Emajl je proizvod zataljivanja u prah mljevenog stakla na neku podlogu, pri temperaturi od 750-850 stupnjeva (pokrovni emajl na čeličnom limu), odnosno 800-900 stupnjeva (temeljni emajl na čeličnom limu).[1] Prah se rastapa, te po hlađenju nastaje čvrsta staklena prevlaka,i to na metalnoj,staklenoj ili keramičkoj podlozi.Tehnologija emajliranja dosta je stara i kroz povijest je korištena u izradi nakita,te u primijenjenoj umjetnosti.Tijekom 19.stoljeća počela se koristiti i u industrijske svrhe, i to prije svega za posuđe.
Povijest
Drevni su Egipćani emajl nanosili na predmete od kamena i keramike,te ponekad nakit, no znatno rjeđe nego druge drevne kulture srednjeg istoka. Stari Grci, Kelti, Rusi i Kinezi također su prakticirali emajliranje metala.
Još u rimsko vrijeme počelo se emajl nanositi i na staklo, te postoje dokazi ove prakse već u kasnoj republici i u ranom carskom razdoblju, prije svega na Levantu, u Egiptu, današnjoj Engleskoj, te na Crnom moru. Emajl u prahu može se proizvesti na 2 načina, mljevenjem obojenog stakla ili miješanjem bezbojnog stakla u prahu sa raznim bojiteljima poput metalnih oksida. Uzorci se rade slobodnom rukom ili se bojom ispunjavaju u staklo ugrebani obrisi. Sama je tehnika najvjerojatnije potekla iz obrade metala. Oslikane posude se zatim zagrijavaju na temperaturu potrebnu za topljenje nanešenog staklenog praha, uz napomenu da talište stakla same posude mora biti više od tališta stakla korištenog za izradu emajla. Smatra se da je ova proizvodnja doživjela svoj vrhunac u klaudijevskom razdoblju, te da je tehnika prakticirana oko 300 godina. Arheološki dokaz za spomenuto svodi se na četrdesetak posuda ili njihovih fragmenata.
Najvažnije razdoblje u povijesti emajla je srednji vijek, kada se tehnika koristi u kasnorimskoj te bizantskoj umjetnosti, posebno tehnika cloisone koja se u početku koristila kao imitacija umetaka od dragog kamenja. Spomenutu tehniku dalje su prihvatili i širili tzv. barbarski narodi. U Bizantu je tehnika pak korištena i za slikovne prikaze, što je također prihvaćeno i kopirano u Zapadnoj Europi.
Tehnika champleve, koja je za razliku od prije spomenute znatno jednostavnija bila je široko rasprostranjena u razdoblju romanike. U umjetnosti gotike najfinija djela izvedena su u tehnikama En Ronde Bosse i Basse Taille, no paralelno se nastavlja i masovnija proizvodnja jeftinijih radova u tehnici champleve.
Preko Bizanta, ili možda iz islamskog svijeta, je tehnika emajliranja stigla u Kinu negdje oko 13. ili 14. stoljeća, te se prvi znani pisani spomen 1388. naziva muslimanskom tehnikom. Emajliranje je u Kini od tada široko prakticirano i popularnost je zadržalo sve do danas. Iz Kine se tehnika proširila i u Japan gdje se od sredine 19. stoljeća proizvode djela vrlo visoke kvalitete.
Što se tiče novije povijesti, blještave boje emajla učinile su ga omiljenom tehnikom dizajnera nakita i predmeta poput fantastičnih jaja Petera Carla Fabergea, emajliranih kutijica iz Battersea u Engleskoj, a tehniku su koristili i umjetnici poput Georgea Stubbsa i drugih slikara minijaturnih portreta. Emajliranje je bilo omiljena tehnika draguljara iz razdoblja secesije, spomenimo samo Renea Laliquea i Georgesa Fouqueta.
Primjena emajla na željeznom i čeličnom limu započela je u Austriji i Njemačkoj oko godine 1850. Industrijalizacija procesa utjecala je kako na porast kvalitete korištenih sirovina tako i na sniženje cijene emajlirane robe.
Osobine
Emajl po pečenju može biti proziran ili neproziran,te ga se može nanositi na većinu metala. Današnja industrijska proizvodnja većim dijelom koristi kao podlogu čelik, no osim na čelik, može se nanositi i na zlato, srebro, bakar, aluminij, nehrđajući čelik i lijevano željezo.
Emajl posjeduje brojne izvanredne osobine, gladak je, tvrd, kemijski otporan, izdržljiv, otporan na habanje (tvrdoća po Mohsu 5-6), ne blijedi, lako se čisti i nije zapaljiv. Emajl je po sastavu staklo, ne boja, pa ne gubi boju uslijed ultraljubičastog zračenja. Mane su mu lako prskanje kod pokušaja savijanja, no kod suvremenog emajla ova je osobina minimizirana uslijed dobro kontrolirane debljine nanešenog sloja, te toplinskog širenja dobro prilagođenog metalu koji koristi za nosioc. Njegova je trajnost dobro iskorištena u brojni primjerima:reklamni panoi iz ranog 20. stoljeća, unutarnje stijenke pećnica, posude za kuhanje,vanjske stijene kuhinjskih aparata, lijevane emajlirane kade, silosi za seoska gazdinstva, te dijelovi reaktora u kemijskoj i farmaceutskoj industriji. Grade se i komercijalne strukture poput punionica, autobusnih stajališta, te čak i stambeni objekti sa zidovima, stropovima i nosivim elementima od emajliranog čelika.
