Wimbledon Football Club je bivši nogometni klub iz Londona, Engleska. Osnovan je 1889. godine kao Wimbledon Old Centrals i igrao je u stadionu Plough Lane od 1912. do 1991. Klub je bio član nižih liga za veći dio svoje historije. Imali su nadimak "Donsi" i kasnije "Womblesi", osvojili su Isthmiansku Ligu osam puta, FA Amateur kup jednom i Southern League tri puta zaredom između 1975. i 1977. nakon čega su postali član English Football League. Klub je brzo rasla iz nepoznanice tokom 1980tih i bili su promovisani u First Division 1986. god, samo četiri godine nakon što su bili u Fourth Division.
Wimbledonova "Crazy Gang"—tako nazvana zbog ekscentričnog ponašanja igrača—je osvojila finale FA kupa1988, pobjeđujući pobjednike lige te sezone, Liverpool FC i postali treći klub koji je osvojio FA kup i FA Amateur kup. 1991. nakon izdanja Taylorovog izvještaja koje je preporučilo stadione sa samo sjedećim mjestima za klubove u prvoj ligi, Wimbledon je napustio Plough Lane da dijeli teren Selhurst Park sa Crystal Palaceom—prvobitno privremeni aranžman koji je trajao više od decenije. Klub je ostala u prvoj ligi i kasnije Premijer ligi dok nisu ispali 2000.
2001. nakon što su odbili više lokalnih mjesta, klub je najavio namjeru da preseli klub 90 kilometara sjeverno u Milton Keynes. Plan da Wimbledon napusti južni dio Londona je bio nepopularan sa navijačima kluba i fudbala uopšte, ali nezavisna komisija Nogometnog saveza Engleske je dopustila preseljenje 27. maja 2002.[2] Navijači kluba su stvorili novi klub, AFC Wimbledon koji je dobio veliku podršku.[3] Wimbledon FC je odigrao prvu utakmicu u Milton Keynesu 2003. i promijenili su ime u Milton Keynes Dons 2004.
Historija
Wimbledon Old Centrals u sezoni 1895/96.
Amaterski početak
Wimbledon Old Central Football Club je formiran 1889, uzevši ime od Old Central School (Stara centralna škola) na parku Wimbledon Common gdje su igrači bili učenici. Prva utakmica kluba je bila pobjeda 1-0 protiv Westminstera, I trebalo je sedam godina da Wimbledon doživi uspjeh kada su osvojili Claphamsku ligu i Heraldsku ligu u sezoni 1895/96. Wimbledon je osvojio Claphamsku ligu 1900/01 i dva manja trofeja. 1. maja 1905, klub je odlučio da promijeni naziv u Wimbledon Football Club, i pod novim imenom klub je osvojio takmičenje "South London Charity Cup" u istoj godini – ali veliki dugovi su izazvali zatvaranje kluba 1910. Godinu dana kasnije klub je opet započeo pod imenom Wimbledon Borough, ali se vratilo ime Wimbledon Football Club nakon manje od godinu dana. Klub je igrao u parku Wimbledon Common ili u drugim dijelovima Wimbledona do 1912, kada je klub odabrao da igra u Plough Laneu. Wimbledon se pridružio Athenian League za sezonu 1919/20, i u njihovoj drugoj sezoni u toj ligi završili su drugo mjesto.[4] Wimbledon je onda postao član Isthmian League. Wimbledon je osvojio titulu četiri puta tokom 1930tih i bili u finalu FA Amaterskog kupa 1934/35. Wimbledon je došao do još jednog finala FA Amaterskog kupa 1946/47, i završili u drugom mjestu dva puta u nekoliko godina.
