Nacionalna biblioteka Kine (kineski: 中国国家图书馆) (neformalno Pekinška javna biblioteka[3]) centralna je biblioteka u Narodnoj Republici Kini koja se nalazi u glavnom gradu Pekingu. Sa svojom golemom kolekcijom od preko 41 miliona tomova (decembar 2020) najveća je biblioteka u celoj Aziji i jedna od 5 najvećih na svetu.[1][4][3][5] Biblioteku dnevno posećuje oko 13.000 čitalaca.[3] Biblioteka pohranjuje najveću svetsku kolekciju kineske literature i istorijskih dokumenata.[6] and covers an area of 280,000 square meters.[7] Gotovo polovina svih knjiga objavljenih pre Johana Gutenberga i njegove štamparske prese čuva se u ovoj biblioteci.[3] U svojoj zbirci biblioteka se nalazi preko 12 miliona časopisa i knjiga na stranim jezicima.[8]
Prethodnica Nacionalne biblioteke Kine bila je Imperijalna biblioteka u Pekingu koja je osnovana 9. septembra 1909. godine od strane vlasti za vreme dinastije Ćing. Formalno je otvorena 1912. godine nakon Sinhajske revolucije. Godine 1916. stekla je status depozitarne biblioteke. U julu 1928. naziv joj je promenjen u Nacionalna Peiping biblioteka, koji je naknadno promenjen u naziv Nacionalna biblioteka. Zbirke Nacionalne biblioteke nasledile su kraljevske kolekcije od dinastije južni Song i privatne kolekcije od dinastija Ming i Ćing. Najstarije kolekcije se mogu pratiti do kostiju proročišta u Jin ruševinama pre više od 3000 godina.[9]
Narodna biblioteka je velika istraživačka i javna biblioteka, sa predmetima na 123 jezika[10] i u mnogim formatima, štampanim i digitalnim: knjige, rukopisi, žurnali, novine, časopisi, zvučni i muzički snimci, video zapisi, scenariji, patenti, baze podataka, karte, pečati, otisci, crteži. Od decembra 2020. kolekcija sadrži više od 41 milion tomova i raste po stopi od milion tomova godišnje.[11] Ukupna količina digitalnih resursa prelazi 1000TB i raste po stopi od 100TB godišnje.[12]
Nakon nekoliko promena imena i administrativnih izmena, preimenovana je u Nacionalnu biblioteku Kine 1999. godine.[13] Nacionalna biblioteka se sada sastoji od Južnog kompleksa, Severnog kompleksa, Dečje sale, Dvorane drevnih knjiga[14] i sedamnaest istraživačkih biblioteka koje su poslate različitim odeljenjima centralne vlade i Akademiji vojnih nauka.[15][16]
Najranije istorijske reference o bibliotekama zapadnog tipa u kineskoj civilizaciji dolaze iz tekstova Lin Cesjua iz 1839. godine i Vej Juena iz 1843. godine, obe prevedene iz zapadnih izvora. U kasnom XIX veku u kontekstu nekoliko poraza od strane zapadnih sila carska dinastija je poslala više misija u inostranstvo kako bi izučavale zapadnu kulturu i institucije. Više članova tih misija beležilo je svoja iskustva sa posetama javnim bibliotekama beležeći i kako one privlače veliki broj čitalaca. Novinar Lijang Ćidžao je nakon propasti Reforme stotinu dana 1898. godine iz egzila pisao o Javnoj biblioteci u Bostonu i Biblioteci Univerziteta u Čikagu, hvaleći činjenicu da korisnici nisu krali knjige koje su posuđivali iz biblioteka. Član jedne druge misije koji je poslan u inostranstvo da proučava moderno političko uređenje primetio je efikasnost u posuđivanju knjiga u Kongresnoj biblioteci u Sjedinjenim Američkim Državama.
Godine 1906. godine guverer provincije Hunan u formalnom je eseju na klasičnom kineskom caru predstavio nameru osnivanja provincijske biblioteke u njenom glavnom gradu Čangši.