Formula 1 – sezona 1966. bila je 17. sezona u prvenstvu Formule 1.
Prvenstvo je sadržavalo devet utrka, a svoj treći i posljednji vozački naslov osvojio je Jack Brabham, dok je konstruktorski naslov pripao Brabham-Repcu. Bila je ovo i prva sezona u Formuli 1 za momčad McLaren.
Nova tehnička pravila za ovu sezonu nalagala su povećanje obujma motora s 1.5 na 3.0 litre, dok je snaga s oko 220 KS porasla na 360 KS. Premda se za ovo pravilo znalo već par godina, gotovo sve momčadi su ušle nepripremljene u novu sezonu.
Jack Brabham je za svoju momčad Brabham uspio osigurati trolitreni motor angažiranjem australskog Repca. Njihov V8 motor je bio kompaktan i pouzdan, premda mu je malo nedostajalo snage. Cooper je spas potražio kod Maseratija koji je prilagodio desetak godina stari 2.5 litreni V12 motor u 3.0 V12. Tri momčadi koje su osim vlastite šasije proizvodile i vlastite motore, nisu se najbolje snašle u novonastaloj situaciji. Ferrarijev motor je nastao na temeljima 3.3 litrenog V12 motora koji se koristio u sportskom automobilu 275 P2.[1] Honda je pak imala snažan motor, no i teži bolid u odnosu na konkurente, dok je BRM-ov trolitreni motor u H16 konfiguraciji bio suviše kompliciran da bi bio uspješan. Najveći šok doživio je Lotus, nakon što je njihov glavni opskrbljivač motorima Coventry Climax šokirao odlukom o povlačenju na kraju tekuće sezone. Lotus je te sezone koristio BRM-ov i Fordov motor. Momčad je na nekoliko utrka koristila i Climaxov motor, ali 2.0 litreni V8 motor.[2]
Bruce McLaren je napustio Cooper, te sa svojom momčadi McLaren, počeo nastupati u Formuli 1. Na njegovo mjesto u Cooper je stigao Richie Ginther. Njegov sunarodnjak Dan Gurney je napustio momčad Brabham, te također sa svojom momčadi All American Racers, započeo novu sezonu. Peter Arundell se vratio u momčad Lotus nakon 1964. umjesto Mikea Spencea.
Prva prvenstvena utrka vozila se na VN Monaka (XXIV Grand Prix Automobile de Monaco) 22. svibnja. Unatoč problemima s pronalaskom adekvatnog dobavljača motora uoči sezone, Lotusov Jim Clark osvojio je prvo startno mjesto na stazi na kojoj snaga motora nikad nije bila od presudnog značaja. No Škot nije proveo ni jedan krug u vodstvu na toj utrci. Na samom startu su se pojavili problemi na njegovom mjenjaču. Pao je na posljednje 16. mjesto i dobro krenuo u oporavak, da bi u 61. krugu odustao s 4. mjesta zbog kvara na ovjesu. Utrku je poveo John Surtees ispred Jackieja Stewarta. Ferrarijev vozač je imao vodeću poziciju do 15. kruga, kada odustaje zbog kvara diferencijale. Stewart je slavio s 40 sekundi prednosti ispred drugog Ferrarijevog vozača Lorenza Bandinija, te donio BRM-u prvu i jedinu pobjedu ove sezone. Stewartov momčadski kolega Graham Hill je završio na trećem mjestu, dok je četvrto mjesto pripalo Bobu Bondurantu kojemu su to bili jedini bodovi ove sezone.[3]
Kaotična VN Belgije (XXVI Grand Prix de Belgique) odigrala se 12. lipnja na stazi Spa-Francorchamps. Surtees je bio najbrži u kvalifikacijama s 3,2 sekunde ispred Jochena Rindta u Cooperu. Utrka je ove godine bila skraćena s 32 dotadašnja kruga na 28 krugova. Zbog kišne oluje koja je iznenadila vozače sredinom prvog kruga, više od pola vozača je izletjelo sa staze i odustalo već u prvom krugu. Joakim Bonnier je izletio sa staze, udario u prozor jedne kuće, te u nastavku otklizao do ograde, nakon čega mu je prednji dio bolida ostao visjeti iznad manjeg ponora od osam metara. Unatoč tome Šveđanin je prošao bez ozljeda. Težak sudar imao je Stewart. Rindt je izletio sa staze, no uspio je iskontrolirati bolid, te se vratio na stazu. No njegovo izlijetanje i vraćanje na stazu, uzrokovalo je nekoliko sudara iza njega. Bondurant je izletio sa staze, a Stewart je izgubio nadzor nad svojim bolidom, te kao i Richard Attwood prošle godine, udario u telegrafski stup. Nakon udarca Stewartov bolid je bio odbačen u žbunje kraj staze. Škot je slomio ključnu, no najveći problem je bio što se njegov bolid preokrenuo naopako, te je Stewart bio zarobljen u bolidu u lokvi ulja i benzina koja je iscurila iz njegovog rezervoara. U pomoć Škotu stigao je Bondurant koji je bio upravo izašao iz svog razbijenog bolida, kao i Stewartov momčadski kolega Graham Hill, koji je zaustavio svoj bolid kraj staze kad je vidio što se dogodilo. Stewartova agonija je trajala 25 minuta, nakon čega su Bondurant i Hill uz pomoć nekoliko gledatelja i alata jednog od njih koji je otrčao do svoje kuće kraj staze, uspjeli izbaviti Jackieja iz smrskanog bolida. Tek par minuta nakon toga, Stewartov bolid se zapalio.
