FIFA Svjetsko prvenstvo, često nazivano samo Svjetsko prvenstvo, međunarodno je nogometno natjecanje u kojemu se natječu muške nacionalne reprezentacije. Natjecanje nadgleda FIFA, vrhovno tijelo svjetskog nogometa. Od 1930. godine i Svjetskoga prvenstva u Urugvaju, natjecanje se održava svake četiri godine, uz izuzetak 1942. i 1946. godine, kada se natjecanje nije održalo zbog Drugog svjetskog rata. Aktualni svjetski prvak je Francuska. FIFA Svjetsko prvenstvo je najgledaniji sportski događaj u svijetu i globalno najpopularnije sportsko natjecanje, popularnije čak i od Olimpijskih igara; procjenjuje se da je kumulativna gledanost Svjetskog prvenstva 2006. godine bila 26,290,000,000, dok je samo finale gledalo 715,100,000 ljudi.[1][2][3][4]
Aktualni sustav natjecanja uključuje kvalifikacijski sustav, koji se trenutno održava u trogodišnjem periodu prije početka turnira, preko kojega se određuju reprezentacije koje idu na finalni turnir, a koji se često naziva završnica FIFA Svjetskog prvenstva. Domaćin (ili domaćini) je automatski kvalificiran za završnicu, dok ostale zemlje (trenutno 32, od 2026. će ih biti 48) pravo nastupa moraju ostvariti kroz kontinentalne i/ili interkontinentalne kvalifikacije. Završni turnir igra se diljem zemlje domaćina i traje otprilike mjesec dana.
Do sada je odigran 21 turnir, a samo je osam različitih reprezentacija osvajalo ovaj prestižni naslov. Brazil je osvojio turnir pet puta, dok Talijani i Nijemci imaju četiri osvojena turnira. Osim njih, Francuska, Urugvaj i Argentina osvajali su turnir dva puta, dok su Engleska i Španjolska pobjednici bili jednom.
Nedugo nakon što je FIFA osnovana 1904. godine, organizacija je pokušala organizirati međunarodni turnir izvan olimpijskih okvira u Švicarskoj, 1906. godine. Kako se tu radilo o počecima međunarodnog nogometa, FIFA u svojoj službenoj historiji opisuje organizaciju turnira kao neuspjeh.[8]
Na Olimpijskim igrama 1908. godine, nogomet je postao dio službenog programa. FA, krovna organizacija engleskog nogometa, organizirala je taj olimpijski turnir, na kojemu su mogli sudjelovati samo amateri, zbog čega su mnogi na njega gledali kao na predstavu, a ne pravo natjecanje. Velika Britanija, koju je predstavljala amaterska reprezentacija Engleske, osvojila je zlatnu medalju ispred Danske i Nizozemske. Identičan raspored medalja bit će ostvaren i na Igrama 1912. godine u Stockholmu.
Nakon što su Olimpijske igre nastavile sa praksom dopuštanja nastupa samo amaterima, Sir Thomas Lipton je 1909. godine u Torinu organizirao Trofej Sir Thomasa Liptona. Njegov turnir bio je jedinstven po tome što je nastupao po jedan klub iz svake države (dakle, ne reprezentacije) koja je dobila pozivnicu za nastup, a taj klub je predstavljao čitavu naciju. Ovaj turnir ponekad se naziva i Prvim svjetskim prvenstvom,[9] a na njemu su nastupili najelitniji profesionalni klubovi iz Italije, Njemačke i Švicarske, dok je Engleski nogometni savez odbio ikakvu vezu s tim turnirom te je odbio poslati profesionalnu momčad. Lipton je tada pozvao West Auckland, amaterski klub iz Durhama kao predstavnika Engleske. Upravo je West Auckland osvojio prvo izdanje Liptonova trofeja te se dvije godine kasnije vratio i uspješno obranio naslov.
Godine 1914., FIFA je pristala priznati olimpijski turnir kao "svjetsko nogometno prvenstvo amatera" te se prihvatila njegove organizacije.[10] To je za posljedicu imalo organizaciju prvog interkontinentalnog nogometnog turnira na Olimpijskim igrama 1920. godine, gdje se uz 13 europskih reprezentacija natjecao i Egipat. Zlatnu medalju na tom turniru osvojila je Belgija, ispred Španjolske i Nizozemske.[11] Nogometni turniri na Igrama 1924. i 1928. bili su, zapravo, prva otvorena prvenstva za sve svjetske momčadi, a na oba je zlato osvojila reprezentacija Urugvaja; iako se nije radilo o službenim svjetskim prvenstvima, FIFA danas priznaje te dvije zlatne medalje kao preteče suvremenog turnira, zbog čega Urugvaj ima dvije dodatne zvjezdice iznad svog grba.
