Južnoafrička razvojna zajednica (engl. Southern African Development Community, SADC) intervladina je organizacija sa sedištem u Gaboronu, Bocvana. Njen cilj je unapređenje socijalno-ekonomske saradnje i integracije, kao i političke i bezbednosne saradnje između 16 južnoafričkih zemalja.[2]
SADC ima 16 zemalja članica:[3]
(km²)
Unija Komora primljena je u SADC na 37. samitu šefova država i vlada SADC-a održanom u Pretoriji, Južna Afrika 2017. godine, čime je ukupan broj država članica postao 16.[8] Pored toga, Burundi je zatražio da se pridruži.[9]
SADC vodi poreklo iz šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka, kada su lideri većinski-vladajućih zemalja i pokreti nacionalnog oslobođenja koordinirali svoje političke, diplomatske i vojne borbe za okončanje kolonijalne vladavine i vladavine belih manjina u Južnoj Africi. Neposredna prethodnica političke i bezbednosne kooperacije današnjeg SADC-a bila je neformalna grupacija Frontalnih država (FLS). Ona je formirana 1980.
Južnoafrička konferencija o koordinaciji razvoja (SADCC) bila je preteča društveno-ekonomske saradnje današnjeg SADC-a. Usvajanjem deklaracije iz Lusake od strane većinom-rukovođenih država Južne Afrike 1. aprila 1980. otvoren je put formalnom uspostavljanju SADCC-a u aprilu 1980.
Članstvo u FLS i SADCC ponekad se razlikovalo. SADCC je transformisan u SADC 17. avgusta 1992. godine, usvajanjem od strane osnivačkih članova SADCC-a i novonezavisne Namibije Vindhukove deklaracije i ugovora o uspostavljanju SADC-a. SADC iz 1992. godine omogućio socijalno-ekonomsku, političku i bezbednosnu saradnju. U stvarnosti, FLS je raspušten tek 1994. godine, nakon prvih demokratskih izbora u Južnoj Africi. Naknadni napori da se politička i bezbednosna saradnja postave na čvrste institucionalne osnove pod okriljem SADC-a nisu uspeli.
Dana 14. avgusta 2001. godine izmenjen je ugovor o SADC-u iz 1992. godine. Amandman je najavio reviziju struktura, politika i procedura SADC-a, što je procesa koji je u toku. Jedna od promena je da je politička i bezbednosna saradnja institucionalizovana u Organu za politiku, odbranu i bezbednost (OPDS). Kao jedno od glavnih tela SADC-a, on podleže nadzoru vrhovnog tela organizacije, Samita, koji čine šefovi država ili vlada.
Organizacija održava sopstveni multisportski događaj u obliku SADC igara, koje su prvi put održane 2004. godine u Maputu. Prvobitno planirane za raniji datum u Malaviju i Lesotu, organizaciona pitanja dovela su do napuštanja plana i SADC je izrekao novčanu kaznu od 100.000 američkih dolara protiv Malavija.[10] Prvo takmičenje 2004. godine u Maputu rezultiralo je da je preko 1000 mladih do 20 godina iz 10 zemalja učestvuje u sportskom programu koji je obuhvatao atletiku, fudbal, netbol, boks i košarku.[11]
U avgustu 2019. SADC je usvojio svahili kao svoj četvrti radni jezik, uz engleski, francuski i portugalski.[12] Kisvahili - lingva franka u regionu afričkih Velikih jezera, drugim delovima Istočne Afrike i, u manjoj meri, delovima Južne Afrike - službeni je jezik Tanzanije, Kenije, Ruande i Afričke unije.[13]
SADC ima 27 pravno obavezujućih protokola koji se bave pitanjima poput odbrane, razvoja, ilegalne trgovine drogom, slobodne trgovine i kretanja ljudi.[14]
Područje slobodne trgovine SADC-a osnovano je u avgustu 2008. godine, nakon što je primena SADC protokola o trgovini 2000. godine postavila temelje za njegovo formiranje.[19][20] Njegovi prvobitni članovi bili su Bocvana, Lesoto, Madagaskar, Mauricijus, Mozambik, Namibija, Južna Afrika, Esvatini, Tanzanija, Zambija i Zimbabve,[21] a kasnije su se pridružili Malavi i Sejšeli. Od 15 država članica SADC-a, samo Angola i Demokratska Republika Kongo još ne učestvuju, međutim, ministar trgovine Angole Jofre Van-Dunen mlađi izjavio je u Luandi da njegovo ministarstvo radi na stvaranju uslova za pristupanje Angole Području slobodne trgovine SADC-a 2019.[22][23] SADC carinska unija, koja je trebalo da bude uspostavljena do 2010. godine prema SADC-ovom Regionalnom indikativnom strateškom razvojnom planu (RISDP), verovatno neće postati stvarnost u bliskoj budućnosti. To je zato što su sporazumi o ekonomskom partnerstvu Evropske unije (EPA) sa njihovim tradicionalnim vanregionalnim slobodnotrgovinskim režimima pružili za nekoliko članica SADC-a više koristi od dublje integracije regionalnog tržišta u okviru SADC carinske unije. Budući da su ove države SADC-a formirale četiri različite grupe za pregovaranje i sprovođenje različitih sporazuma o ekonomskom partnerstvu sa Evropskom unijom, propušta se šansa za uspostavljanje zajedničke spoljne carine za SADC kao preduslova za regionalnu carinsku uniju.[24]