Radoslav Katičić

Radoslav Katičić
Rođenje	(1930-07-03)3. 7. 1930.
Smrt	10. 8. 2019. (dob: 89)
Zanimanje	klasični filolog i slavist
Standardizacija infokutija

Radoslav Katičić (Zagreb, 3. srpnja 1930. – Beč, 10. kolovoza 2019.), hrvatski klasični filolog i paleoslavist.

Biografija

Radoslav Katičić rođen je 3. srpnja 1930. u Zagrebu, gdje je pohađao i osnovnu školu, a 1949. maturirao u Klasičnoj gimnaziji.

Diplomirao je 1954. klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i iste godine počeo raditi kao knjižničar na Odsjeku za klasičnu filologiju na tom fakultetu. Njegovi prvi znanstveni radovi bili su s područja starogrčke filologije i bizantologije. Kao stipendist grčke vlade posjetio je Atenu 1956-1957. godine, a 1958. izabran je za asistenta na Katedri za indoeuropsku poredbenu gramatiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je 1959. i doktorirao s disertacijom Pitanje jedinstva indoevropske glagolske fleksije. Akademske 1960-1961. godine kao stipendist Fondacije Alexandra von Humboldta boravi u Tübingenu. Nakon povratka na zagrebački Filozofski fakultet postao je docent za indoeuropsku i opću lingvistiku. Ubrzo potom utemeljio je Katedru za opću lingvistiku i indologiju i postao njen prvi pročelnik. Za vanrednog je profesora imenovan 1966. a za redovnog 1977. godine. Pored opće i indoeuropske lingvistike, predavao je i drevnu iransku i staroindijsku filologiju. Godine 1977. postao je redovni profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču.

Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti) izabran je 1973, a za redovnog člana 1986. godine. Za dopisnog člana Austrijske akademije znanosti izabran je 1981, a za redovnog člana 1989. godine. Od 1984. član je Akademije znanosti Bosne i Hercegovine, od 1987. član Norveške akademije znanosti, a od 1991. član Europske akademije (Academia Europaea). Godine 1989. dodijeljen mu je počasni doktorat Sveučilišta u Osijeku, a 1999. počasno zvanje profesora na Sveučilištu u Budimpešti.

Katičić je bio predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika sve dok ga Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske 2012. nije ukinulo.^[1]

Znanstveno djelo

Katičićev znanstveni korpus, koji obuhvaća više od 150 naslova (knjiga i članaka), može se podijeliti na četiri područja:

• Opća lingvistika i paleobalkanologija, uglavnom temeljena na konceptu transformacijske gramatike; u ovom području nalaze ova značajna djela objavljena na engleskom:
  • A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics (sh. Prilog općoj teoriji usporedne kingvistike, 1970),
  • The Ancient Languages of the Balkans, 1–2 (sh. Stari balkanski jezici, 1976).
• Lingvističko-stilistička djela o pojedinim aspektima i povijesti različitih europskih (grčke i bizantske) te vaneuropskih književnosti:
  • Stara indijska književnost, Zagreb 1973.
• Brojni radovi o povijesti hrvatskog jezika, počev od doseljavanja Hrvata u 7. stoljeću. Katičić je iscrtao vijugave putove kontinuiteta hrvatskog jezika i književnosti, od najstarijih zapisa na kamenu i glagoljaške srednjevjekovne književnosti pisane hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskog jezika do renesansnih pisaca kao što su Marin Držić i Marko Marulić, koji su pisali narodnim jezikom. Proučavao je i standardizaciju jezika te objavio rad o suvremenoj hrvatskoj sintaksi (Sintaksa hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb 1986) na temelju proučavanja suvremenih književnika kao što su Miroslav Krleža i Tin Ujević; to je jedno od malobrojnih sintaktičkih djela na svijetu koje je napisano konzistentnom primjenom koncepta transformacijske gramatike.
• Sinteze koje se bave počecima hrvatske kulture s pomoću multidisciplinarnog pristupa koji počiva na proučavanju filologije, arheologije, kulturologije, paleografije i analize teksta:
  • Uz početke hrvatskih početaka , Split 1993,
  • Litterarium studia, Beč-Zagreb, 1999 (na njemačkom i hrvatskom).