Ponukana uspjehom olimpijskih turnira, FIFA je, predvođena predsjednikom Julesom Rimetom, ponovo pokrenula plan organiziranja vlastitog međunarodnog turnira izvan okvira Olimpijskih igara. Dana 28. svibnja1928. godine, FIFA je na kongresu u Amsterdamu donijela odluku o organiziranju vlastitog svjetskog prvenstva.[12] Kako je u to doba bio dvostruki olimpijski prvak, a 1930. godine je slavio stotu obljetnicu nezavisnosti, Urugvaj je odabran za domaćina prvog FIFA-inog svjetskog prvenstva.
Savezi iz odabranih zemalja članica FIFA-e su dobili pozivnice da pošalju svoje reprezentacije, ali činjenica da se prvenstvo trebalo igrati u Urugvaju značila je dugo i skupo putovanje za europske zemlje. Dapače, nijedna europska zemlja nije službeno potvrdila da će poslati svoju reprezentaciju do dva mjeseca prije početka turnira. Rimet je u međuvremenu uspio nagovoriti saveze iz Belgije, Francuske, Rumunjske i Jugoslavije da pošalju svoje momčadi. U konačnici, ukupno je 13 zemalja sudjelovalo na turniru – sedam iz Južne Amerike, četiri iz Europe i dvije iz Sjeverne Amerike.
Nakon osnivanja Svjetskog prvenstva, FIFA i MOO su se posvadili oko statusa amaterskih igrača, tako da se nogomet nije igrao na Olimpijskim igrama 1932. godine.[15] Nogometni turnir se vratio na Igrama 1936. godine, ali je sada bio u sjeni mnogo prestižnijeg Svjetskog prvenstva.
Friaça je postigao vodeći gol za Brazil u odlučujućoj utakmici protiv Urugvaja, 16. srpnja1950. godine. Iako se očekivalo da će Brazil postati svjetski prvak, uslijedila su dva urugvajska gola koja će planirano slavlje pretvoriti u događaj koji će dobiti nadimak Maracanaço (sh. Krah na Maracani).
Po završetku Drugog svjetskog rata, FIFA je organizirala Svjetsko prvenstvo 1950. godine u Brazilu, koji je trebao biti domaćin četiri godine ranije. Bilo je to prvo prvenstvo na kojemu su sudjelovale britanske reprezentacije. Naime, britanske reprezentacije povukle su se iz FIFA-e 1920. godine, djelomično zato što nisu htjele igrati protiv zemalja s kojima su bile u ratu, a djelomično u znak protesta protiv stranog utjecaja u nogometu;[17] članstvo su reaktivirale 1946. godine na poziv FIFA-e.[18] Ovaj turnir donio je i povratak inauguracijskih prvaka, Urugvaja, koji su bojkotirali dva prethoda turnira, a koji su u šokantnoj utakmici protiv domaćina, Brazila, odnijeli pobjedu i tako po drugi put postali svjetski prvaci; taj se događaj u brazilskoj javnosti danas spominje kao Maracanaço.
U periodu od 1934. do 1978. godine, ukupno je 16 reprezentacija sudjelovalo u završnom turniru; iznimke su tek turnir iz 1938. godine, kada je Njemačkapripojila već kvalificiranu Austriju pa je broj reprezentacija pao na 15, odnosno onaj iz 1950. godine, kada su se Indija, Škotska i Turska povukle pa je igralo samo 13 reprezentacija.[19] Većina reprezentacija bila je iz Europe i Južne Amerike, uz manji broj iz Sjeverne Amerike, Azije, Afrike i Oceanije. Te bi reprezentacije uglavnom bile lagani protivnici za europske i južnoameričke momčadi u ovom periodu. Sve do 1982. godine, tek je nekolicina zemalja izvan Europe i Južne Amerike prošla prvi krug natjecanja:
Broj sudionika završenog turnira povećan je na 24 reprezentacije 1982. godine,[20] a onda i na 32 reprezentacije 1998. godine,[21] omogućivši tako većem broju reprezentacija iz Afrike, Azije i Sjeverne Amerike sudjelovanje u završnici. Od te su ekspanzije reprezentacije iz tih regija postizale sve bolje rezultate, a dobar dio njih je došao i do četvrtfinala ili dalje:
No, unatoč ekspanziji, reprezentacije iz Europe i Južne Amerike nastavile su dominirati turnirom, tako da su 1994., 1998., 2006. i 2018. godine samo navedene reprezentacije došle do četvrtfinala, a još uvijek one ostaju jedine koje su igrale finalni susret Svjetskog prvenstva.
Dugogodišnji čelnik FIFA-e, Švicarac Sepp Blatter, viđen je kao glavni odgovorni za veliki korupcijski skandal koji je izbio 2015. godine. Iako osobno nije optužen, smatralo se da su njegova politika i vođenje FIFA-e uvelike doprinijeli ovakvom raspletu događaja, posebice po pitanju kontroverzi oko izbora domaćina prvenstva 2022. godine. Afera je za posljedicu imala Blatterovo odstupanje s čelnog mjesta FIFA-e.
