Golestanska palača (perzijski: کاخ گلستان, Kahe Golestan), poznata i kao Gulistanska palača ili Palača ružičnjaka, je bivša vladarska palača kadžarske monarhije i jedan od najstarijih historijskih spomenika u Teheranu. Pripada skupini kraljebskih zgrada koje su nekada bile zatvorene zemljanim zidom historijske teheranske citadele (arg). Kao raskošno remek-djelo kadžarskog razdoblja upisano je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2013. godine[1].
Fontana u „Karim-hanovom kutku”„Zgrada Sunca” (Šams-ol Emane)
Golestanska palača je najstariji kraljevski kompleks čija se povijest prožima sa starom gradskom jezgrom odnosno Teheranskom utvrdom[2]. Poznato je da su na tom mjestu postojale srednjovjekovnetimuridske odnosno safavidske i zandijske palače iz ranog novog vijeka[3], no one danas nisu sačuvane jer su vladari kasnijih dinastija imali običaj graditi nova carska zdanja preko onih starijih. Prvi iranski vladar koji je počeo širiti Teheran izvan njegovih zidina bio je Muhamed-šah (1834. – 1848.) iz dinastije Kadžara[4], a prilikom tog širenja na sjeveru je izgrađena palača „Firdusijev vrt” (perz.Bag-e Firdus).
Reza-šah (1925. – 1941.) napušta Golestansku palaču i neposredno uz „Firdusijev vrt” gradi Sadabadsku palaču[5]. Za vrijeme pahlavijske dinastije stari kompleks u Golestanu bio je isključivo ceremonijalnog i reprezentativnog karaktera[2].
Kako je Golestanska palača uspješna i inovativna integracija starih perzijskih umjetnosti i arhitekture sa zapadnjačkim utjecajima, o čemu svjedoči njezin perzijski vrt s bazenima koji je uokviren bogato ukrašenim zgradama, ona je postala UNESCO-va svjetska baština upravo jer je „od 19. st. postala središtem perzijske umjetnosti i izvor inspiracije brojnim iranskim umjetnicima i arhitektima”[6].
Prvotna Golestanska palača imenovana je prema cvijeću (perz.gol = „cvijeće” + stan)[2] i svjedoči o bogatim vrtovima na području starog Teherana[7]. Današnji golestanski kompleks rezultat je 400-godišnjeg razvoja grada[2] i sastoji se od 17 različitih zdanja uključujući palače, dvorane, odmorišta, galerije i muzeje[8].
„Orosi vitraji” u palači
Najstarije među golestanskim zdanjima je odmorište poznato kao „Karim-hanov kutak” (Halvat-e Karim-han) koje potječe iz vremena zandijske dinastije (1759. g.)[9], a karakteristično je po ukrašavanju ornamentima umjerenih i smirujućih boja, malenom mramornom prijestolju, te fontani na središtu terase koju napaja kanat[9].
Dvije velike stambene palače u Golestanu su „Zgrada Sunca” (Šams-ol Emane) koja je oblikovana u iransko-europskom stilu[10] i „Zgrada vjetra” (Emarat-e Badgir) u kojoj je instaliran drevni iranski sustav hlađenja pomoću ventilacijskih tornjeva, a njena središnja soba natkrivena je zlatnomkupolom i sadrži najfiniji vitraj kompleksa[11].
U sastavu stambenog kompleksa palača nalaze se i tri velike dvorane: „Dvorana bjelokosti” (Talar-e Addž) namjenjena za objedovanje, te „Dvorana sjaja” (Talar-e Berelijan) i „Dvorana zrcala” (Talar-e Aine) čije zrcalne refleksije otkrivaju utjecaj francuskeVersajske palače[13]. Inovacija u oblikovanju palača je i korištenje višebojnih crijepova[13], no primjetan je snažan utjecaj tradicionalnog iranskog kombiniranja arhitekture s perzijskim vrtovima u kojima se građevine i zelenilo zrcali u kanalima, bazenima i fontanama[13].
Golestanski kompleks također uključuje i niz izložbenih prostora koji su od samog početka imali funkciju galerija ili muzeja. „Dvorana porculana” (Talar-e Zoruf) sadrži veliku zbirku porculanskih umjetnina koje su iranskim šahovima poklanjali europskimonarsi poput Napoleona, Nikole I., Aleksandra III, Viktorije i Vilima II[14]. Druga dva zdanja sličnog karaktera su „Muzej darova” (Muze-je Mahsus) u kojima se također čuvaju pokloni stranih državnika, te „Bijela palača” (Kah-e Abjaz) koja je izgrađena da se pohrani golema kolekcija darova osmanskog sultana Abdula Hamida II.[15] U „Kući bazena” (Hovs Hane) izložena su djela zapadnjačkih slikara, a „Kuća slika” (Negar Hane) sadrži radove domaćih slikara[16]. Ostali izložbeni prostori su „Dvorana dijamanata” s umjetninama i rukotvorinama, „Dvorana za prijem” (Talar-e Salam) koja je prvotno bila riznica dragulja a potom je prenamjenjena za Pahlavijeve reprezentativne prigode[17]. Posebne građevine uključuju „Kuću šatora” (Čador Hane) u kojoj su boravile delegacije orijentalnih zemalja, te „Kuću fotografija” (Aks Hane) vladara Nasrudin-šaha koji se osobno bavio fotografijom nedugo nakon njenog otkrića[18]. Najkasnije sagrađeno zdanje je „Zgrada odmora” (Emarat-e Habgah), podignuto 1955. godine za posjet britanske kraljice Elizabete II, a kasnije pretvoreno u knjižnicu kadžarskih kraljevskih rukopisa[19]. Među brojnim navedenim dvoranama (perz.talar) primjetan je arhitektonski utjecaj drevnih portika sa stupovima[13]. Iako se kompleks Golestanskih palača tijekom 19. i početkom 20.stoljeća bitno širio i postao „gradom u gradu”[13], njegovi dijelovi srušeni su prilikom Reza-šahove modernizacije grada[5].
↑Charyar Adle, Masserat Amir Ebrahimi, John S. Gurney, Bernard Hourcade, Mina Marefat i Mohammad-Réza Moghtader, ur. Charyar Adle i Bernard Hourcade, Téhéran: Capitale bicentenaire, Bibliotheque Iranienne, Louvain, Belgique: Peeters Publishers, 1992., ISBN978-2-87723-055-1