Kritike

Bernhard Gröschel navodi da Katičić, baveći se jezičnopovijesnim temama vezanim za područje današnje Hrvatske, umjesto za znanstveno utemeljenim konstruktivističkim pristupom narodima i nacijama kao produktima novog doba, poseže za teorijom po kojoj su Hrvati kao etnička grupa oformljeni prije više od tisuću godina, čime se približiva pozicijama nacionalističke ideologije u Hrvatskoj.^[2]

Druga se kritika odnosi na Katičićevu Sintaksu hrvatskoga književnoga jezika, čijeg se pisanja poduhvatio, a da prethodno, prema nekim kritičarima, nije dovoljno istraživao na tom području. Koncipirao ju je na prvoj fazi transformacijsko-generativne teorije, koja je u trenutku objavljivanja Katičićeve Sintakse napunila četvrt stoljeća otkako su je se njeni osnivači odrekli. Stoga je Katičićeva Sintaksa doživjela i ozbiljnu kritiku od strane nekih hrvatskih sintaktičara.^[3][4][5] Osim zastarjele metode i brojnih pogrešaka, zamjeren mu je i stil pisanja neprimjeren znanstvenom djelu kao i korpus primjera, jer je uvrstio brojne koji su stari više stoljeća, a više se ne koriste. Ujedno su i prekobrojni primjeri rečenica najviše utjecali na opseg Sintakse.

Osim toga, Katičić se pojavljuje kao promotor purifikacije lingvističke terminologije u Hrvatskoj, čime, prema njegovim kritičarima, postiže još veću izoliranost domaće sredine od međunarodne akademske zajednice. Takva njegova nastojanja nailaze na otpor kod nekih kroatista, posebice Ive Pranjkovića i Snježane Kordić.^[6][7]

U kasnijoj fazi Katičić istupa u javnosti i kao stručnjak koji se zalaže za to da se u Hrvatskoj piše rastavljeno ʻne ću’,^[8] što je protivno^[9] praksi pisanja većine govornika hrvatskog jezika. Stoga mu je u nekim medijima predbačeno da je, uz podršku konzervativnih političkih krugova, doprinio destabiliziranju već ustaljene pravopisne prakse u Hrvatskoj.^[10]

Zagovornik je i teze da Hrvati i Srbi govore različitim jezicima, što mu zamjera Predrag Matvejević prisjećajući se da je nekada zastupao suprotan stav:

na 200-godišnjici Vuka, bili smo zajedno, na Sorbonni je tada profesor Katičić rekao ʻDa su ustaše još godinama pokušavale rascijepiti svojim inovacijama taj jezik, ne bi napravili dva jezika’. A kasnije je možda i on negdje pod pritiskom nekih ljudi koji nemaju nikakav svjetski renome slavista, koji su mali, sitni, provincijski profesori, zadojeni nacionalizmom iz prošlih stoljeća i koji ne čine čast hrvatskoj filologiji...^[11]

– promjena stava

O toj promjeni stava izriču kritiku i neki njemački lingvisti:

Tko, kao Katičić ovdje, pokušava svoj autoritet dobiven pomoću zasluga na drugim područjima koristiti za postizanje njemu poćudnih jezičnopolitičkih pogleda, isključuje naposljetku sam sebe iz stručnoznanstvenog diskursa. Instrumentaliziranje emocija [...] je ʻmoralna toljaga’ posebne vrste, koja južnu slavistiku njemačkog govornog područja treba zastrašiti kod ophođenja s nazivom ʻsrpskohrvatski jezik’. Tko poseže za takvim sredstvima, razotkriva i vlastitu sumnju u uvjerljivost svojih inače iznošenih argumenata za zasebnost hrvatskoga.^[2]

– inozemna kritika

Dubravko Škiljan također upućuje kritiku baveći se argumentacijom koju Katičić iznosi o jezičnom identitetu:

Katičićev model složenog jezičnog identiteta ne naglašava dovoljno razlike između tipoloških i genetskih kriterija s jedne strane i vrijednosnog određenja s druge strane. Prije svega, naime, prva su dva kriterija u osnovi rezultat lingvističke i racionalno zasnovane analize, dok treći proistječe iz djelomično iracionalnog stava govornika prema vlastitom jeziku.^[12]

– o argumentaciji

Katičić je privukao pozornost medija i izjavom da srpski jezik nije štokavski:

Katičić je dao veliki doprinos, ne doduše na području lingvistike, nego u proučavanju praslavenske mitologije. A prošle godine je u ʻVijencu’ izjavio da je hrvatski štokavski, a srpski da nije štokavski, što je izazvalo podsmijeh širom svijeta i dodatno srozalo ionako slab ugled kroatistike, a posebno Katičićeva opusa.^[13]

– komentar izjave

Katičićevu sklonost mitovima kritizira i Peter Kuzmič:

ja bih ipak inzistirao na traganju za istinom i ustrajao na tome da kao narod svoju povijest i vjeru ne temeljimo na mitovima i legendama nego na povijesno provjerljivim činjenicama.^[14]