Reputacija FIFA-e, a posebice Svjetskog prvenstva, dobila je veliki udarac sredinom 2015. godine, kada je izbio veliki korupcijski skandal koji je rezultirao optužnicama za mito, prijevaru i pranje novca s ciljem namještanja ponuda za FIFA-ina natjecanja,[24] uz tezu da su FIFA-ini čelnici u periodu od 24 godine primili više od $150,000,000 mita. Krajem svibnja iste godine, američko Ministarstvo pravde objavilo je optužnicu od ukupno 47 točaka za reketarenje, lančanu prijevaru i pranje novca protiv 14 osoba. Od tog je trenutka uhapšeno nekoliko desetaka FIFA-inih dužnosnika, posebice u svibnju i prosincu.[25] Do kraja svibnja 2015. godine, ukupno devet FIFA-inih čelnika i pet sportskih djelatnika je već bilo optuženo za korupciju. U to doba, predsjednik FIFA-e, Sepp Blatter, javno objavljuje kako će u veljači 2016. godine odstupiti sa svoje pozicije.[26]
Dana 4. lipnja2015. godine, bivši nogometni djelatnik, Chuck Blazer, priznao je pred FBI-jem i švicarskim vlastima da je nekoliko članova Izvšnog odbora FIFA-e, uključujući i njega samoga, primilo mito za promociju prvenstava 1998. i 2010. godine.[27] Dana 10. lipnja2015., švicarske vlasti uzele su računalne podatke iz ureda Seppa Blattera. Istoga dana, FIFA je odgodila izbor domaćina Svjetskog prvenstva 2026. godine u svjetlu optužni za namještene izbore za prvenstva 2018. i 2022. godine. Tadašnji glavni tajnik FIFA-e, Jérôme Valcke, izjavio je: "Zbog aktualne situacije, smatram da bi bilo smiješno započinjati ikakav postupak izbora u ovom trenutku."[28] Dana 28. listopada2015. godine, Blatter i njegov potpredsjednik te jedan od glavnih kandidata za njegova nasljednika, Michel Platini, suspendirani su na 90 dana; obojica su u medijima tvrdili kako nisu krivi za optužbe koje im se stavljaju na teret.[29]
Dana 3. prosinca2015. godine, dva potpredsjednika FIFA-e su uhapšena zbog primanja mita u istom hotelu u Zürich u kojem su u svibnju iste godine ohapšena još sedmorica FIFA-inih dužnosnika.[30] Istoga dana, objavljeno je novih 16 optužnica.[31]
Cjelokupni skandal bio je veliki udarac za FIFA-u, koja je godinama bila meta kritika zbog navodnih optužni za korupciju. Brojni djelatnici su uhapšeni i/ili podnijeli ostavke, a najznačajnija posljedica svakako je bio odlazak Seppa Blattera, kojega je naslijedio Gianni Infantino, koji je proveo brojne reforme u FIFA-i.[32] Izbor za domaćina prvenstva 2026. godine proveden je tek 2018. godine, kada su domaćinstvo dobile Kanada, Meksiko i Sjedinjene Države.
Ekspanzija na 48 momčadi
U listopadu 2013. godine, Sepp Blatter je govorio kako namjerava Karipskoj nogometnoj uniji osigurati jedno mjesto na Svjetskom prvenstvu.[33] U izdanju časopisa FIFA Weekly od 25. listopada2013. godine, Blatter je napisao: "Iz čisto sportske perspektive, volio bih da se globalizacija konačno shvati ozbiljno te da afričke i azijske nacionalne reprezentacije steknu status kojeg zaslužuju na FIFA Svjetskom prvenstvu. Ne može biti da europske i južnoameričke reprezentacije polažu pravo na većinu mjesta na Svjetskom prvenstvu."[34] Ovakva dva komentara mnogi su protumačili kao prazna obećanja usred kampanje za reizbor koju je vodio Blatter.[35]
Nakon objave ovog magazina, Blatterov presumirani protukandidat za čelno mjesto FIFA-e, predsjednik UEFA-e Michel Platini, izjavio je kako on, ako bude izabran, namjerava povećati broj sudionica na 40, odnosno za osam reprezentacija. Platini je objasnio kako bi jedno mjesto dao UEFA-i, po dva Aziji i Africi, dok bi se dva mjesta rasporedila između CONCACAF-a i CONMEBOL-a, a jedno bi mjesto bilo zagarantirano za Oceaniju.[36] Platini je bio jasan oko svojih razloga za proširenje: "[Svjetsko prvenstvo] nije temeljeno na kvaliteti reprezentacija jer na Svjetskom prvenstvu nemate 32 najbolje ekipe... ali, to je dobar kompromis... to je politička stvar, tako da zašto ne bismo imali više Afrikanaca? Natjecanje je tu da ujedini sve ljude iz cijelog svijeta. Ako ne date mogućnost nastupa, nema napretka."[36]
