Mapiranje ventrikularne tahikardije (akronim VT) su metode u elektrokardiografiji koja su se značajno razvile u posljednje dve decenije 21. veka. Ovaj pregled razmatra tehnike mapiranja koje mogu pomoći kod primene ablacije kod pacijenata sa VT.[1][2]
Ventrikularna tahikardija (VT) je poremećaj srčanog ritma čija je frekfencija veća od 100/min. Najčešće se javlja kod pacijenata koji imaju strukturnu bolest srca, a povezana je s povećanim rizikom od iznenadne srčane smrti. Poznat je i idiopatski oblik koji se javlja na strukturno zdravom srcu.
Gledajući etiološki ishemijska bolest srca svakako je najčešći uzrok nastanka VT. S obzirom na izgled QRS kompleksa razlikujemo monomorfni i polimorfni oblik. Tri glavna simptoma kojima se prikazuju pacijenti i koji nameću dalju obradu jesu
Primene 12-kanalnog EKG prva je neinvazivna dijagnostička metoda u evaluaciji odnosno mapiranju ovog poremećaja, a na raspolaganju su vremenom nastale i ostale neinvazivne i invazivne metode.
Kod pojava VT treba tražiti etiološku podlogu nastanka aritmije kako bi se što bolje mogli lečiti bolesnici.
Današnja terapija VT-a uključuje:
Razvoj trodimenzionalnih sistema mapiranja danas omogućava precizniju, na anatomskoj lokalizaciji zasnovanu linearnu ablaciju kod pacijenata sa loše podnošljivom ali jednoličnom VT. Uprkos ovom napretku, još uvek postoji oko 10-20% VT koji se ne mogu uspešno ukloniti dosadašnjim tehnikama, posebno kod pacijenata sa strukturnim bolestima srca.[3]
Druga nedavna dostignuća, poput perkutane tehnike mapiranja epikarda kod zatvorenog grudnog koša i tehnologije katetera za ablaciju ohlađenog vrha, mogu poboljšati mapiranje i uspešnu ablaciju VT.
Prva dijagnostička metoda u mapiranju VT svakako je nezaobilazni 12-kanalni EKG u mirovanju, iako su danas na raspolaganju i testovi opterećenja, ali i mogućnost snimanja kontinuiranog EKG-a (poznat i kao Holter EKG).[4]
Elektrokardiogram (EKG) ostaje vitalna komponenta mapiranja VT i može pomoći u identifikaciji mesta u komorama srca u kojima nastaje VT. Međutim, na morfologiju EKG kod VT utiče orijentacija srca i mesto ožiljka. U tom smislu mapiranje aktivacije tokom VT važna je tehnika koja može pomoći u preciznijoj lokalizaciji proromena. Pri tome je potrebno paziti da se mali signali ne zanemaruju kao i da se signali udaljenog polja pravilno prepoznaju.[5]
Od slikovnih dijagnostičkih metoda na raspolaganju su ehokardiografija, magnetna rezonanca srca i CT.
U poređenju sa MR-om i CT-om, ehokardiografija je svakako najčešće korišćena slikovna dijagnostička metoda (lako dostupna i najjeftinija).
ESC smernice preporučuju korišćenje ehokardiografije kod pacijenata sa visokim rizikom od pojave aritmije i iznenadne srčane smrti i to kod onih sa dilatirajućom, hipertrofijskom kardiomiopatijom i desnostranom ventrikularnom displazijom, zatim kod pacijenata koji su preboleli srčani udar i onih sa naslednim poremećajima. Osim slikovnog prikaza srčanih struktura ehokardiografija omogućuje i hemodinamska ispitivanja primenom Doplerovog učinka.[6]
MR srca daje niz morfoloških i funkcionalnih procena na srčanom mišiću,. Time je omogućen uvid u veličinu leve i desne komore, pokretljivost zida, merenje udarnog volumena i ejekcijske frakcije. Sposobnost karakterizacije miokardijalnog tkiva, masnog i fibroznog supstrata pokazala se kao odličan prediktor mogućeg VT i iznenadne srčane smrti.
Magnetna rezonancija srca je od važnosti kod pacijenata kod kojih postoji sumnja na ARVD/C.[7] Takođe je od značaja u proceni zahvaćenosti miokarda infiltrativnim bolestima kao što je sarkoidoza.
Iako je ehokardiografija odlična metoda u oceni kardiomiopatija one su danas sve više interes dijagnostike uz pomoć MR-a.[8]
Poremećaji perfuzije miokarda, područja ožiljka nakon srčanog udara kao i zona oko ožiljka kao i značaj simpatičke inervacije miokarda danas su vizualizirane nuklearnim tehnikama poput SPECT-a i PET-CT-a. Nakon infarkta formira se ožiljak okružen mešanom zonom provodljivog i ne provodljivog fibroznog tkiva. Rezultat toga jesu kružne aritmije poput VT. Tu leži važnost ovih tehnika jer one omogućavaju dobru lokalizaciju porekla aritmije što je od izuzetne važnosti u ciljanom lečenju istih ablacionim tehnikama.[9]
I poslednja, ali ne manje važna neinvazivna dijagnostička metoda je genetsko testiranje. Genetsko testiranje se danas koristi za određene nasledne sindrome poput sindroma produženog QT intervala, Brugada sindroma i ARVD-a.[10][11] Takvo testiranje treba predstavljati dopunu svim ostalim dijagnostičkim metodama, a pozitivan nalaz može biti značajan prediktor aritmije i iznenadne srčane smrti.
Mapiranje tempa za oponašanje VT je još jedan način za mapiranje mesta izlaza za reentrantni VT zasnovan na ožiljcima ili mestu porekla aktiviranog i automatskog VT u odsustvu strukturne bolesti srca.[12] Za ovu grupu VT, ova tehnika se široko koristi u određivanju mesta ablacije. Takom mapiranja važno je osigurati potpuno EKG podudaranje mape (12 od 12 odvoda) sa kliničkom aritmijom kod ovih pacijenata.[13][14]
|title=