– o neobjektivnosti

Publikacije

• Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (Zagreb, 1967.)
• A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics (Haag-Paris, 1970.)
• Jezikoslovni ogledi (Zagreb, 1971.)
• Stara indijska književnost (Zagreb, 1973.)
• The Ancient Languages of the Balkans, 1-2 (Haag-Pariz, 1976.)
• Sintaksa hrvatskoga književnog jezika (Zagreb, 1986., 2003.)
• Novi jezikoslovni ogledi (Zagreb, 1984.; 2. izdanje 1992.)
• Uz početke hrvatskih početaka (Split, 1993.)
• Na ishodištu (Zagreb, 1994.)
• Illyricum mithologicum (Zagreb, 1995.)
• Litterarum studia: Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja (Zagreb, 1998.)
• Na kroatističkim raskrižjima (Zagreb, 1999.)
• Boristenu u pohode (Zagreb, 2008.)
• Božanski boj: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (Zagreb, 2008.)
• Zeleni lug: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (Zagreb, 2010.)
• Gazdarica na vratima: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (Zagreb, 2011.)
• Hrvatski jezik, (Zagreb, 2013.)

Izvori

1. Hrvatska izvještajna novinska agencija (14. lipnja 2012). „Mora se stati na kraj korupciji u visokom obrazovanju”. Zagreb: Nacional. ISSN 1330-9048. Arhivirano iz originala na datum 2013-06-27. Pristupljeno 1. kolovoza 2014. 
2. Gröschel, Bernhard (2009) (njemački). Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik. Lincom Studies in Slavic Linguistics, Band 34. München: Lincom Europa. str. 323, 359. ISBN 978-3-929075-79-3. OCLC 428012015. 
3. Pranjković, Ivo (1988). „Nekoliko napomena o ʻSintaksi’ prof. Katičića”. Jezik (Zagreb) 36 (1-2): 5–8. ISSN 0021-6925. 
4. Kordić, Snježana (1992). „Relativna rečenica – gramatičke nedoumice”. u: Andrijašević, Marin; Vrhovac, Yvonne (ur.). Strani jezik u dodiru s materinskim. Zagreb: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. str. 151–152. OCLC 438850199. SSRN 3434566. CROSBI 447530. Pristupljeno 29. srpnja 2014. 
5. Raguž, Dragutin (1994). Odnosne rečenice s veznikom/relativom ʻšto’. Biblioteka Jezikoslovlje, knj. 7. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. str. 10, 43, 54, 67, 76–78. ISBN 953-1690-15-4. 
6. Pranjković, Ivo (1993). „Prikaz ili odgovor na prikaz”. Jezik (Zagreb) 41 (4): 125. ISSN 0021-6925. 
7. Kordić, Snježana (1995). Relativna rečenica. Znanstvena biblioteka Hrvatskog filološkog društva, knj. 25. Zagreb: Matica hrvatska i Hrvatsko filološko društvo. str. 318–321. ISBN 953-6050-04-8. OCLC 37606491. SSRN 3460911. CROSBI 426507. Pristupljeno 27. srpnja 2014. 
8. Ožegović, Nina (13. veljače 2007). „Neću protiv ne ću”. Zagreb: Nacional. ISSN 1330-9048. Arhivirano iz originala na datum 2012-11-26. Pristupljeno 5. kolovoza 2014. 
9. Kapović, Mate (27. travanja 2013). „Komentar na nacrt novog pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”. Zagreb: Lupiga. ISSN 1849-3831. Pristupljeno 29. srpnja 2014. 
10. Bačić, Mašenjka (23. travanja 2013). „Hrvatsko pravopisno sukoboslovlje”. Zagreb: H-alter. ISSN 1847-3784. Arhivirano iz originala na datum 2014-08-11. Pristupljeno 2. kolovoza 2014. 
11. Matvejević, Predrag (travanj-lipanj 2013). „Kozmopolit o jeziku”. Zagreb: Književna republika 11 (4-6). str. 97. ISSN 1334-1057. Pristupljeno 30. srpnja 2014. 
12. Škiljan, Dubravko (2002). Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati. Biblioteka Obrisi moderne. Zagreb: Golden marketing. str. 37. ISBN 953-212-111-0. OCLC 55754615. Pristupljeno 6. kolovoza 2014. 
13. Derk, Denis (10. prosinca 2011). „Narod može nazivati jezik kako god mu drago: razgovor sa Snježanom Kordić”. Zagreb: Večernji list. str. 61. ISSN 1333-9192. CROSBI 565691. Pristupljeno 28. srpnja 2014. 
14. Kuzmič, Peter (25. studenog 2020). „Hrvati pretjeruju u svojatanju svetog Jeronima”. Zagreb: Autograf. ISSN 1849-143X. Pristupljeno 16. srpnja 2022. 

Vanjske veze

• HAZU: Radoslav Katičić Arhivirano 2004-08-24 na Wayback Machine-u