Surtees je poveo utrku, ali ga ubrzo pretječe Bandini. Britanac u trećem krugu vraća vodstvo, ali već u sljedećem krugu ga pretječe Rindt koji se probijao s petog mjesta, nakon što je u prvom krugu izletio sa staze. Nakon 4. kruga poredak je bio: Rindt, Surtees, Bandini, Brabham i Ginther, dok se na šestom mjestu nalazio Guy Ligier ispred sedmoplasiranog Gurneya. Bili su to jedini vozači u utrci. Poredak se nije mijenjao sve do 24. kruga kada Surtees prelazi u vodstvo. Kako je kiša prestala, te se staza sušila, Rindt u Cooperu se nije mogao oduprijeti Surteesu u jačem Ferrariju. U sljedećih pet krugova, Surtees je napravio veliku razliku, te pobijedio s 42 sekunde prednosti ispred Rindta.[4]
Nakon što su se utrke Formule 1 za VN Francuske (LII Grand Prix de l'ACF) prethodne dvije sezone vozile na stazama Rouen i Clermont-Ferrand, ove sezone staza Reims je ponovo bila 3. srpnja središte događaja. Bandini je ostvario svoju prvu i posljednju najbolju startnu poziciju u Formuli 1 sa šest desetinki prednosti ispred Surteesa, ovoga puta u Cooperu. Naime trzavice između Surteesa i ravnatelja Ferrarijeve momčadi Eugenija Draconija, počele su već u Monaku, kada se nisu mogli dogovoriti koji će od dva bolida, modela 246 i 312, Surtees voziti na toj utrci. Prevladao je Dragoni. Raspad sustava dogodio se netom prije utrke 24 sata Le Mansa. Zbog ozljeda zadobivenih u nesreći prošle godine, Dragoni nije vjerovao da Surtees može izdržati fizička iskušenja utrke koja traje 24 sata, te je zabranio Britancu nastupanje na Le Mansu. To je toliko naljutilo Surteesa da je odmah napustio momčad i otišao u Cooper, a na njegovo mjesto stigao je Mike Parkes. Utrku u Francuskoj je poveo Bandini ispred Brabhama i Parkesa, dok je Surtees zbog problema s pumpom za gorivo pao na 13. mjesto, a pet krugova nakon, Britanac je i odustao. Denny Hulme se sa startnog devetog mjesta probijao na utrci, te je u 13. krugu pretekao Grahama Hilla na 4. mjestu. U 32. krugu, zbog problema s kabelom za gas, s vodeće pozicije odustaje Bandini. Brabham je preuzeo vodstvo, te na kraju pobijedio s devet sekundi prednosti ispred Parkesa u svojoj prvoj utrci. John Taylor je 6. mjestom osvojio prvi i jedini bod u Formuli 1. Na putu da prisustvuje ovoj utrci kao gledatelj, u prometnoj nesreći poginuo je Nino Farina.[5]
Zbog štrajkova u Italiji, Ferrari nije nastupio na VN Velike Britanije (XIX RAC British Grand Prix), koja se održala 16. srpnja na stazi Brands Hatch. Brabham je bio najbrži u kvalifikacijama s tri desetinke prednosti ispred momčadskog kolege Hulmea. Debitant Chris Irwin koji se kvalificirao kao dvanaesti, bio je na ovoj utrci treći Brabhamov vozač, no sa starijom šasijom i Climaxovim L4 2.8 litrenim motorom. Kiša koja je padala, netom prije početka utrke je prestala, a staza se počela sušiti. Osim Cooperovih vozača, svi su startali na gumama za suho. Brabham je poveo utrku ispred Gurneya, dok je Hulme izletio u prvom zavoju te je na kraju prvog kruga bio sedmi. U drugom krugu Rindt pretječe Gurneya, a isto to čini i