Wimbledon je osvojio Isthmian League peti put 1958/59. i onda osvojio titulu tri puta zaredom u sezonama 1961/62, 1962/63 i 1963/64. Wimbledon je isto osvojio FA Amaterski kup u sezoni 1962/63, pobijedivši Sutton United 4–2: Eddie Reynolds, ko je zabio najviše golova za Wimbledon ikada je zabio sva 4 gola Wimbledona glavom, što više nikada nije postignuto na stadionu Wembley. Wimbledon se priključio Southern League 1964/65 i završili su u drugom mjestu u njihovoj prvoj sezoni. Wimbledon je postao poznat u Engleskoj kada su u sezoni 1974/75 pobijedili veliki broj utakmica u FA kupu i došli do četvrte runde. Wimbledon je počeo u prvoj rundi kvalifikacija gdje su pobijedili Bracknell Town, pa Maidenhead United, Wokingham Town, Doking, Bath City i Kettering Town pa su se kvalifikovali u treću rundu kupa. U trećoj rundi oni su pobijedili tadašnje prvoligaše Burnley kod njihovog stadiona Turf Moor. Oni su postali prva amaterska ekipa koja je pobijedila prvoligaše u gostovanju u 20. vijeku. U četvrtoj rundi su gostovali kod Leeds Uniteda, pobjednika prve lige prošle sezone. Golman Wimbledona Dickie Guy je odbranio penal škotskog reprezentativca Peter Lorimera u zadnjim minutama utakmice, poslije čega je utakmica završila 0–0. Drugo kolo je odigrano pred 40,000 gledaoca u Selhurst Parku i završilo je 1–0 za Leeds zbog postignutog autogola. Nakon što je Wimbledon tri puta zaredom osvojio titulu Southern League od 1974/75. do 1976/77, Wimbledon je zamijenio Workington u Football League za sezonu 1977/78.
Sezona 1977/78. je bila zadovoljavajući prvi nastup za Wimbledon, koji je završio u 13. mjestu u Fourth Division. Allen Batsford je dao ostavku za poziciju menadžera 2. januara 1978. i zamijenio ga je Dario Gradi, koji je promovisao klub u Third Division u sezoni 1978/79. Wimbledonova prva sezona u Third Division nije bila uspješna. Klub se borio za opstanak, i završili su u zadnjem mjestu i osvojili samo 10 utakmica u cijeloj sezoni. Na kraju sezone, premještanje je bilo predloženo – predsjednik kluba Ron Noades je imao razgovore sa razvojnim poduzećem Milton Keynes Development Corporation o mogućnosti da se klub preseli u novi grad, ali plan nikada nije bio izvršen.[5]
Još u južnom dijelu Londona, sezona 1980/81. je vidjela ponovnu promociju u Third Division i na kraju sezone predsjednik kluba Ron Noades je napustio Wimbledon i preuzeo rivale Crystal Palace, i uzeo menadžera Dario Gradi od Wimbledona u Selhurst Park. U Plough Laneu, asistent menadžera Dave Bassett je postao novi menadžer. Pod njihovim vodstvom, Wimbledon je sljedeće sezone završio u 21. mjestu od 24 i ispao u niži rang. Prije kraja sezone, odbrambeni igrač Wimbledona sa povredom, Dave Clement je izvršio samoubistvo.[6] Wimbledon je opet dobio pravo da se takmiči u Third Division, pobijedivši Fourth Division u sezoni 1982/83. U sljedećoj sezoni Wimbledon je nastavio da postiže uspjehe, završavajući sezonu drugim mjestom i 97 postignutih golova.
Sezona 1984/85. je bila prva sezona Wimbledona u Second Division, i svako u klubu je bio pripremljen za borbu da ostanu u ligi. 12. mjesto je bilo zadovoljavajuće za klub koji je prvi put igrao fudbal u ovom rangu. Sljedeća sezona je dobro počela sa pobjedom 3–0 protiv Middlesbrougha u prvoj utakmici sezone i klub je brzo počeo da izgleda kao kandidat za promociju. Promocija je bila potvrđena na zadnjem danu sezone sa pobjedom u gostima protiv Huddersfield Towna, što je osiguralo 3. mjesto. Wimbledon je postao član First Division, samo četiri godine nakon što su bili u četvrtoj ligi Fourth Division i devet godina nakon što su postali član Football League.
