Rasprava o uskrsnuću

Rasprava o uskrsnuću, poznata i kao Pismo Reginusu (lat. De Resurrectione ili Epistula ad Rheginum) je kratak ranokršćanski spis (pismo od osam stranica), koji objašnjava pojam uskrsnuća. Nastao je krajem 2. vijeka, a pronađen u 20. vijeku u okviru knjižnice Nag Hamadi.^[1]

Spis daje jasnu neortodoksnu interpretaciju kršćanskog učenja o životu poslije smrti, o vaskrsenju.^[2] Spis potječe od nekog od ogranaka valentinske gnoze.^[3]

Rani kršćani su bili zaokupljeni raznim pitanjima o životu poslije smrti. Da li je život poslije smrti dokaziv (kao što je tvrdio Platon u Fedonu)? Kakav bi bio njegov oblik? (besmrtnost duše? uskrsnuće tijela? reinkarnacija?) Kada nastupa to iskustvo? (u trenutku smrti? poslije Kristova konačnog povratka? prije smrti?) Novi zavjet je ostao prilično nedorečen po nekima od tih pitanja te ovaj spis ima za cilj da da neke odgovore.^[1]

Nastanak

Proučavanje razvojne faze novozavjetnog kanona koju autor očito poznaje, zatim mjesta koje učenje Rasprave o uskrsnuću zauzima u kontekstu ranocrkvenih rasprava o uskrsnuću, te konačno stupnja u njoj sadržanih srednjoplatonističkih ideja, zajedno ukazuju da je djelo vjerojatno sastavljeno koncem 2. vijeka. Što se, pak, mjesta nastanka tiče, ne postoje nikakvi unutarnji ili vanjski dokazi pomoću kojih bi ga bilo moguće odrediti.^[1] Zna se samo da Reginus, kome je pismo upućeno, živi u Palestini.^[2]

Autor tvrdi da je nauku o uskrsnuću, koju predaje učeniku Reginu, zadobio od Isusa Krista (49, 37—50, 1). Autor, kao glavni autoritet za svoje tvrdnje navodi Novi Zavet, iz čega se može zaključiti da je autor hrišćanski gnostik, kome nisu nepoznate ni ideje platonizma.^[2]

Sadržaj

Anonimni autor spis tvrdi da mu znanje dobiveno od samog Isusa (49,41-50,2) omogućuje da ponudi jasne odgovore na pitanja o životu nakon smrti, koja mu je postavio njegov učenik, Reginos (43,25). Kao prvo, pitanje uskrsnuća stvar je vjere u stvarnost uskrsnuća Isusa Krista i njegove pobjede nad smrću (46,14-19).

Kao drugo, oblik života nakon smrti bit će "uskrsnuće", koje se ne shvaća kao bukvalno “uskrsnuće tijela”, već u trenutku svoje biološke smrti "izabrani" vjernik doživljava odvajanje svojih unutarnjih, "živih udova", čija se priroda objašnjava referencama na "um" i "misao", od vanjskoga "tijela" "propadljivih", "vidljivih", vanjskih "udova" (43,38-48,2; 45,39-46,2; 45,19-21). To "uskrsnulo tijelo", prekriveno novom "puti" (47,4-8) ili "ruhom od svjetlosti" ("zraka" u 45,30-31) zadržava prepoznatljiva osobna obilježja, kao što to potvrđuju i ukazanja Ilije i Mojsija prilikom Isusove preobrazbe (Mk 9,2-8). Takvo je "duhovno uskrsnuće" koje "guta" (tj. uništava, čini besmislenim) uskrsnuće bilo gole "duše", bilo fizičkog "tijela" (46,39-46,2).

Kao treće, za razliku od saborne crkve, koja se u obećanju uskrsnuća držala "eshatološke odgode" (tj. ideje da će do potpunog uskrsnuća doći tek nakon Kristova konačnog povratka), autor Rasprave drži da bi vjerniku, koji je proleptički sudjelovao u Kristovoj smrti, uskrsnuću i uzašašću (45,24-28), morala biti jasna nova stvarnost: uskrsnuće postoji već sada. Ukratko, ovaj pisac poučava da se uskrsnuće već dogodilo, poput Himeneja i Fileta koji bivaju prozvani u Drugoj poslanici Timoteju 2,18. On to potkrepljuje svojevrsnim egzistencijalnim dokazom: vjernik koji zna za neminovnost smrti trebao bi se smatrati već umrlim, čime, pak, već sudjeluje u uskrsnuću (49,16-30). Vjernik zato mora posjedovati "vjeru" u stvarnost Kristove pobjede nad smrću (45,14-46, 4,14-17; 46,8-13), kako bi izbjegao "sumnju" (47,36-48,3), "upoznao" "Sina Čovječjeg" i istinu o njegovu uskrsnuću (46,13-17, 30-32) i vježbao oslobođenje od neprijateljskih kozmičkih sila (49,30-33) putem ispravne misli.^[1]