Od 1930. do 1970. godine, pobjednik FIFA Svjetskog prvenstva dobivao je Trofej Julesa Rimeta. Inicijalno znan kao Svjetski kup (engleski: World Cup / francuski: Coupe du Monde), trofej je 1946. godine preimenovan u čast Julesa Rimeta, predsjednika FIFA-e, koji je inicirao nastanak prvenstva. Kada je Brazil1970. godine po treći put postao prvak, dobili su pravo da trajno zadrže trofej u svom vlasništvu. Muzej je bio izložen u središtu Brazilske nogometne konfederacije u Riju de Janeiru, odakle je 1983. godine ukraden (bio je to drugi put, nakon 1966. godine, da je trofej ukraden); trofej nikada nije pronađen te se vjeruje kako je rastaljen i prodan od strane lopova.[39]
Nakon 1970. godine, dizajniran je novi pehar, znan kao Trofej FIFA Svjetskog prvenstva. FIFA-ini stručnjaci iz sedam zemalja pregledali su i ocijenili 53 predložena modela, konačno se odlučivši za dizajn talijanskog kipara Silvija Gazzanige. Novi trofej visok je 36 cm, izrađen je od čistog, 18-karatnog zlata i ima masu od 6.175 kg.[40] Baza sadrži dva sloja od poludragog malahita, dok se na podnožju nalazi popis osvajača prvenstva po godinama, od 1974. godine.[40] Gazzaniga je ovako napisao trofej: "Linije iskaču iz baze, uzdižući se u spirale, rastežući se kako bi primile svijet. Iz osobitih tenzija kompaktnog tijela skulpture izdižu se dva sportaša u uzbudljivom trenutku pobjede."[41]
Novi trofej ne daje se pobjedniku u trajno vlasništvo. Pobjednici prvenstva drže pehar samo do završetka slavlja nakon finalne utakmice. Nakon toga, uručuje im se pozlaćena replika od bronce, dok zlatni original ostaje u vlasništvu FIFA-e.[42]
Trenutno, svi članovi najbolje plasiranih reprezentacija (igrači, treneri, stručni tim) dobivaju medalje sa znakom trofeja; pobjednici zlatne, drugoplasirani srebrne, a trećeplasirani brončane. Na prvenstvu 2002. godine, četvrtoplasirana reprezentacija Južne Koreje također je dobila medalje. Do prvenstva 1978., medalje su dobivali samo igrači koji su u trenutku završetka finalne i utakmice za treće mjesto bili u igri, dakle samo njih jedanaest. U studenom 2007., FIFA je objavila kako će svi sudionici nagrađenih reprezentacija od 1930. do 1974. godine retroaktivno dobiti medalje.[43][44][45]
Proces kvalifikacija može početi gotovo tri godine prije završnoga turnira i trajati preko dvije godine. Format koji se koristi razlikuje se između konfederacija. Najčešće se dogodi da su jedno ili dva mjesta rezervirana za pobjednike interkontinentalnog play-offa; primjerice, pobjednik oceanijskih kvalifikacija i petoplasirana azijska momčad su međusobno igrali za plasman na FIFA Svjetsko prvenstvo 2010. godine.[46] Od 1938. godine, domaćin natjecanja automatski se kvalificira za završno natjecanje, a do 2002. godine pobjednik prijašnjega turnira također je imao zajamčeno mjesto na idućem natjecanju, što je značilo da je Brazil, pobjednik prvenstva 2002. godine, bio prvi branitelj naslova koji je morao odraditi kvalifikacije za naredno prvenstvo.[47]
Završni turnir
Trenutačno se na završnom turniru natječu 32 reprezentacije, koje u zemlji domaćinu igraju turnir u trajanju otprilike mjesec dana. Turnir se igra u dvije faze: grupna faza, u kojoj sudjeluju sve reprezentacije, te faza na izbacivanje (knockout faza), u kojoj sudjeluju najbolje plasirane momčadi iz grupne faze.[48] Od 2026. godine, broj reprezentacija povećat će se na 48.
U fazi po skupinama, momčadi se natječu u osam skupina koje se sastoje od po četiri momčadi. Skupine se određuju nekoliko mjeseci prije početka završnoga turnira. Osam momčadi, uključujući domaćina, postavljeno je za nositelje temeljem njihova plasmana na FIFA-inoj rang listi.[49] Ostale reprezentacije razvrstane su u tri jakosne skupine, najčešće prema geografskom kriteriju. Inicijalno su skupine ždrijebane nasumično, ali se FIFA od 1998. godine pobrinula da ni u jednoj skupini ne bude više od dvije europske momčadi niti više od jedne momčadi iz ostalih konfederacija.[50]
U svakoj skupini, momčadi igraju s preostale tri jednom, što svakoj reprezentaciji osigurava barem tri utakmice na završnom turniru; ukupno šest utakmica odigrava se u svakoj skupini. Posljednje utakmice u skupinama odigravaju se u isto vrijeme tako da se izbjegne možebitno namještanje rezultata ili kalkuliranje.[51] Dvije momčadi s najviše bodova nastavljaju natjecanje utakmicama osmine finala. Od 1994. godine, pobjednicima se dodjeljuju tri boda, za remi po jedan bod objema momčadima, a za poraz se ne dobije nijedan bod; ranije, za pobjedu su se dobivala dva boda.