Mnogi posmatrači su rekli da će Wimbledon odmah ispasti u sezoni 1986/87, ali nakon što su izgubili gostujuću utakmicu protiv Manchester Citya, Wimbledon je osvojio sljedeće četiri utakmice i bili su prvo mjesto 1. septembra. Na kraju sezone, Wimbledon je završio na šestom mjestu i menadžer Dave Bassett je otišao u Watford. Njegov nasljednik je bio menadžer Bristol Roversa, Bobby Gould. Nazvani "Crazy Gang" zbog ekscentričnog ponašanja igrača, navijača i vlasnika Sam Hammama, najvažniji momenat kluba desio se 1988. kada je bez puno očekivanja ekipa osvojila FA kup i pobijedili favorite Liverpool FC 1–0 sa golom koji je postigao Lawrie Sanchez. 37.000 navijača Wimbledona je svjedočilo kako je kapiten ekipeDave Beasant postao prvi golman koji je odbranio penal u finalu FA kupa, i odbranio udarac John Aldrigdea.[7] Jedina loša strana ove pobjede je bila da klub se ne bi mogao da takmiči u Kupu pobjednika kupova, jer zabrana takmičenja za engleske klubove u Evropi nakon tragedije u Heyselu je još bila u efektu.[8]
Dave Beasant, kapiten Wimbledona u finalu FA kupa i golman od 1979–1988. za Wimbledon
Nekoliko dana nakon trijumfa u FA kupu, direktori Wimbledona su najavili planove da izgrade stadion sa samo sjedećim mjestima u domaćoj općini kluba Merton. U sezoni nakon pobjede FA kupa, Gould je doveo Wimbledon do 12. mjesta u prvoj ligi, i sezone nakon toga osmo mjesto. Uprkos ovim uspjesima, Bobby Gould je bio zamijenjen Ray Harfordom, ko je u sezoni 1987/88. doveo Luton Town do pobjede Engleskog Liga-kupa. Pod vodstvom Harforda, Warren Barton je kupljen za 300.000 funti dok je Wimbledon imao jaku sezonu, i završili na sedmom mjestu.
Ništa nije došlo od planova za novi stadion i na kraju sezone 1990/91. odbor kluba je odlučio da je Plough Lane u nepopravljivom stanju u vezi sa novim pravilom Nogometnog saveza Engleske koji je tražio stadione sa samo sjedećim mjestima.[9] Kao posljedica, klub se preselio u Selhurst Park prije početka sezone 1991/92. i dijelili teren sa Crystal Palaceom. Harford je neočekivano dao otkaz u oktobru 1991. i zamijenio ga je Peter Withe. Withe je trajao do preloma nove godine, kada ga je zamijenio Joe Kinnear, prijašnji trener omladinske selekcije, i inicijalno postao privremeni menadžer. Nakon što je doveo Wimbledon do 13. mjesta u prvoj ligi i potvrdio mjesto u prvoj sezoni Premijer lige Engleske.
Sezona 1992/93. je počela loše za Wimbledon – klub je bio predzadnji na tabeli za Dan darova. Ali forma kluba se oporavila tokom sljedeće godine i završili su u 12. mjestu. Sljedeća sezona je bila jedna od Wimbledonovih najboljih sezona jer je klub završio na 6. mjestu i došao u četvrt-finale Liga-kupa. Wimbledon je ostala nepobjediva ekipa u sezoni 1994/95, završavajući na 9. mjestu. U zatvaranju sezone Donsi su prvi i jedini put bili u UEFA evropskom takmičenju, Intertoto kup. Ali, nakon što su poslali slabije ekipe pune rezerva i omladinskih igrača, Wimbledon i Tottenham Hotspur su bili zabranjeni u sudjelovanju u evropskim takmičenjima za sljedeću sezonu.[10] Suspenzija nije bila važna; nakon što su izgubili Warren Bartona koji je otišao u Newcastle, sezonu 1995/96. su završili u 14. mjestu. Wimbledon je dobro počeo sezonu 1996/97. Nakon što su izgubili prve tri utakmice, klub je osvojio sljedećih sedam utakmica i bili su 2. mjesto u Premijer ligi. Tu je isto bilo radovanja kada je ekipa izbacila Manchester United iz FA kupa – Wimbledon je došao do polufinala FA kupa i Liga-kupa. Zadnja nada kvalifikacije za evropsko takmičenje je ležalo u finišu u top pet mjesta, ali je klub završio u 8. mjestu.
