Radničko narodno sveučilište Moša Pijade, Zagreb (skraćeno RANS Moša Pijade), bila je jedna od specijaliziranih institucija SFR Jugoslavije, u ulici Proleterskih brigada 68 (današnja Vukovarska) u Zagrebu, nazvana po narodnom herojuMoši Pijadi . Prvenstvena zadaća sveučilišta bila je obrazovanje odraslih i već zaposlenih radnika za rad na složenijim poslovima, ali i širenje znanja i opće kulture svog stanovništva koja je djelovala od 1950-ih do početka 1990-ih. Pored te osnovne djelatnosti, bavila se i izdavaštvom i svim vidovima umjetnosti (kazalište, film, književnost, poezija, muzika, ples), pa i politikom i filozofijom.
Historija nastanka
Narodne škole (Volksschule) zvane i Sirotinjske škole počele su nicati po njemačkim zemljama (Prusija - 1717.) da bi se u 19. vijeku
proširile i na Austro Ugarsku (1840). Taj val došao je i do Zagreba, tako da su tri tadašnja fakulteta; Filozofski, Pravni i Bogoslovni donijela odluku o održavanju predavanja otvorenih za javnost - 29. novembra1907. [1] iako je prvo predavanje - O postanku i padu osmanlijske sile, održao historičarFerdo Šišić tek u novembru 1912. [1]Sve do kraja Prvog svjetskog rata1918. predavanja otvorena za javnost u okviru Programa Narodnih sveučilišta održavana su glavnoj zgradi Pravnog fakulteta na Trgu maršala Tita, za relativno uski krug zainteresiranih građana (praktički dobro stojeći krug građana) i zapravo nisu bila ni nalik orginalnim Volksschule. Nakon rata od 1920. predavanja su održavana u dvorani Kemijskog zavoda na Marulićevom trgu. [1] Nakon što je donesen Zakon o narodnim školama 1929. došlo je i do otvoranja većeg broja takvih ustanova. [2]
Osnivanje Radničkog sveučilišta Moša Pijade
Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do pravog buma otvaranja Narodnih sveučilišta, tako da je praktički svaki tadašnji zagrebački rajon imao svoju zgradu Narodnog sveučilišta, a dotadašnjem glavnom sveučilištu pri univerzitetu je promjenjeno ime u Centralno narodno sveučilšte, te je ono došlo pod direktni nadzor tadašnjeg republičkog ministra prosvjete koji je propisao i nova pravila o radu. Od tad su te ustanove doista postale dostupne najširem sloju stanovništva, a u njihove odbore ušli su pored profesora i nastavnika i predstavnici javnih radnika, radničkih sindikata i samih učenika. Predavanja su, pored univerzitetskih i srednjoškolskih nastavnika, mogli održavati i drugi kvalificirani stručnjaci pa čak i dobro osposobljeni polaznici[1], - jer je najurgentniji zadatak bio opismeniti stanovništvo (još krajem 19. vijeka u Hrvatskoj je bilo 77,9% nepismenog odraslog stanovništva [2]) to se kasnije (1990-ih) tumačilo željom tadašnjih komunista da na taj način omoguće pristup svojim aktivistima u te odbore radi ideološkog djelovanja. [1]
Radničko sveučilište Moša Pijade vremenom je izraslo u vrlo složenu ustanovu, sa brojnim organizacijskim jedinicima (kasnijim OOUR-ima[3]) razvilo je veliku izdavačku djelatnost, između ostalog izdavalo je i časopis15 dana od 1957. [4] u njemu su se održavale brojne priredbe i manifestacije; između ostalog Muzički biennale. [5].
Vremenom su se od početnog cilja za opismenjavanjem i doškolovavanjem, razvili brojni specijalizirani tečajevi, od priprema za polaganje vozačkog ispita do prvih upoznavanja sa kompjutorima pa sve do fakultetskih programa - Viša škola za organizaciju rada, koja je danas postala Visoka poslovna škola Zagreb. Moša kako su je zagrepčani zvali postala je zaista živo okupljalište najrazličitijih slojeva građanstva, od najobičnijih radnika koji su se uhvatili programa opismenjavanja (ili željeli završiti gimnaziju) do visokih intelektulaca koji su dolazili u kasne večernje sate na program u Filmskom klubu ili kasnije na predstave KPGT-a. Isto tako su se vremenom programi sve više komercijalizirali (jedno vrijeme u Moši je djelovao i disko klub), i sve više padali na teret polaznika, jer se tražilo da Moša sama sve više pokrije svoje troškove. Raskorak između želja i stvarnih mogućnosti društva, postajao je sve očitiji kasnih 1980-ih kad se Moša počela osipati i fizički raspadati. Od 1990-ih nastupa doba velike reorganizacije, koja se nije ogledala samo u promjeni naziva, jer se otad zove - Pučko otvoreno učilište (po starom), već i odnosu vlasti i društvene elite prema toj instituciji i besplatnom školovanju (danas praktički svi programi koštaju). [6]
Ono što je pravi paradoks, da su mnogi pripadnici te društvene elite, koja je tako lako odlučila da se stane na kraj - Moši i politici znanja za sve, nekad i sami bili polaznici nekog od programa Moše i tako se utrpali u krug društvene elite.
Izgradnja nove zgrade Radničkog sveučilišta
Sredinom 1950-ih odlučeno je da se nova zgrada za tadašnje Centralno narodno sveučilište izgradi na novom bulevaru Ulici proleterskih brigada u Zagrebu (današnja Ulica grada Vukovara), najzamašnijeg urbanističkog pothvata u Hrvatskoj toga doba. Nova zgrada morala je zadovoljiti potrebe za oko oko 340 nastavnika i nekoliko hiljada polaznika, koji su na brojnim tečajevima stjecali raznovrsna stručna znanja, pored tog predviđene su i dvije dvorane za kulturno umjetničke programe i filmske projekcije. [7]
Ispred zgrade postavljen je spomenik Moši Pijadi, rad Antuna Augustinčića koji je 1993. premješten na današnju lokaciju na Bukovačku cestu 55 ispred Doma zaklade Lavoslava Schwarza. [9]