U slučaju da su dvije ili više momčadi, nakon sve tri odigrane utakmice, izjednačene po bodovima, FIFA je odredila kriterije temeljem kojih se određuje njihov plasman u skupini, a oni su sljedeći:[52]
Bolja ukupna gol razlika u skupini
Veći broj ukupno postignutih golova u skupini
Ako i nakon primjene ovih kriterija reprezentacije budu izjednačene, njihov će plasman biti određen temeljem sljedećih kriterija:
Veći broj bodova u međusobnim susretima
Bolja gol razlika u međusobnim susretima
Veći broj postignutih golova u međusobnim susretima
Fair Play bodovi, određeni prema broju žutih i crvenih kartona u grupnoj fazi:
Žuti karton: minus 1 bod
Indirektni crveni karton (posljedica drugog žutog kartona): minus 3 boda
Direktni crveni karton: minus 4 boda
Žuti karton i direktni crveni karton: minus 5 bodova
Ako i nakon primjene gore navedenih kriterija reprezentacije budu izjednačene, njihov plasman bit će određen nasumičnim ždrijebom
Faza na izbacivanje ili eliminacijski dio (knockout faza) započinje nakon što svaka momčad odigra tri utakmice u svojoj skupini. Prve dvije momčadi svake od osam skupina napreduju u osminu finala, u kojoj se sastaju pobjednici skupina protiv drugoplasirane momčadi neke druge skupine. Nakon osmine finala dolazi četvrtfinale, a nastavlja se polufinalima. Borbe za medalje završavaju utakmicom za treće mjesto koje igraju poraženi polufinalisti, te finalom, koje je ujedno i posljednja utakmica turnira.[48] U slučaju da u 90 minuta nema pobjednika u fazi na izbacivanje, reprezentacije igraju dva produžetka u trajanju od 15 minuta, a ako ni nakon toga ne bude pobjednika, reprezentacije izvode jedanaesterce dok se ne odredi pobjednik.
Dana 10. siječnja2017. godine, FIFA je za 2026. godinu odobrila novi format s 48 reprezentacija, koje će biti raspoređene u 16 grupa po tri reprezentacije.[53] U eliminacijsku fazu ići će po dvije reprezentacije iz svake grupe, a ista će od tada započinjati od šesnaestine finala i nastavljati se do finala.
Mapa koja prikazuje domaćinstva FIFA Svjetskih prvenstava od 1930. do 2022. godine.
Prva domaćinstva svjetskih prvenstava dodjeljivana su članicama na FIFA-inim kongresima. Odabiranje država koje bi ugostile prvenstva bilo je redovito kontroverzno zbog međusobne udaljenosti i trotjednog putovanja brodom između Južne Amerike i Europe, dva kontinenta koja su bila središta nogometa u svijetu. Odabir Urugvaja za prvoga domaćina svjetskoga prvenstva, primjerice, za posljedicu je imalo nastupanje samo četiri europske momčadi.[54] Sljedeća dva prvenstva održala su se u Europi, što je ovaj put dovelo do masovnog bojkota američkih reprezentacija, a sukob je eskalirao 1938. godine kada su sve američke momčadi, osim Brazila i Kube, bojkotirale prvenstvo iz protesta jer su pretpostavljale kako će se domaćinstvo redovito mijenjati među zemljama.[55]
Danas, domaćina odabire FIFA-in Izvršni odbor. Glasuje se na način da svaki član Odbora daje jedan glas jednoj od kandidatura. Ukoliko u prvom krugu glasovanja nema kandidature s natpolovičnom većinom, ide se u sljedeći krug, s tim da kandidatura s najmanje glasova u prvom krugu otpada iz daljnjeg izbora. Glasovanje se tako ponavlja sve dok jedna kandidatura ne dobije natpolovičnu većinu. Kada FIFA odabere kandidaturu, domaćinu šalje dokument, tzv. Sporazum o domaćinstvu, u kojem se objašnjavaju svi potrebni koraci i naglašavaju potrebe za održavanje prvenstva. Nogometni savez odabranoga domaćina šalje potvrdu i jamstvo da će odraditi sve radove u roku, a FIFA svakih nekoliko mjeseci šalje inspekcije koje provjeravaju stanje radova i napredak domaćina. Odluka o domaćinu prvenstva donosi se čak šest ili sedam godina prije toga prvenstva. Međutim, bilo je slučajeva kada su domaćini dvaju uzastopnih prvenstava izabrani na istoj sjednici Odbora, poput onih za prvenstva 2018. i 2022., koja su otišla Rusiji i Kataru; Rusija je tako postala prva istočnoeuropska zemlja koja je dobila domaćinstvo, a Katar prva arapska i bliskoistočna zemlja.[58][59]