Pad, premještanje, preimenovanje i stvaranje AFC Wimbledon
Joe Kinnear, menadžer Wimbledona za sedam godina je dao otkaz prije početka sezone 1999/2000. zbog zdravstvenih problema (koje bi opet imao kada je postao menadžer Newcastle Uniteda) i bio je zamijenjen sa selektorom nogometne reprezentacije Norveške, Egil Olsenom, što je dalo nadu Donsima da prežive još jednu sezonu u Premijer ligi. Napadač Wimbledona John Hartson koji se pridružio klubu prošlog januara nije uspio da potvrdi transfer u Tottenham Hotspur, što je isto bilo pozitivno za klub ali nisu mogli da zaustave osam izgubljenih utakmica zaredom, što ih je dovelo u zonu ispadanja. Olsen je izgubio posao nakon što je Wimbledon izgubio 3–0 u gostovanju kod Bradford Citya, i zamijenio ga je bivši trener i asistent menadžeru Terry Burton za zadnje dvije utakmice u sezoni. Izjednačenje 2–2 protiv Aston Ville je dalo nadu preživljavanja kada su krenuli u njihovu zadnju utakmicu, gostovanje kod Southamptona. Bili su jedno mjesto iznad zone ispadanja zbog gol razlike, ali gubitak 2–0 kod stadiona The Dell i pobjeda Bradforda 1–0 protiv Liverpoola je poslala Wimbledon u nižu ligu i označila kraj 14 sezona u najvišem rangu engleskog nogometa.
U augustu 2001, klub je najavio želju da se preseli u Milton Keynes. Iako je bilo opozicije od navijača Wimbledona, English Football League i Nogometnog saveza Engleske,[11] dobili su dopuštenje nakon što je nezavisna tročlana komisija koju je odabrao FA glasala 2–1 za preseljenje.[12] Potvrđenje odluke da se preseli klub je izazvalo burnu reakciju navijača Wimbledona nakon čega su osnovali novi klub AFC Wimbledon, gdje je većina navijača promijenila podršku.
Trener golmana Stuart Murdoch je postao menadžer i kako se broj posjetioca tokom utakmica smanjivao, ekipa Murdocha je završila u 10. mjestu tokom zadnje sezone gdje su sve domaće utakmice bile odigrane na Selhurst Parku. Wimbledon je ušao u upravu u junu 2003,[13] i odigrali prvu utakmicu u Milton Keynesu u septembru. Iako su utakmice dobivale veći broj posjetioca nego na Selhurst Parku, uprava koja je bila zadužena za finansije je prodavala bilo kojeg igrača koji se mogao prodati za novce i ekipa Murdocha je završila na zadnjem mjestu.[14]
Klub je izašao iz uprave na kraju sezone 2003/04. i promijenili ime u "Milton Keynes Dons".[15]
Nadimak kluba je bio Donsi, ali je klub isto bio nazvan od strane medija kao Womblesi od sredine 1970tih nadalje. Nakon pobjede u FA kupu 1988, termin Crazy Gang je isto bio korišćen; prvo na igrače i prekovremeno se odnosio na cijeli klub.[16] Klub je predstavio novu maskotu u 2000. godini, Womble nazvan Wandle. Nakon relokacije kluba u 2003, vlasnici marke Womblesa su odbili da se obnovi licenca za maskotu da se protestuju preseljenju. Tri godine kasnije, dogovor je bio prihvaćen da sličan lik imenovan Haydon the Womble bude maskota za AFC Wimbledon.[17]
Boje najviše povezane sa klubom su plava i žuta. Prve boje kluba su bile tamno plava i žuta, ali se dres mijenjao više puta nakon osnivanja kluba, uključujući kombinacije od: smeđih i plavih pruga za majice sa tamno plavim šorcevima, zelene i bijele pruge majice sa tamno plavim šorcevima, zelene majice i crni šorcevi, bijele majice i tamno plavi šorcevi i konačno majice sa zelenim i crnim prugama sa crnim šorcevima. Kraljevske plave majice sa tamno plavim šorcevima i čarapama su bile odabrane u 1918. i prvo nosili W za Wimbledon u sredini prsa. Igrači Wimbledona su nosili kraljevske plave majice sa crnim šorcevima i čarapama do 1950tih kada se šorcevi mijenjaju iz crne u bijelu. Kombinacija plavih majica, plavih šorceva i bijelih čarapa se počela koristiti 1966. prije nego što je ideja bila napuštena godinu dana kasnije za dres sa samo plavom bojom. Bijele čarape su se vratile 1970. Kombinacija plave i žute je prvi put korišćena 1975, ali je nakon godinu dana promijenjen sa dresom sa samo bijelom bojom dotjeran sa plavom, koji je bio dres koji je klub nosio u prvoj sezoni u English Football League. 1978. godine, žute majice, plavi šorcevi i žute čarape su bile odabrane, prije nego što je klub odabrao dres samo sa plavom bojom sa žutim oznakama 1981. Dres je od tad imao male promjene do 1993, kada je tamno-plava boja zamijenila nijansu kraljevsko plave boje koja je bila korišćena za prošlih 12 godina. Wimbledon je nosio ove boje do kraja svoje historije. Za gostujuće dresove, crveni dres sa crnim rišom u 1990tim. Klub je imao zeleni gostujući dres za sezonu 2000/01.
