Violina

**Violina**
**Gusle (arhaizam)**
Klasifikacija
	Žičani instrumenti ; (gudački instrumenti)
Raspon tonova
Srodna glazbala
	*Ostali gudački instrumenti
Glazbenici
	Klasični violinisti Antonio Vivaldi; Niccolo Paganini; Pablo de Sarasate; Bronisław Huberman; Fritz Kreisler; Henri Vieuxtemps; Camilla Urso; Isaac Stern; Yehudi Menuhin; David Oistrakh; Itzhak Perlman; Salvatore Accardo; Viktoria Mullova; Stefan Milenkovich; Franjo Krežma; Zlatko Baloković; Antun Stašić; Laura Vadjon; Ivana Marija Barišić; Jazz violinisti Joe Venuti; Stephane Grapelli; Stuff Smith; Jean-Luc Ponty; Violinisti u narodnoj glazbi Panna Cinka (romska glazba); Roby Lakatos (romska glazba); Alison Krauss (bluegrass); Frankie Gavin (irska glazba); Popis violinista
Graditelji
	Povijesni graditelji Obitelj Guarneri; Obitelj Amati; Antonio Stradivari; Jacob Stainer; Franjo Kresnik; Suvremeni graditelji Krsto von Pekić; Ivan Zanjko; Slavko Domitrović;

Violina je gudački instrument s četiri žice, i od svih gudačkih instrumenata proizvodi najviše tonove i najmanjih je dimenzija. Riječ violina posredstvom romanskih jezika dolazi iz srednjovjekovne latinske riječi vitula što označava žičano glazbalo.^[2] Osoba koja svira violinu zove se violinist ili violinistica.

Povijest violine

Violina je nastala u sjevernoj Italiji u ranom 16. stoljeću. Prvi graditelji violina vjerojatno su spojili elemente tri tada raširena glazbala: rebek koji je bio u uporabi od 10. stoljeća (nastao od arapskog glazbala zvanog rabab), renesansne gusle i lira da braccio.^[3] Jedan od najranijih detaljnih opisa tog glazbala, uključujući i njegovo ugađanje je Jambe de Ferov Epitome musical, objavljen u Lyonu 1556.^[4] Do tada se violina već bila počela širiti Europom. Najstariju dokumentiranu violinu s četiri žice nalik modernoj, izgradio je 1555. godine Andrea Amati. Druge violine koje se spominju ranije imale su samo tri žice. Postala je omiljeno glazbalo među uličnim sviračima i plemstvom, što pokazuje i činjenica da je francuski kralj Karlo IX 1560. godine od Amatija naručio 24 violine.^[5] Iz toga kompleta je i najstarija očuvana violina poznata kao "Karlo IX", proizvedena u Cremoni oko 1560. Violina "Mesija" ili "Le Messie" (poznata i kao "Salabue" koju je proizveo Antonio Stradivari 1716. nikada nije korištena i još uvijek je u neiskvarenom stanju. Danas se nalazi u muzeju Ashmolean u Oxfordu.^[6]

Najpoznatiji graditelji violina živjeli su između 16. i 18. stoljeća:

Amati, talijanska obitelj graditelja violina: Andrea Amati (1500. – 1577.), Antonio Amati (1540. – 1607.), Hieronymus Amati I (1561. – 1630.), Nicolo Amati (1596. – 1684.), Hieronymus Amati II (1649. – 1740.)
Guarneri, talijanska obitelj graditelja violina: Andrea Guarneri (1626. – 1698.), Pietro od Mantove (1655. – 1720.), Giuseppe Guarneri (Joseph filius Andreae) (1666. – 1739.), Pietro Guarneri (Mlečanin) (1695. – 1762.) i Giuseppe (del Gesu) (1698. – 1744.)
Obitelj Stradivari, (1644. – 1737.) iz Cremone
Gagliano, talijanska obitelj graditelja violina: Alessandro, Nicolo I i Ferdinand su najistaknutiji članovi
Giovanni Battista Guadagnini iz Piacenze (1711. – 1786.)
Jacob Stainer (1617. – 1683.) iz Absama u Tirolu

Poznati hrvatski graditelji violina su Ivan Hus, Franjo Šnajder, Slavko Domitrović i Rudolf Sloković.