FIFA je za prvenstva 2010. i 2014. godine uvela politiku rotacije domaćinstva među kontinentima, koja je omogućila da samo zemlja iz pojedinog kontinenta (Afrika za 2010., Južna Amerika za 2014.) bude domaćin; ta politika bila je posljedica kontroverznog izbora Njemačke za domaćina 2006. godine ispred Južnoafričke Republike. Ipak, politika je ukinuta odmah nakon prvenstva 2014. godine tako da se bilo koja zemlja, osim ona iz konfederacija koje su bile domaćini prethodna dva turnira, može prijaviti za domaćinstvo.[60] Ovo je uvedeno djelomično kako bi se izbjegla situacija s izbora za prvenstvo 2014. godine, kada je Brazil ostao kao jedini kandidat.[61]
FIFA Svjetsko prvenstvo 2026. godine održat će se u Kanadi, Meksiku i Sjedinjenim Državama, što će biti prvi put u historiji da su tri zemlje zajednički organizirale prvenstvo.[62] S ukupno 48 reprezentacija i 80 utakmica, bit će to najveće prvenstvo u historiji. Kanada i Meksiko će organizirati po 10 utakmica svaka, dok će se čak 60 utakmica odigrati u Sjedinjenim Državama, uključujući sve utakmice od četvrtfinala nadalje.[62]
Druge su reprezentacije također bile uspješne kao domaćini, često ostvarujući svoje najbolje rezultate upravo na tim turnirima. Švicarska je 1954. godine došla do četvrtfinala, Švedska je 1958. godine bila druga, Čile je osvojio treće mjesto 1962., Meksiko je u oba navrata (1970. i 1986.) došao do četvrtfinala, Južna Koreja je 2002. godine senzacionalno osvojila četvrto mjesto, dok je Rusija2018. godine došla do četvrtfinala, što je bio njihov najbolji rezultat od raspada Sovjetskog Saveza. Zasad, Južnoafrička Republika je 2010. godine postala prva i jedina reprezentacija koja, kao domaćin, nije prošla grupnu fazu.[64]
FIFA Svjetsko prvenstvo se od 1954. godine prenosi na televiziji i danas je najgledaniji sportski događaj na svijetu. Kumulativna gledanost Svjetskog prvenstva 2006. godine u Njemačkoj bila čak 26,290,000,000;[1] finalnu utakmicu gledalo je čak 715,100,000 ljudi, što je brojka koja odgovara devetini ukupne svjetske populacije. Sam ždrijeb za isto prvenstvo gledalo je čak 300,000,000 ljudi.[65]
Zbog svoje popularnosti, FIFA Svjetsko prvenstvo privlači velik broj sponzora, poput Coca-Cole, McDonald'sa i Adidasa, koji je zadužen za službene lopte prvenstva.[66] Za ove tvrtke, ali i brojne druge, činjenica sponzorstva uvelike utječe na njihove globalne brendove. Ovdje se posebno ističe Coca-Cola, koja za svako prvenstvo lansira veliku, globalnu markentinšku kampanju, a od 2010. godine odabire i himne prvenstava, poput K'naanove "Wavin' Flag" za prvenstvo 2010. ili pjesme "Colors" Jasona Derula za prvenstvo 2018. godine. Osim sponzora, zemlja domaćin također u pravilu ostvaruje višemilijunski profit tokom mjesec dana prvenstva, ali i sama FIFA, koje je, primjerice, za prvenstvo 2014. godine uprihodila čak $4,800,000,000.[67]
Postoje studije koje impliciraju kako Svjetsko prvenstvo u pravilu ima značajan utjecaj na stopu nataliteta, odnos između muške i ženske novorođene djece te na broj srčanih udara u zemljama koje sudjeluju na prvenstvu.[68][69]
Praksa predstavljanja maskotā na FIFA Svjetskim prvenstvima započela je 1966. godine, kada je za Svjetsko prvenstvo u Engleskoj dizajniran World Cup Willie, prva maskota u historiji tog natjecanja. Od te godine, svako je prvenstvo imalo svoju maskotu, koja na određeni način predstavlja neku karakteristiku (flora, fauna, folklor, odjeća, ...) zemlje domaćina.[70] Maskote su sljedeće:
↑Službena utakmica za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1930. godine nikada nije odigrana; Sjedinjene Države i Jugoslavija su izgubile u polufinalu. FIFA danas službeno priznaje Sjedinjene Države kao trećeplasiranu reprezentaciju, a Jugoslaviju kao četvrtoplasiranu, temeljem ukupnog rezultata tih reprezentacija na turniru.[71]
↑ 2,02,1Službena finalna utakmica Svjetskog prvenstva 1950. godine nikada nije odigrana.[72] Pobjednik turnira određen je u drugom krugu u grupnom sustavu gdje su četiri reprezentacije (Urugvaj, Brazil, Švedska i Španjolska) igrale međusobno. Igrom slučaja, jedna od dvije posljednje utakmice turnira igrala se između prvoplasirane i drugoplasirane reprezentacije, tako da se urugvajska pobjeda od 2:1 nad Brazilom često smatra neslužbenim finalom Svjetskog prvenstva 1950.[73] Također, utakmica između dvije lošije plasirane reprezentacije, koja se igrala istovremeno kad i prethodna utakmica, može se smatrati ogledom za treće mjesto, gdje su Šveđani pobjedom od 3:1 nad Španjolskom osigurali treće mjesto na turniru.
