Ante Polić

Ante Polić (Stari Grad, Hvar, 1838. – 26. prosinca 1905.), hrvatski poduzetnik, javni i kulturni djelatnik, novinar[1]

Životopis

Rodio se u Starom Gradu na Hvaru. Oženio je Gemmu Gerbaz (Grbac, Rijeka, 1847. – 26. prosinca 1906.), rodom s Cresa, s kojom je dobio četranaestero djece. Poznatiji su postali Janko, Milutin, Nikola koji su bili uspješni u umjetnosti, Vladimir je bio direktor Austro-hrvatskoga parobrodarskog društva, Dušan je bio direktor kina na Sušaku. Djeca su odrasla u bogatstvu, jer su bila u srodstvu s bogatim riječkim obiteljima Grbac i Skorup.[1] S Hvara je Ante doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Erazmom Barčićem[2] Marijanom Derenčinom, Antom Starčevićem i Franom Supilom, dopisivao se s Josipom Jurjem Strossmayerom i Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. Bio je suvlasnikom najveće trgovačke kuće u Rijeci Polich, Minach et Comp i glavni oslonac Stranke prava.[3] Bio je član Stranke prava i veliki hrvatski domoljub. Kako je bio vrlo imućan, dao je podići vilu Gemma u elitnoj četvrti Pećinama na Sušaku, koja je podignuta 1878., a danas služi kao zgrada Srednje škole za primijenjenu umjetnost. Bio je vrlo pismen. Objavio je šest kulturno-političkih brošura: Ivan Antun Vranyczany-Dobrinović (1878.), Ante Bakarčić (1881.), Čega nam treba (1884.), Avelin Čepulić (1886.), političku studiju Rieka (1886.) i Un supplizio morale (Jedna moralna tortura) 1903. godine.[4] U Zagrebu je 1903. godine s Dinkom Politeom izdavao glasilo Čiste stranke prava Prava hrvatska misao: smotra za politiku i knjigu. Ante Polić vodio je upravu lista a Dinko Politeo bio je glavnim urednikom.[5] Obitelj je doživjela trgovački slom 1902. godine.[1] Propast nekad bogate obitelji utjecalo je na stvaranje dramskog djela njegova sina Janka Mamino srce, čiji je 1. čin bio nadahnuće Krleži za Gospodu Glembajeve.[6] Ante se teško razbolio i umro 1905. od karcinoma usne koji je metastazirao na grlo, mozak i pluća. Supruga je umrla točno godinu poslije od srčanog udara. Djeca su ostvarila dobre poslovne karijere, ali mnoga su umrla od teških zdravstvenih stanja.[1]

Izvori

  1. ↑ a b c d Google Knjige Mladen Urem, Milan Zagorac: Janko Polić Kamov & njegovo i naše doba: priručnik za čitanje Kamova 100 godina poslije, str. 30. - 31., Izdavački centar Rijeka, 2010., ISBN 9536939649 (pristupljeno 20. siječnja 2019.)
  2. ↑ Mladen Urem, Suradnja Janka Polića Kamova sa Supilovim riječkim Novim listom, kamov.hr, pristupljeno 18. siječnja 2019.
  3. ↑ Milovan Buchberger, Ususret 130. godišnjici rođenja Janka Polića Kamova (1886–1910). Kamov – otkriveno još jedno zrnce iz nepovrata  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. prosinca 2017. (Wayback Machine), Vijenac, br. 581, 9. lipnja 2016., pristupljeno 18. studenoga 2017.
  4. ↑ Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke, Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina, str. 91., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 14. siječnja 2019.
  5. ↑ (slov.) Rajko Perušek, Prava hrvatska misao; Smotra za politiku i knjigu. lzdavatelj i odgovorni urednik Dinko Politeo. Godina I. Broj 1. I. siečnja 1903. U Zagrebu. Tisak C. Albrechta (Jos. Witasek)., Ljubljanski zvon, sv. 23, br. 3, str. 188., dlib.si, pristupljeno 18. siječnja 2019.
  6. ↑ Igor Žic, Deset biografskih sličica iz povijesti Rijeke, Janko Polić Kamov, prokletnik s Pećina, str. 94., Književna Rijeka 1-2, 2017., pristupljeno 14. siječnja 2019.

Vanjske poveznice

Strategi Solo vs Squad di Free Fire: Cara Menang Mudah!