Vladimir Gerić (Zagreb, 4. ožujka 1928. — Zagreb, 14. srpnja 2024.), hrvatski redatelj, dramaturg i prevoditelj.
Životopis
Vladimir Gerić studirao je jugoslavenske književnosti, ruski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu te režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao redatelj i Gavellin učenik, protivnik je konceptualnoga teatra, uvjeren da „režija i kazalište proizlaze iz govora glumca”. ↓1
Još kao student bio je jedan od utemeljitelja Maloga dramskog studija na Trešnjevci. Godine 1957. dolazi u Varaždin, gdje u Narodnom kazalištu »August Cesarec« (današnje Hrvatsko narodno kazalište) isprva radi kao slikar kulisa, zatim scenograf te kasnije i kao redatelj. U varaždinskom kazalištu režirao je Pirandellovu dramu Čovjek, životinja i krijepost, Čehovljeva Ujaka Vanju, Camusov Nesporazum te Molièreove drame George Dandin, Škola za žene i Tartuffe. Od 1962. do 1964. djelovao je kao redatelj na Radio Zagrebu te kasnije, od 1965. do 1968. godine, i kao dramaturg. Od 1970. do 1974. i 1980. predavao je glumu i scenski govor studentima zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Od 1973. do 1978. bio je angažiran u zagrebačkom HNK, gdje su zapažene bile njegove režije farse Slamnati talijanski šešir Eugènea Labichea te drama U agoniji i Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže i Interregnum 1608 Kreše Novosela.
Iznimna redateljska postignuća ostvario je u zagrebačkom Teatru &TD režirajući često vrlo nekonvencionalno, gotovo na granici eksperimenta: 1967. režirao je drame Brdo i Galilejevo uzašašće te dvije godine kasnije i povijesnu farsu Dioklecijanova palača Antuna Šoljana. 1970. režirao je dramu Kaspar Petera Handkea u kojoj je naslovnu ulogu briljantno interpretirao Ivica Vidović. Iste su godine na Festivalu malih i eksperimentalnih scena (MESS) u Sarajevu obojica nagrađeni Zlatnim vijencem: Gerić za najbolju režiju, a Vidović za najbolju mušku ulogu. Tu predstavu mnogi kazališni znalci i danas smatraju jednom od najavangardnijih u povijesti hrvatskoga kazališta. Redateljske uspjehe u Teatru &TD Vladimir Gerić je nastavio 1971. s Pričom o vojniku Igora Stravinskog, 1972. s dramom Woyzeck Georga Büchnera i 1974. s jednočinkama Tarampesta i Mototor Antuna Šoljana. Osim u Teatru &TD, Gerić je režirao i u drugim zagrebačkim kazalištima: Satiričkom kazalištu »Jazavac« (danas »Kerempuh«), Gradskom dramskom kazalištu »Gavella«, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu te u Teatru u gostima. Djelovao je u kazalištima u Osijeku, Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Subotici, Zenici, Mostaru i Mariboru, a posebno se ističe njegova dugogodišnja suradnja s Varaždinskim kazalištem gdje je režirao s velikim uspjehom mnoge prerade klasičnih komada (suradnik za jezik mu je bio glumac i jezični savjetnik Tomislav Lipljin) na kajkavski izričaj, poput tri srednjovjekovne francuske farse pod zajedničkim naslovom Bogi Ivač, koja je na repertoaru ostala 18 godina i igrala preko 300 puta, te Shakespeareove komedije Mnogo vike ni za što pod nazivom Puno larme a za ništ, koja je 1994. godine dobila Nazorovu nagradu, te mnoge druge.
Vladimir Gerić kao televizijski redatelj
Vladimir Gerić kao redatelj potpisuje nekoliko filmskih produkcija Radiotelevizije Zagreb:
- Baština (1969.), TV film po noveli Guya de Maupassanta,
- Ta dobra duša (1970.), TV film po noveli Luigia Pirandella,
- Zlatni mladić (1970.), TV serija po romanu Augusta Cesarca,
- Lenjin u Africi (1973.), TV film po noveli Drage Ivaniševića,
- Pelikani (1973.), TV film po drami Augusta Strindberga,
- Mali buntovnik (1976.), TV serija po noveli France Bevka,
- Ujak Vanja (1981.), TV film po drami Antona Čehova.
Vladimir Gerić kao prevoditelj
Temeljem recenzije jedne od najpoznatijih francuskih srednjovjekovnih farsa Meštar Pathelin Vladimir Gerić je 1956. godine postao članom Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Prevodi s devet jezika: engleskog, francuskog, češkog, makedonskog, njemačkog, poljskog, ruskog, slovenskog i talijanskog. Do danas je, primjerice, preveo ili prepjevao brojna djela Shakespearea, Molièrea, Baudelairea, Mallarméa, Rimbauda, Valérya, Feydeaua, Gribojedova, Turgenjeva, Čehova, Kafke te mnogih drugih svjetskih pisaca i pjesnika. Kao prevoditelj i dramaturg surađuje s Glumačkom družinom Histrion, za koju je kajkavizirao nekoliko klasičnih djela svjetske komedijske baštine, primjerice Shakespearove Vesele ženske z Griča (The Merry Wives of Windsor) i Na Tri krala ili Kak očete (Twelfth Night, or What You Will) te Feydeauovu farsu Lovački rog (Monsieur chasse!, kod nas igranu i pod naslovom Gospon lovac). Prijevodima Shakespearea na kajkavski jezik napravio je kulturološki pothvat, pomaknuo granice i provjerio mogu li se na kajkavskom igrati tzv. ozbiljni komadi te dokazao da i najumnije stvari jednako dobro zvuče na kajkavskom kao i na štokavskom jeziku. ↓2
Nagrade
Izvori
Bilješke
- ↑1 A. Tunjić: »Kazalište je više od koncepcije« (u: VIJENAC, 2010, br. 430-431).
- ↑2 Z. Vidačković: »Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo: Vladimir Gerić – Kazališni veleznalac« (u: HRVATSKO GLUMIŠTE, 2010, br. 44-45, str. 55).
Literatura
- Tunjić, Andrija: »Kazalište je više od koncepcije«, u: Šeput, L. & Zozoli, L. (ur.), VIJENAC, Zagreb: Matica hrvatska, 2010, br. 430-431.
- Vidačković, Zlatko: »Intervju: Vladimir Gerić – Ne pristajem na kompromise«, HRVATSKO GLUMIŠTE, 2010, br. 44-45, str. 10-12.
- Vidačković, Zlatko: »Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo: Vladimir Gerić – Kazališni veleznalac«, HRVATSKO GLUMIŠTE, 2010, br. 44-45, str. 55.
Vanjske poveznice
