B-tip zvijezda glavnog niza

B zvijezda (Glavni niz spektralne klase B, B zvijezda glavnog niza) je velika, svijetla zvijezda plave boje. Ima visoku temperaturu na površini, efektivno 10.500-28.000 Kelvina. Ubraja se zvijezde glavnog niza. Imaju apsorpcijske linije vodika i helija, koje su inače karakteristične kod hladnijih zvijezda. Zbog visoke mase imaju životni vijek oko nekoliko miliona godina.^[1]

Klasifikacija

Uvedene su u Harvardsku klasifikaciju i objavljene u revirinanom Harvardskom katalogu. U početku ubrajane su u podrazred B2.^[2][3] Kasnije, redefinisanjem spektra helija uvrštene su u B0. Slično zvjezdama A0 pokazuju slabe linije neioniziranog heilja. Neki podkatalozi, kao Morgan Keenanov sistem, pokazuju dužinu linija oko 438,7 nm.^[4] Balmerove linije vodika rastu jače kod B zvijezda, najviše kod A2. Linije ioniziranog silicija koriste se kao specifikacija podrazreda B zvijezda. dok linije magnezija odrežuju razlike u temperaturi.^[3] Ove zvijezde nemaju korone i zonu konvekcije u vanjskoj atmosferi. Imaju visoku brzinu gubitka mase, veću nego inače u poređenju manjih zvijezda sa Suncem, zvjezdani vjetar iznosi i do 3000 km/s.^[5] Energija nastaje tokom CNO ciklusa tokom fuzije. Budući da je ovaj ciklus veoma ovisan o temperaturi većina energije je koncentrisana u jezgru zvijezde gdje kao posljedica nastaje zona konfekcije. Tu se vodik se miješa s helijom. Be zvijezde imaju visoku rotaciju koja može na ekvatoru iznositi i do 200 km/s.^[6] Mnoge zvijezde B-tipa imaju vrlo veliku brzinu rotacije, gdje brzina rotacije na ekvatoru dostiže brzinu i do 200 km/s.^[7]

Poznate zvijezde

Zvijezde Spica i Regulus, s oko 3 odnosno 20 Sunčevih masa imaju 100 odnosno 50.000 veću sjajnost od Sunca. Poznat je i Rigel, koji je kao naddiv, 25 teži i 250.000 puta sjajniji od Sunca.

Reference

1. Astronomie - Planeten, Sterne, Galaxien. Mannheim: Der Brockhaus. str. 67-68. ISBN 3-7653-1231-2.
2. Pickering, Edward Charles (1908). "Revised Harvard photometry : a catalogue of the positions, photometric magnitudes and spectra of 9110 stars, mainly of the magnitude 6.50, and brighter observed with the 2 and 4 inch meridian photometers". Annals of the Astronomical Observatory of Harvard College. 50. Bibcode:1908AnHar..50....1P. Pristupljeno 21. 9. 2009.
3. Gray, C. Richard O.; Corbally, J. (2009). Stellar Spectral Classification. Princeton University Press. str. 115–122. ISBN 0691125112.
4. Morgan, William Wilson; Keenan, Philip Childs; Kellman, Edith (1943). An atlas of stellar spectra, with an outline of spectral classification. Chicago, Ill: The University of Chicago press. Bibcode:1943assw.book.....M.
5. Aschenbach, B.; Hahn, Hermann-Michael; Truemper, Joachim (1998). Hermann-Michael Hahn (ured.). The invisible sky: ROSAT and the age of X-ray astronomy. Springer. str. 76. ISBN 0387949283.
6. Böhm-Vitense, Erika (1992). Introduction to stellar astrophysics. 3. Cambridge University Press. str. 167. ISBN 0521348714.
7. McNally, D. (1965). "The distribution of angular momentum among main sequence stars". The Observatory. 85: 166–169. Bibcode:1965Obs....85..166M.