Analiza

Proučavanjem teksta je utvrđeno kako je njegov autor kršćansko-gnostički učitelj na kojeg je snažno utjecao valentinski gnosticizam. Postoje jasne paralelame između ovog nauka da se duhovno uskrsnuće već odigralo, i izvještaja o Valentinovoj "ostvarenoj eshatologiji" u Tertulijanu (De praes. haer. 33.7; De res. mort. 19,2-7) i Ireneju (Haer. 2.31.2). Ovo shvaćanje veoma podsjeća na ono što Tertulijan pripisuje valentinovcima kao aksiom: »Jao onome koji nije već u ovome tijelu uskrsnuo« (De res. mort. 19, 6). Tertulijan kaže da valentinovci kod toga misle: »Jao onome koji, dok je u ovome tijelu, ne spozna heretičke tajne (arcana haeretica)«.^[3]

U Raspravi o uskrsnuću nalazimo koncepte svojstvene valentinizmu, poput ideje o primordijalnoj pleromi koja je pretrpjela izrađivanje i konzekventni "nedostatak" (46,35-47,1; 49,4-5), koji Spasitelj mora "obnoviti" (44,30-33). U tekstu su prisutne i platonističke ideje koje su utjecale na sam valentinizam, kao, primjerice, razlikovanje svijeta bića i sfere nastajanja i propadanja, razliku "razumskog" i "osjetilnog" svijeta (46,35-17,1) i ideje o prapostojanju duša (46,38-47,1; usp. 47,4-6; 49,30-36) i "pripremi" za umiranje (49,28-33). Međutim, ove ideje pisac nije nije preuzeo izravno iz platonizma već su filtrirane kroz valentinski gnosticizam.^[1]

Uskrsnuće

Uskrsnuće ima dva momenta: primanje gnoze u ovom životu i prijelaz u kraljevstvo svjetla po smrti. Čovjek koji je dobio gnozu, već je uskrsnuo, budući da gnozom »Shvaća sama sebe ponovno onako kako je bio na početku«: gnoza je spoznaja božanskog Duha kao takvog, na taj način što čovjek, kad doživljava preporođenje, postaje svjestan da je dio Duha: gnoza je povratak samome sebi. Iskustvo spasenja počinje primanjem gnoze, a dovršuje se povratkom Duha u kraljevstvo svjetla po smrti. Gnostik se mora asketski ponašati, da ostane u jedinstvu s Duhom. Tijelu je svojstveno da se smanjuje, ali to je za gnostika samo milost. Tjelesna smrt ne znači ništa teško za gnostika, jer ona je samo čas neposrednog uspona Pneume u carstvo svjetla.^[3]

Kristologija

Isus Krist, naš Gospodin, Spasitelj, Sin Božji, »bio je Sin čovječji, i obuhvaćao ih je obojicu, jer je posjedovao čovještvo i božanstvo« (44, 22—26). Kad je bio u tijelu, objavio se kao Sin Božji (44, 15—17). Dolazak Kristov na svijet shvaćen je kao donošenje objave; došao je »da ništa ne ostavi sakriveno, nego da sve razotkrije« (45, 6—8). No Spasiteljevo se djelo ne ograničuje samo na objavu, on je kao Sin Božji pobijedio smrt kad je, omogućio ljudima apokatastazu u Pleromu (44, 13—36). On će po smrti omogućiti uspon Duha vjernika u kraljevstvo svjetla: »Mi ćemo biti od njega povučeni u nebo, kao zrake od sunca, a da nas nitko (tu se misli na arhonte) neće moći zadržati« (45, 36—39). Nakon što je boravio na svijetu, Spasitelj je taj svijet ostavio i »preobrazio se u neprolaznog Eona« (45, 16—18). Spis spominje i Spasiteljevo trpljenje: »Mi smo s njime trpjeli i s njime smo uskrsnuli i s njime smo na nebo uzašli« (45, 24—28). Kod toga se poziva na Pavla.^[4]