Vidimo se u čitulji je dokumentarni film režisera Janka Baljaka iz 1994. godine. Baziran na knjizi Kriminal koji je izmenio Srbiju, Aleksandra Kneževića i Vojislava Tufegdžića,[1] film govori o naglom porastu kriminala u Srbiji tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.[2] Film sadrži delove intervjua koji su vođeni sa kriminalcima i policijom 1990-ih godina, uz prikaz fotografija na kojima se vide vođe i članovi kriminalnih bandi.[3]
Film priča o takozvanim „momcima sa vrelog asfalta“[4] – prestupnicima koji otvoreno pričaju o svom životu, predstavljajući sebe kao verziju modernog Robina Huda.[5] Film govori o mladim ljudima, koji se u ratom pogođenoj zemlji, povode za lakim sticanjem novca koji im može pružiti raskoš i zadovoljstvo, nasuprot siromaštva, neizvesnosti i straha. Sve to im nudi članstvo u nekoj od bandi.[6] Grbenarević, jedan od najmlađih aktera, to ovako objašnjava:[7]
Obični smrtnici. To, pa to su normalni ljudi, koji, ovaj, žive jedan, kako da kažem, normalan život, razumeš. A mi ih nazivamo obični smrtnici, zato što, što, kažem da to što mi doživimo u jednom danu, oni me dožive za ceo svoj život. Znači nema šanse oni nikad da dožive ni toliko uzbuđenja ni razočarenja, ni lepote, ni ružnih stvari u celom svom životu, koliko mi doživimo u jednom danu.
Film gledaocima pruža direktan uvid u balkansko podzemlje, jer sami kriminalci pričaju o kriminalu u Srbiji, ocenjujući njegove pozitivne i negativne strane. Poslednje scene filma prikazuju sahrane trojice intervjuisanih koji su ubijeni tokom snimanja filma.[6]