Preporučeni zadnji logo Wimbledona, prihvaćen prije sezone 2003/04. ali nije bio korišten na dresovima[18]
Prvi grb koji je klub imao je bio grb Općinskog područja Wimbledona. On se pojavljivao na majicama Wimbledona od kraja 1920tih do sredine 1950tih, kada se nijedan grb nije nosio. Grb se vratio u ranim 1970tim i bio je korišćen sve dok klub nije odabrao svoj vlastiti grb kada su postali član Football League u 1977. Grb je sličio grbu koji se često asocirao sa klubom – jedina je razlika bila da je koristio bijelu boju umjesto žute.[16] Žuta boja je zamijenila bijelu 1981. i logo je ostao isti do 2003. Nakon što je preseljenje kluba u Milton Keynes bilo potvrđeno u maju 2002, Koledž grbova je informisao klub u augustu 2002. da je njegovo korišćenje grba opštinskog područja bilo ilegalno. Zamjena, potvrđena 12. aprila 2003. je imala stiliziranu glavu orla – elemenat sa bivšeg grba Wimbledona – nacrtana tamno plavim i žutim oblikom, dok žuto formira slova "MK" (za Milton Keynes). Iako je bio oficijelno izabran u aprilu 2003, korišćenje grba je bilo nedosljedno: klub je najavio da bi bio korišćen "na svakom dresu, robi i literaturi od početka sezone [2003/04.]",[19] uključujući novi bijeli gostujući dres na popravljenoj verziji od prošlogodišnjeg domaćeg dresa,[20] ali se ovo nije dogodilo; i domaće i gostujuće boje za sezonu 2002/03. su ostale iste sa opštinskim grbom Wimbledona još prisutnim. Osim toga, stari grb se nastavljao pojavljivati na oficijelnim izjavama kluba do kraja sezone 2003/04, što je činilo status novog grba nejasno.[21][22]
Wimbledon je prvo igrao na Wimbledon Common, koristeći pub Fox and Grapes u Camp Roadu kao sjedište kluba i svlačionica. Klub se preselio u Plough Lane u septembru 1912. Tokom 1930tih i 1940tih, publike između 7.000 i 10.000 posjetioca su bile česte na stadionu. Najveći broj posjetioca na stadionu Plough Lane desio se 2. marta 1935. kada je Wimbledon igrao u FA Amateur kupu protiv HMS Victory. Reflektori su postavljeni 3. oktobra 1960. za utakmicu u London Charity Cupu protiv Arsenala.
Teren Plough Lane je ostao jednostavan i do vremena kada je klub postao član First Division stadion se nije znatno promijenio od nedavnih dana kada je Wimbledon bio član amaterskih liga. Kada je klub postao član English Football League 1977, kandidati za upis su jedino trebali da upotpune minimalne kriterije za stadione, i kad su postali ligaški klub isti kriteriji su se odnosili na sve klubove, bilo da su bili članovi First Division ili Fourth Division. Ali, nakon tragedije Hillsborough i Taylorovog izvješća, uprave fudbala u Engleskoj su uveli puno strožija pravila za sigurnost, što je dalo klubovima u prvoj ligi specifične rokove u kojim bi trebali da promijene stadione sa terasama ili da naprave nove stadione sa samo sjedećim mjestima. Uprava kluba je odlučila da Plough Lane nije mogao da poštuje nove zahtjeve u ekonomskom smislu i 1990. klub je najavio planove da privremeno dijele teren sa Crystal Palaceom kod njihovog stadiona, Selhurst Park.
Zbog lokacije stadiona Plough Lane, na raskrsnici dvije glavne ulice i pored rijeke Wandle, masovno popravljanje terena u moderan stadion sa samo sjedećim mjestima bi bilo teško ali ne bi bilo nemoguće. Direktori kluba su govorili da su "iscrpno tražili sa vijećem Mertona" sa mjestom u i oko Mertona u kojem bi napravili novi stadion, gledajući "14 različitih mjesta u periodu od 5 godina", i isto razne komisije o mogućnosti promjeni ili Plough Lane ili obližnji Wimbledon Stadium. Ništa nije došlo od direktorovih ponovljenih obećanja da preoblikuju stadion ili da napravi novi teren u istoj općini, i klub je ostao kao stanar u Selhurst Parku za 12 godina.