Rindtov momčadski kolega Surtees pet krugova kasnije. U 14. krugu Surtees pretječe Rindta koji je nakratko izletio sa staze, dok se na četvrtom i petom mjestu voze Hill i Clark. Gurney je u međuvremenu odustao zbog kvara na motoru. U borbu za drugo mjesto se ubrzo priključio i Hulme, te je poredak na kraju 35. kruga bio: Brabham, Hill, Clark, Hulme, Surtees i Rindt. U 37. krugu Hulme je pretekao Clarka, a u 40. krugu i Hilla. Zbog problema s kočnicama, Clark je u 45. krugu ušao u boks, a Surtees i Rindt su prošli naprijed. Četiri kruga poslije, Rindt je pretekao Surteesa, koji je kasnije odustao zbog kvara na bolidu. Brabham je na kraju slavio s 9,6 sekundi prednosti ispred Hulme. Clark je šest krugova prije kraja pretekao Surteesa, dok je Bruce McLaren osvojio prvi bod za momčad McLaren sa Serenissimin motorom.[6]
Tjedan dana nakon Brabham-Repcove dominacije na Brands Hatchu, momčadi su 24. srpnja došle na stazu Zandvoort na VN Nizozemske (XIV Grote Prijs van Nederland). I ovog puta Brabham je odvozio najbrže vrijeme na kvalifikacijama sa šest desetinki prednosti ispred Hulmea i Clarka. Vijest je bila povratak Ferrarija, čiji su se vozači Parkes i Bandini kvalificirali na peto i deveto mjesto. Clark je poveo utrku, ali samo nakratko. Repcov motor je jednostavno bio prejak za Climax, te je Brabham već u prvom zavoju Tarzan Hairpin pretekao Clarka, a isto je učinio i Hulme u 4. krugu. Stewart je u petom krugu pretekao Gurneya za 6. mjesto, dok su ispred bili Hill i Parkes. U trećem krugu, Rindt je izletio u pijesak pokraj staze, te odustao, a Parkes u 10. krugu na istom mjestu izlijeće te udara u napušteni Rindtov bolid. Zbog problema s bolidom, Hulme u 18. krugu ulazi u boks, a na stazu se vraća na posljednje 15. mjesto. Nakon odlaska Gurneya s 4. mjesta u boks u 22. krugu, a kasnije i odustajanja, poredak je bio: Brabham, Clark, Hill, Stewart, Surtees i Bandini. U 27. krugu Clark preuzima vodstvo, a u 36. krugu Bandini pretječe Surteesa. Nakon odustajanja Surteesa i pretjecanja Bandinija, na 5. mjesto je izbio Spence. Poredak se nije mijenjao sve do 76. kruga kada Brabham preuzima vodstvo, a Clark odlazi u boks po dolijevanje vode u svoj motor. Clarkov odlazak u boks omogućio je Hillu osvajanje drugog mjesta s krugom zaostatka iza pobjednika Brabhama. [7]
Kako nije bilo puno prijavljenih sudionika za utrku Formule 1 za VN Njemačke (XXVIII Grosser Preis von Deutschland) 7. kolovoza na stazi Nürburgring, organizatori su odlučili da će se istodobno održati i utrka Formule 2, ali će se tretirati kao zaseban događaj. Clark je iznenađujuće bio najbrži na kvalifikacijama s 1,5 sekundi prednosti ispred Surteesa i 2,3 sekunde ispred Stewarta. Od jedanaest vozača Formule 2, najbrži u kvalifikacijama je bio Jacky Ickx u Matra-Fordu, koji je generalno osvojio 16. mjesto od svih vozača. Surtees je poveo utrku, ali je Brabham koji je startao peti, na kraju prvog kruga bio vodeći.[8]