Građa i mehanika violine

Žice

Violina ima 4 žice, koje se ugađaju po kvintama: G mali, D jedan, A jedan, E dva. Točan ton se dobiva zatezanjem ili opuštanjem žica pomoću ključeva, a čista kvinta između žica dobiva se zatezanjem ili opuštanjem "vijka" (ključa).

Raspon tonova

Raspon tonova na violini je od G malog do nekoga tona na E žici, koja zavisi o duljini vrata (što je vrat duži, to je ton viši).

Ugađanje

Violina, kao i ostala gudačka glazbala ugađa se prema tonu A (jedan). Na klaviru, ili pomoću glazbene vilice, dobiveni ton A se uspoređuje s tonom A na violini. Ako je ton nečist, žica se zateže ili otpušta sve dok ne zvuči jednako čisto kao prvobitni ton A dobiven klavirom ili glazbenom vilicom. Kasnije, kada je ton A ugođen, ugađaju se ostale žice prema čistoj kvinti.

Gudalo

Sastoji se od štapa, struna (načinjenih od konjskih dlaka), žabice i vrha. Žabicom se najčešće svira kada želimo postići oštar ton, a u vrhu se svira kada želimo postići mekan ton. Na strune se nanosi kolofonij tj. neka vrsta smole radi ugodnijeg zvuka.

Sviranje violine

Lijeva ruka

Lijevom rukom sviramo tonove po žici. Za razliku od klavirista koji sviraju s pet prstiju, violinisti peti prst (palac) koriste za pridržavanje vrata violine. Ostalim prstima (1,2,3,4) sviraju tonove. Lijeva ruka mora biti u potpunosti opuštena kako bi s lakoćom mogli prelaziti u pozicije i preko žica.

Vibrato je tehika sviranja, koja je jako raširena. Dobiva se tako da prstom lagano počnemo vibrirati, odnosno ljuljati prst ne mičući ga sa žice i time dobivajući vibrijajući zvuk tona. Koristi se pri ukrašavanju dužih tonova.

Pizzicato lijevom rukom je veoma zahtjevna tehnika sviranja, s kojom se koristio Niccoló Paganini. Npr. 3. prstom, ton odsviramo gudalom, a onda tim trećim prstom trznemo po praznoj žici. Zvuk je neobičan, čaroban i virtuozan.Ako ton susti znaci da pritiskate puno gudalom.

Desna ruka i boja zvuka

Desnom rukom se drži gudalo.

Pizzicato

Pizzicato je jedan od načina sviranja violine. U tom načinu koriste se prsti desne ruke te se okida žica na dijelu između kobilice i vrata violine. Postoji više vrsta pizzicata.

Poznata djela

Ludwig van Beethoven: Koncert za violinu i orkestar u D-duru op.61
Johannes Brahms: Koncert za violinu i orkestar u D-duru op.77; Dupli koncert za violinu, violončelo i orkestar u a-molu
Antonín Dvořák: Koncert za violinu i orkestar u a-molu op.53
Édouard Lalo: Španjolska simfonija u d-molu op. 21
Felix Mendelssohn: Koncert za violinu i orkestar u e-molu op.64
Wolfgang Amadeus Mozart: 5 koncerata za violinu i orkestar
Niccolò Paganini: Koncert za violinu i orkestar br.2 u h-molu "La Campanella" op.7 MS 48
Sergej Prokofjev: Koncert za violinu i orkestar br. 1 u D-duru op. 19
Robert Schumann: Koncert za violinu i orkestar u d-molu WoO 23
Petar Iljič Čajkovski: Koncert za violinu i orkestar u D-duru op.35
Antonio Vivaldi: Četiri godišnja doba
Camille Saint-Saëns: Introduction et Rondo capriccioso op.28

Izvori

↑ Vjesnik^{[neaktivna poveznica]} Antonija Jurica: Stradivari s Vrbana, 18. travnja 2005., pristupljeno 30. rujna 2010.
↑ Online Etymology Dictionary
↑ Arkenberg, Rebecca. Listopad 2002. Renaissance Violins. Pristupljeno 22. rujna 2006.
↑ Deverich, Robin Kay. 2006. Historical Background of the Violin. Pristupljeno 22. rujna 2006.
↑ Bartruff, William. The History of the Violin. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. veljače 2007. Pristupljeno 22. rujna 2006..
↑ Violin by Antonio Stradivari, 1716 (Messiah; la Messie, Salabue). Cozio.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. listopada 2008. Pristupljeno 5. svibnja 2007..