Prosječna posjeta domaćih utakmica od kad je Wimbledon postao član English Football League od 1977. do 2004. Prva uspravna linija (sa lijeva) – preseljenje u Selhurst Park (1991.) Druga – potvrđenje preseljenja u Milton Keynes (2002.) Treća – preseljenje u Milton Keynes (2003.)
Zbog malog kapaciteta Plough Lanea i Wimbledonovog nepredviđenovog porasta iz amaterskog fudbala u First Division za manje od 10 godina, klub je imao puno manji nivo podrške nego rivali u prvoj ligi. Tokom prve sezone Wimbledona u Football League, prosječna posjeta na utakmicama Wimbledona je bila 3,135 – ali, kad se klub pojavio u prvoj ligi devet godina kasnije prosječna posjeta se povećala za 149% na 7,811. Broj posjeta se nije odmah promijenio nakon preseljenja u Selhurst Park 1991. – ali veći kapacitet na odnosu Plough Lanea se postepeno povećao. Prosječan broj posjetioca je došao do vrhunca u sezoni 1998/1999. sa 18,235 posjetioca i u zadnjoj sezoni kluba u Premijer ligi, domaći broj posjetioca je bio prosječno 17,157. Sa ispadanjem, broj posjete je pao na prosjek od samo 7,897 posjetioca tokom sezone 2000/01. Prosjek Wimbledona je bio 6,961 u zadnjoj sezoni prije nego što je preseljenje u Milton Keynes bilo potvrđeno.[24]
Nakon što su protestovali preseljenje, većina od podrške za ekipu je otišla za AFC Wimbledon, novi klub osnovan od navijača Wimbledona zbog protesta za preseljenje kluba.[25][26] Tokom sezone 2002/03. prve sezone AFC Wimbledona i zadnje pune sezone Wimbledon FC-a u južnom Londonu, prosječne posjete u novom klubu su zapravo bile veće nego u originalnom klubu, ali ipak manje nego posjete na utakmice Wimbledona prije nego što je preseljenje potvrđeno. Posjete tokom sezone 2003/04, zadnje sezone Wimbledona su bile veće nego te u AFC Wimbledonu: Wimbledon je imao prosjek od 4,751 posjetioca u National Hockey Stadiumu u Milton Keynes, u poređenju sa 2,606 posjetioca na utakmice AFC Wimbledona.[24]
Klub je imao dvije glavne navijačke organizacije – zvanična "Wimbledon FC Supporters Club" i više radikalna "Wimbledon Independent Supporters Association" ili WISA koja je osnovana 1995. WISA je bila utjecajna u osnovanju zaklade The Dons Trust u martu 2002; ova zaklada je osnovana da se protivi preseljenju u Milton Keynes, da pomogne WISA-i da osnuje AFC Wimbledon nekoliko mjeseci nakon što je osnovana. I Dons Trust i WISA su bili povezani sa AFC Wimbledon dok se zvanični Supporters Club ugasio nakon relokacije.[27][28]
Tokom većeg dijela historije Wimbledona kao amaterski i kasnije poluprofesionalni klub, lokalno rivalstvo je postojalo sa obližnjim Tooting & Mitcham United.
Od sredine 1980tih, glavni rivali kluba su bili južni Londonski klub Crystal Palace FC (ko su bili stanodavci Wimbledonu od 1991. do 2003.) i zapadni londonski klub Chelsea FC; ali nijedna od ovih rivaliteta nije bila ozbiljno prihvaćena. Wimbledon je bio u istoj ligi kao Crystal Palace 11 puta između 1984. i 2004. i u istoj ligi kao Chelsea za sve sezone osim jedne između 1986. i 2000.[29]
Rekord za najviše odigranih utakmica za Wimbledon drži Roy Law, ko je odigrao za klub 644 puta između 1958. i 1972; njegov broj odigranih ligaških utakmica, 433, je isto rekord za klub. Osoba koja je zabila najviše golova za Wimbledon je Eddie Reynolds, ko je zabio 340 golova u 329 utakmica između 1957. i 1966. Najbliži Reynoldsovom rekordu je Ian Cooke, ko je zabio 297 golova između 1964. i 1977. Cooke je isto zabilježio drugo mjesto za najviše odigranih utakmica za Wimbledon, 615.