↑FIFA je u listopadu 2023. godine odlučila kako će jedina pristigla kandidatura, ona Maroka, Portugala i Španjolske, biti prihvaćena za organizaciju Prvenstva 2030. godine. Međutim, kako se radi o proslavi stote obljetnice natjecanja, dogovoreno je i da će Argentina, Paragvaj i Urugvaj organizirati, svaki po jednu, utakmice prvenstva, koje će biti otvoreno na stadionu Centenario u Montevideu, gdje je odigrana prva utakmica u historiji prvenstava.[74]
Uspješnost reprezentacija
Od 1930. godine, ukupno je 79 reprezntacija barem jednom nastupilo u završnici turnira. Od njih 79, osam reprezentacija je osvajalo titulu svjetskog prvaka barem jednom, dodavajući zvjezdice iznad svojih grbova za svaku osvojenu titulu; izuzetak ovdje je Urugvaj, koji ima četiri zvjezdice, a samo dva naslova prvaka, međutim je dobio dozvolu FIFA-e za korištenje dodatnih zvjezdica jer je 1924. i 1928. godine bio olimpijski prvak, a FIFA je ta dva natjecanja priznala kao de facto Svjetska prvenstva.
S pet titula prvaka, Brazil je najuspješnija reprezentacija u historiji turnira te jedina reprezentacija koja je sudjelovala na svim završnicama (21).[75] Brazil je također bio prva reprezentacija koja je svjetski prvak postala treći (1970.), četvrti (1994.) i peti (2002.) put. Italija (1934. i 1938.) i Brazil (1954. i 1958.) su jedine momčadi koje su uspješno obranile titulu prvaka. Zapadna Njemačka (1982. – 1990.) i Brazil (1994. – 2002.) su jedine reprezentacije koje su tri puta za redom igrale finale Svjetskog prvenstva. Njemačka je najuspješnija momčad po broju polufinalnih nastupa (13), ukupno osvojenih medalja (12) i odigranih finala (8).
Mapa koja prikazuje najbolje rezultate na Svjetskim prvenstvima po reprezentacijama
Do danas, finale Svjetskog prvenstva igrale su samo reprezentacije iz UEFA-e (Europa) i CONMEBOL-a (Južna Amerika). Europske reprezentacije osvojile su 12 naslova, a južnoameričke deset. Samo su tri reprezentacije izvan ovih kontinentalnih federacija ikada igrale polufinale – Sjedinjene Države (CONCACAF) na prvenstvu 1930. godine, Južna Koreja (AFC) na prvenstvu 2002. godine te Maroko (CAF) na prvenstvu 2022. godine. Najveći uspjesi afričkih momčadi do 2022. godine bili su su četvrtfinalni susreti – Kamerun na prvenstvu 1990., Senegal na prvenstvu 2002. i Gana na prvenstvu 2010. godine. Samo je jedna oceanijska reprezentacija, Australija na prvenstvu 2006. godine, prošla u drugi krug natjecanja.[76]
Brazil, Argentina, Španjolska i Njemačka su jedine reprezentacije koje su naslov prvaka osvajale izvan svojih kontinentalnih zona. Brazil je bio uspješan u Europi (1958.), Sjevernoj Americi (1970. i 1994.) i Aziji (2002.); Argentina dva od svoja tri naslova osvojila u Sjevernoj Americi (1986.) i Aziji (2022.), a Španjolska je prvak postala u Africi (2010.). Njemačka je 2014. godine postala prva reprezentacija koja je pobijedila u Amerikama, točnije u Južnoj Americi. U samo pet slučajeva su reprezentacije iz iste kontinentalne zone osvajale uzastopna prvenstva, a od 2006. do 2018. godine se prvi puta dogodilo da su četiri uzastopna prvenstva osvojena od strane reprezentacija s istog kontinenta. Italija i Brazil su uspješno obranili svoje titule 1938., odnosno 1962. godine, dok je pobjeda Italije 2006. godine pokrenula niz europskih trijumfa – Španjolska 2010., Njemačka 2014. i Francuska2018. godine.
