolnost što se u to vreme na tlu Rusije obrazovao "Jugoslovenski dobrovoljački korpus", koji je, na zahtev srpske vlade, trebalo da okupi mnogobrojne pripadnike jugoslovenskih naroda, formira ih u vojne jedinice i omogući njihovo prebacivanje na pojedine frontove, kako bi učestvovali u direktnim borbama za oslobođenje jugoslovenskih zemalja. Ovaj korpus je bio sastavljen većinom od Srba iz krajeva koji su pripadali Austrougarskoj, zatim od Hrvata i Slovenaca.
Jedan deo boraca korpusa, uglavnom socijalno orijentisanih, se s proleća 1917. godine pobunio i izdvojio. Posle izdvajanja počeli se samostalno organizovti, povlačeći za sobom veliki deo ljudstva. Pored pojedinih rezervnih oficira, istaknutu ulogu u organizovanju Jugoslovna imali su podoficiri i borci, ranije pripadnici socijalističkih partija, koji su se već u toku rata povezivali s boljševicima i sa drugim revolucionarnim grupama u Rusiji.
Poslije pobjede oktobarske revolucije održan je u Moskvi, u proljeće 1918, kongres austrougarskih zarobljenika. Kongres je značajan po tome što je to prvi kongres poslije oktobarske revolucije čiji je inicijator bio sam Lenjin. U pripremi i organizaciji kongresa najviše su bili angažovani od strane Madžara Bela Kun, a od strane Jugoslavena dr Vukašin Marković. Kongresu je prisustvovalo oko 500 ljudi. Na kongresu je, pored ostalih, govorio i dr Vukašin Marković. On je govorio o potrebi stvaranja organizacije austrougarskih zarobljenika koji će, kada se vrate u svoju zemlju, biti sposobni da izvrše revolucionarne zadatke po uzoru na boljševike.[5]
Kongres je donio rezoluciju o stvaranju Federacije inostranih grupa pri RKP(b), unutar koje je formirana i Jugoslavenska komunistička grupa. Njeno su rukovodstvo sačinjavali: dr Vukašin Marković, Dragutin Godina, Ivan Ferenčak, Ivan Matuzović, Franjo Drobny, Vladimir Ćopić, Lazo Vukičević, Lazo Manojlović, Nikola Grulović, Nikola Kovačević, Josip Sorić, Dragutin Vidnjević i Milan Brkić.[5] Mnogi od njih vratit će se poslije u Jugoslaviju i postati komunistička jezgra novog revolucionarnog pokreta u domovini. Na sjednici JKG od 3. srpnja 1918, izabran je Vukašin Marković za predsjednika. Nakon njegovog odlaska na front, 15. kolovoza 1918 se Vladimir Čopić imenuje za pomoćnika sa ovlastima da rukovodi grupom "u vrijeme odsutnosti druga Vukašina Markovića".[5]
Rad na organizovanju Jugoslovena pretpostavljao je i veliku propagandnu i organizaciono-političku aktivnost. Osim neposrednog formiranja partijskih organizacija i stvaranja posebnih jugoslovenskih sovjetskih organa, značajnu ulogu u tome odigrali su i listovi koje su Jugosloveni pokretali u Sovjetskoj Rusiji. Javljali su se pod raznim nazivima, kao "Jugoslavenski revolucionar" (u Kijevu, početkom 1918), "Internacionalist" izlazio na tri jezika - nemačkom, mađarskom i srpsko-hrvatskom, u redakciji Jugoslovena Lazara Vukičevića, u Caričinu, 1918), "Revolucija", a potom "Svjetska revolucija", za čije je pokretanje najzaslužniji dr. Vukašin Marković (izlazio u Moskvi 1918. i 1919), "Komuna" (u Irkutsku, 1920), "Crveni barjak", odnosno "Crvena zastava" i "Rdeči prapor" (u Taškentu, 1920) i neki drugi. Posebna karakteristika pojedinih od ovih listova je bila u ome što su istovremeno izlazili na tri jugoslovenska jezika i sa tri naziva, kao npr. "Crveni barjak" (hrvatski, latinicom), zatim "Crvena zastava" (srpski, ćirilicom) i "Rdeči prapor" (slovenački).
Ovi listovi i literatura nisu rasturani samo među jugoslovenskim radnim ljudima u Rusiji nego su često prebacivani i u domovinu, što je bilo od posebnog značaja, naročito u vreme dok se još nije stabilizovala novoformirana Komunistička partija Jugoslavije. Time je ispunjavan još jedan zadatak - da se ideje internacionalizma i revolucionarno iskustvo prenese i u domovinu kako bi se pomoga razvitak revolucionarnog pokreta.
U cilju širenja revolucionarnog pokreta organizovani su partijski, politički i vojni kursevi, kroz koje je prošlo blizu hiljadu Jugoslovena pre povratka u domovinu. Tih kurseva je bilo više, naročito tokom 1920. i 1921. godine, a kao organizatori i predavači pojedinih predmeta isticali su se Milan Kodrnja, dr Pavle Gregorić, Dragutin Sadura, Ivan Olrom i drugi.
Pojedini učesnici Oktobarske revolucije su koristili svoje iskustvo u razvitak revolucionarnog pokreta u svojoj zemlji i često su zauzimali i istaknuta mesta u rukovodstvu KP Jugoslavije. Neki od njih su postali članovi prvog Centralnog komiteta KPJ ili su bili izabrani za poslanike na partijskoj listi 1920. godine, kao Vladimir Čopić, Lazar Vukičević i dr, a kasnije Nikola Grulović. Jedan od učesnika Oktobarske revolucije i član Jugoslovenske sekcije Komunističke partije pri Ruskoj komunističkoj partiji (boljševika), bio je i Josip Broz Tito. Deo učesnika Oktobarske revolucije nastavio je da aktivno radi sve do uključivanja u Narodnooslobodilačku borbu, boreći se za pobedu socijalističke revolucije u Jugoslaviji u periodu od 1941. do 1945. godine. Iako je broj tih ljudi bio relativno mali, njihovo učešće je od bilo od značaja.
Danilo Srdić je bio nosilac najvišeg sovjetskog odlikovanja Ordena Crvene zastave.
Povodom proslave 50-godišnjice Velike oktobarske socijalističke revolucije, 1967. godine, odlukom Prezidijuma Vrhovnog svojeta SSSR Ordenom Lenjina su odlikovani: Ratko Stojkov, Stevan Despotović, Stjepan Fajerman i Franjo Drobni tada jedini živi učesnici Revolucije iz Jugoslavije.