Gotovo mjesec dana nakon Njemačke, sljedeća utrka na rasporedu bila je VN Italije (XXXVII Gran Premio d'Italia) 7. rujna na stazi Monza. Gurney je u Eagleu prvi puta startao utrku s Weslakeovim motorom, dok je Clark prešao s Climaxovog motora na BRM-ove. Na svojoj domaćoj stazi, Ferrari je ostvario odličan rezultat u kvalifikacijama. Parkes je ostvario najbrže vrijeme u kvalifikacijama s tri desetinke ispred Ludovica Scarfiottija kojemu je ovo bila druga utrka u sezoni, dok je Banidini bio peti. Bandini je odličnim startom iz drugog reda poveo utrku, dok je Scarfiotti pao na sedmo mjesto. Bandinijevo vodstvo je kratko trajalo jer je već u drugom krugu morao u boks na popravak crijeva za gorivo. Ubrzo su se u vodstvu izmjenjivali Parkes, Surtees, Brabham i Hulme, dok je iza njihovih leđa Scarfiotti postepeno, ali nezaustavljivo, napredovao prema vrhu. Vodstvo je preuzeo u 12. krugu i tamo je ostao do kraja utrke. U 17. krugu Ginther je zbog puknuća gume izletio sa staze i silovito udario u stablo. Amerikanac je nasreću prošao neozljeđen, no bolid je bio uništen. Od 30. krugu borbu za drugo mjesto vodili su Parkes i Hulme, ispred Rindta i Giancarla Baghettija. Baghetti je u 55. krugu zbog problema s bolidom ušao u boks, a na peto i šesto mjesto su izbili Spence i Bob Anderson. Scarfiotti je na kraju s 5,8 sekundi prednosti ispred Parkesa stigao do svoje prve i jedine pobjede u Formuli 1. Nakon četiri uzastopne pobjede, Brabham je ovdje odustao zbog curenja ulja, ali unatoč tome je osvojio svoj treći i posljednji naslov prvaka, s obzirom na to da je dvije utrke prije kraja drugoplasirani Rindt imao neuhvatljivi 21 bod zaostatka za Australcem.[9]
D
Sistem bodovanja u Formuli 1
VN Monaka
Richie Ginther, koji je odustao zbog kvara na bolidu, utrku je završio na 5. mjestu s 20 krugova zaostatka, dok je Guy Ligier utrku završio na 6. mjestu s 25 krugova zaostatka. Zbog pravila koje je tražilo da vozač mora odvoziti najmanje 90% utrke da bi osvojio bodove, odnosno 90 krugova od ukupnih 100 na ovoj utrci, ni Ginther ni Ligier nisu osvojili bodove.
VN Belgije
Guy Ligier je utrku završio na 6. mjestu s 4 kruga zaostatka, ali nije osvojio bodove jer nije odvozio 90% utrke, odnosno 25 krugova od ukupnih 28 na ovoj utrci.
VN Francuske
VN Velike Britanije
VN Nizozemske
VN Njemačke
VN Italije
VN SAD
VN Meksika
U rubrici bodovi, prikazana je bodovna prednost vodećeg vozača / konstruktora ispred drugoplasiranog, dok je žutom bojom označena utrka na kojoj je vozač / konstruktor osvojio naslov prvaka.
1950. | 1951. | 1952. | 1953. | 1954. | 1955. | 1956. | 1957. | 1958. | 1959. 1960. | 1961. | 1962. | 1963. | 1964. | 1965. | 1966. | 1967. | 1968. | 1969. 1970. | 1971. | 1972. | 1973. | 1974. | 1975. | 1976. | 1977. | 1978. | 1979. 1980. | 1981. | 1982. | 1983. | 1984. | 1985. | 1986. | 1987. | 1988. | 1989. 1990. | 1991. | 1992. | 1993. | 1994. | 1995. | 1996. | 1997. | 1998. | 1999. 2000. | 2001. | 2002. | 2003. | 2004. | 2005. | 2006. | 2007. | 2008. | 2009. 2010. | 2011. | 2012. | 2013. | 2014. | 2015. | 2016. | 2017. | 2018. | 2019. 2020. | 2021. | 2022. | 2023. | 2024. | 2025. | 2026. | 2027. | 2028. | 2029.