Jedna od najraširenijih primjena emajla je proizvodnja kvalitetnih školskih ploča, gdje otpornost na kemijske i fizikalne utjecaje osigurava ploču od pojave neizbrisivih oznaka, nasuprot jeftinijih polimernih ploča. Kako standardni čelik za emajliranje ostaje magnetičan i nakon nanošenja emajla, može se koristi i za magnetične ploče.
U zadnjih 10 godina razvijene su hibridne prevlake od emajla i prevlaka za koje se hrana ne hvata, sol-gel funkcionalne završne prevlake za emajl, te emajli sa metalnim izgledom, kao i nove lako čistive tehnologije.
Ključni sastojak emajla je vrsta stakla nazvana fritom - u biti se radi o borosilikatnom staklu sa termičkom ekspanzijom i temperaturom taljenja pogodnom za prevlačenje čelika. Sirovine se zajedno stope pri 1140- 1450 C, te se tekuće staklo izljeva u posude s vodom. Dobivena masa je vrlo krta te se lako melje u fini prah.
Boja se kod emajla dobiva dodatkom različitih minerala, najčešće metalnih oksida kobalta, bakra, kositra, kroma, praseodimija, neodimija te željeza. Ovaj predzadnji može stvoriti nijase od čiste ljubičaste, preko vinsko crvene do tople sive. Po stupnju obojenosti staklene mase emajle možemo podijeliti na prozirne, neprozirne i opalescentne - odnosno mliječno zamućene. Kod emajl miješanjem 2 boje ne dobivamo novu boju na način jednak na primjer uljenim bojama, nego nastaju mješavine fino obojenoh sićušnih zrna različitih boja, no oko se u ovom slučaju lako zavara mljevenjem boja u najfiniji prah.
Postoje 3 osnovne vrste frite. Prva, temeljna prevlaka sadrži stopljene metalne okside poput kobalta, nikla, bakra, mangana i željeza. Ovi oksidi podstiču spajanje taljevine uz čelik podloge. Druga vrsta, uključuje bistre i poluzamućene taljevine koje u sebi sadrže malu količinu oksida za dobivanje obojenog stakla. Na kraju, treća vrsta sadrži titan bijelu, te po pečenju uslijed sadržaja titan dioksida i nastaje jasno bijelo staklo.
Umjetničke tehnike emajliranja
U umjetničkom se emajliranju i danas za nazive pojedinih tehnika koristi većinom francusko nazivlje za iste.
Basse Taile - prozirni se emajl nanosi preko plitkog reljefa
Champleve - udubljena polja ispunjavaju se emajlom
Cloisone - umjesto udubljenih polja ovdje se koriste polja omeđena žicom
Grisaille - u biti jedna od tehnika slikanog emajla
Limoges - više oznaka porijekla predmeta, taj je francuski grad stoljećima bio jedan od najznačajnijih centara proizvodnje
Slikani emajl - slika se pomoću najfinije mljevenog emajla (kao tradicionalni medij koristilo se lavandino ulje, danas se mogu naći i boje na vodenoj bazi)
Plique -a- jour - u ovoj tehnici emajl nema metalne podloge već se metal koristi samo kao okvir,te podsjeća na vitraj
En Ronde Bosse - emajliranje na trodimenzionalnim objektima, najčešće nakitu
Rad sa šablonom - emajl se kroz izrezane uzorke posipa na predmet
Sgrafitto - na zataljeni emajl nanosi se emajlni prah druge boje, te se po njemu crta metalnim ili drvenim šiljkom
Sitotisak - boje se ovdje protiskuju kroz posebno pripremljeno svileno sito
Kontra emajl - u biti se ne radi o posebnoj tehnici, već o emajlu nanešenom na stražnju stranu predmeta, u svrhu smanjenja unutarnje napetosti između staklenog sloja i metalnog nosioca
Industrijska proizvodnja
Emajliranje u Hrvatskoj
Ova atraktivna i stara tehnika nije u hrvatskoj likovnoj i primijenjenoj umjetnosti imala značajnijih predstavnika, osim slikara Ede Murtića, oblikovatelja umjetničkog nakita Marija Beusana te kiparice Vere Dajht Kralj. Emajliranje se godinama predaje kao predmet na odsjeku za metal zagrebačke Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna (nažalost samo na elementarnoj razini). Tvornica Gorica koja se bavila proizvodnjom emajliranog posuđa propala je krajem prošlog stoljeća, tako da danas u hrvatskoj postoje dvije tvrtke koje se bave izradom emajliranih predmeta.