Rekord za najviše golova i odigranih utakmica u Football League drži Alan Cork, sa 145 golova za klub u 430 nastupa. Cork isto drži rekord za najviše golova u sezoni u Football League takmičenju, sa 29 tokom sezone 1983/84. Igrač Wimbledona najviše prozvan za njegovu reprezentaciju je Kenny Cunningham, ko je bio prozvan za nogometnu reprezentaciju Irske 16 puta dok je igrao za klub. Najskuplji igrač za klub je bio John Hartson za kojeg je Wimbledon platio 7.500.000 funti 15. januara 1999. Najviše što je Wimbledon dobio za igrača je 7.000.000 funti od Newcastle Uniteda za igrača Carl Cort 6. jula 2000.[30]
Najveća pobjeda za Wimbledon je bila 6–0 protiv Newport Countya 3. septembra 1983, dok je najveći poraz bio 8–0 na gostovanju protiv Evertona kod Goodison Parka u Liga-kupu 29. augusta 1978. Najduži neporažen niz je bio 22 utakmice od 15. januara do 14. maja 1984, dok je najduži niz bez pobjede bio 14 utakmice od 19. marta do 28. augusta 2000. Najduži pobjednički niz je bio sedam pobjeda od 9. aprila do 7. aprila 1983. i izjednačen od 4. septembra do 19. oktobra 1996. Najduži gubitnički niz je bio 11 utakmica koji je trajao od 10. januara do 27. marta 2004.
Najveći broj posjetioca na domaćoj utakmici Wimbledona je 30.115 na utakmici Premijer ligi Engleske 9. maja 1993. protiv Manchester Uniteda kod Selhurst Parka ali pošto su dijelili teren sa Crystal Palaceom rekord se smatra nevažećim. Službeni rekord je 18.080 protiv HMS Victory u sezoni 1934/35. kod Plough Lanea.
Joe Kinnear je bio menadžer kluba od 1992. do 1999.
Prije nego što je odabran H. R. Watts kao menadžer prve ekipe, odbor bi se bavio poslovima prve ekipe, kao prva postava poslana na dan utakmice.[32] Doc Dowden je postao menadžer 1946,[33] i ostao je trener dok nije otišao na kraju sezone 1954/55. Les Henley ga je zamijenio kao trener,[34] i ostao u klubu za šesnaest godina u kojim je klub masivno napredovao, osvojivši FA Amateur kup, tri titule Isthmian League prije nego što je klub postao profesionalan i preselio se u Southern League.[35][36] Ali 1971. Henleya je zamijenio Mike Everitt kao igrač-trener. Nakon dvije sezone Everitt je otišao da postane menadžer Brentforda i Dick Graham je došao kao zamjena. Graham je ostao trener do marta 1974. i zamjena nije bila pronađena do jula u istoj godini kada je Allen Batsford postao trener. Batsford je doveo Wimbledon u English Football League, ali je dao ostavku u sredini prve sezone u Football League. Dario Gradi je bio odabran kao menadžer tri dana kasnije,[37] ali je i on nakon tri sezone dao otkaz. Njegova zamjena je bila Dave Bassett, ko je odveo Wimbledon do First Division prije nego što se preselio u Watford.[38]Bobby Gould je proveo tri sezone kao trener prije nego što je bio zamijenjen sa Ray Harfordom, ko je proveo malo više od sezone sa klubom. Nakon Harforda, Peter Withe je proveo kratko vrijeme kao menadžer koji je trajao samo tri mjeseca. Joe Kinnear je postao trener u januaru 1992. i bio trener dok nije napustio klub 1999. zbog lošeg zdravlja. Sezona je provedena pod vodstvom Egil Olsena u kojem je ekipa ispala iz Premijer lige prije nego što je Terry Burton postao trener.[39] Wimbledon pod Burtonom je dva puta zaredom promašio play-off prije nego što je dobio otkaz. Stuart Murdoch je bio menadžer Wimbledona za zadnje dvije sezone kluba.[40][41]
Statistika jedino ubraja ligaške i utakmice u kupu. Utakmice tokom Drugog svjetskog rata se ne ubrajaju.
.png)
.png){kind=logo}