Tablica uspješnosti reprezentacija po kontinentalnim zonama
Po završetku svakog FIFA Svjetskog prvenstva, FIFA dodjeljuje nekoliko nagrada igračima i reprezentacijama koji su se na određeni način istaknuli u nekoj od kategorija. Trenutno se nagrade dodjeljuju u pet kategorija po završetku turnira, dok se nagrada za igrača utakmice dodjeljuje tokom turnira. Aktivne kategorije su:
Zlatna lopta, koja se dodjeljuje najboljem igraču turnira od 1982. godine;
Zlatna kopačka, koja se dodjeljuje najboljem strijelcu turnira od 1982. godine;
Brazilac Mário Zagallo, Nijemac Franz Beckenbauer i Francuz Didier Deschamps su jedine osobe koje su osvajale prvenstvo i kao igrač, i kao treneri; Zagallo je kao igrač bio prvak 1958. i 1962. te 1970. kao trener,[80] Beckenbauer je kao igrač osvojio prvenstvo 1954., a kao trener ono 1990.,[81] dok je Deschamps kao igrač svjetski prvak postao 1998., a kao trener 2018. godine.[82] Beckenbauer i Deschamps su ujedno bili i kapetani svojih reprezentacija kada su osvajali prvenstva kao igrači. Talijan Vittorio Pozzo je jedini izbornik s dva naslova svjetskog prvaka (1934. i 1938.).[83] Dosad, svi izbornici koji su postali svjetski prvaci su bili državljani zemalja koje su trenirali.[84]
Napomena: Ovaj popis sadrži samo igrače koji su postigli 10 i više golova; za potpuniju listu strijelaca, vidjeti glavni članak
Njemački reprezentativac Miroslav Klose trenutno je najbolji strijelac u historiji Svjetskih prvenstava sa 16 golova.Turski reprezentativac Hakan Şükür drži rekord za najbrži gol u završnici Svjetskih prvenstava, postignut nakon samo 11 sekundi utakimce za treće mjesto protiv Južne Koreje, 2002. godine.
↑Tom Dunmore, Historical Dictionary of Soccer, page 235, quote "The World Cup is now the most-watched sporting event in the world on television, above even the Olympic Games."
↑Stephen Dobson and John Goddard, The Economics of Football, page 407, quote "The World Cup is the most widely viewed sporting event in the world: the estimated cumulative television audience for the 2006 World Cup in Germany was 26.2 billion, an average of 409 million viewers per match.”
↑Glenn M. Wong, The Comprehensive Guide to Careers in Sports, page 144, quote "The World Cup is the most-watched sporting event in the world. In 2006, more than 30 billion viewers in 214 countries watched the World Cup on television, and more than 3.3 million spectators attended the 64 matches of the tournament."
↑„FIFA World Cup Origin” (PDF). FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala na datum 14 June 2010. Pristupljeno 19 November 2007.
↑Whittaker, James (23 October 2013). „Caribbean pro league can work”. Cayman Islands: CompassCayman.com. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-29. Pristupljeno 28 October 2013.
↑„Jules Rimet Cup”. FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala na datum 2015-04-29. Pristupljeno 12 July 2014.
↑„FIFA World Cup Trophy”. FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala na datum 2015-06-28. Pristupljeno 12 July 2014.
↑„FIFA Assets – Trophy”. FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala na datum 4 November 2007. Pristupljeno 19 November 2007.
↑„2010 World Cup Qualifying”. ESPNSoccernet.com (ESPN). 26 November 2009. Arhivirano iz originala na datum 16 December 2008. Pristupljeno 23 December 2009.
↑Ova praksa uspostavljena je od Svjetskog prvenstva 1986. godine. U nekim ranijim slučajevima, primjerice utakmici Argentina 6:0 Peru iz 1978. godine, odnosno Zapadna Njemačka1:0Austrija iz 1982. godine, reprezentacije koje su igrale drugu utakmicu posljednjeg kola grupne faze imale su, kako se uobičajeno smatra, nepoštenu prednost znajući rezultat prethodne utakmice i tako su mogle namjestiti vlastiti rezultat kako bi ishod bio najpovoljniji za njih. („1978 Argentina”. CBC.; „1982 Spain”. CBC.)
↑„Rotation ends in 2018”. FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. 29 October 2007. Arhivirano iz originala na datum 2014-10-12. Pristupljeno 30 March 2013.
↑„1930 FIFA World Cup”. FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala na datum 2015-01-01. Pristupljeno 5 March 2009.
↑„1950 FIFA World Cup”. FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-20. Pristupljeno 5 March 2009.
Napomene: (1) Nije bilo kvalifikacija sa FIFA Svjetsko prvenstvo 1930. godine; (2) Godine 1950. nije bilo finala; članak je o odlučujućem meču finalne grupne faze
.jpg)
.jpg)
.svg){kind=small}
