Pokušaj državnog udara u Venezueli iz 2002. godine bio je neuspjeli puč koji se odvio 11. travnja 2002. godine, a tokom kojega je venezuelanski predsjednik Hugo Chávez na 47 sati svrgnut s vlasti, prije nego je ponovo preuzeo funkciju na koju je izabran. Izabran 2000. godine, Chávez se na vlast vratio uz pomoć lojalista unutar vojske i siromašnih slojeva venezuelanskog stanovništva, koji su u njemu vidjeli spasitelja.[1]
Kriza je započela 9. travnja, kada je nacionalna sindikalna središnjica, CTV, pozvala na opći štrajk. Najavljeni štrajk bio je reakcija na Chávezovo imenovanje političkih saveznika na ključne pozicije unutar venezuelanske nacionalne naftne kompanije, PDVSA.[2] Samo dva dana kasnije, gotovo milijun Venezuelanaca je pokrenulo marš u Caracasu kao znak protesta protiv Cháveza.[3] U jednom trenutku, vođe opozicije su preusmjerile prosvjednike prema predsjedničkoj palači Miraflores, gdje su vladini pobornici (čavisti) i Bolivarski krugovi održavali vlastiti skup. Po dolasku opozicije, dvije strane su se sukobile. Ubrzo je došlo i do pucnjave, a do kraja večeri je na obje strane bilo 19 mrtvih. Nedugo zatim, vojska se sastala u palači Miraflores i zahtijevala od Cháveza da podnese ostavku. Kada je ovaj odbio dati ostavku, vojska ga je uhapsila;[4][5][6] Chávez je zatražio azil na Kubi, što mu je odbijeno, te mu je naređeno da se pojavi pred venezuelanskim sudovima.
Pedro Carmona, predsjednik Fedecámarasa, postao je vršitelj dužnosti predsjednika. Tokom njegova kratkotrajnog mandata, Narodna skupština i Vrhovni sud su raspušteni, a kontroverzni Ustav iz 1999. godine je proglašen ništetnim.[7] Međutim, do 13. travnja, puč je bio na rubu propasti jer su Carmonini pokušaji da u potpunosti poništi sve Chávezove odluke izazvali bijes javnosti i dijela vojske,[8] a došlo je i do toga da je dio Chávezovih protivnika odbio podržati Carmonu.[9][10] Kada se počela širiti vijest da Chávez formalno nije podnio ostavku, kako je ranije objavljeno, došlo je do ustanka siromašnog dijela stanovništva, koji se ubrzo našao pred predsjedničkom palačom.[11] U Caracasu, čavisti su preuzeli televiziju i javno zahtijevali njegov povratak. Carmona je ubrzo podnio ostavku i pobjegao u egzil, dok je čavistička Predsjednička garda vratila kontrolu nad palačom bez ispaljenog metka; Carmonina vlada je svrgnuta, a Chávez je vraćen na vlast. Ovim činom, puč je i službeno propao.
Puč je navodno planiran neko vrijeme i to od strane skupina (poslovni lobiji, privatni mediji i katoličke organizacije) koje su smatrale kako nova vlast postaje nedemokratska. Uz to, Chávezova podrška je u tom periodu s visokih 80% pala na samo 30%. Nezadovoljstvo predsjednikom vladalo je i u vojsci, mahom zbog njegovog agresivnog ponašanja te savezništava s Kubom i paravojnim jedinicama, a sve je kulminiralo novim zahtjevima za njegovom ostavkom. Iako je Chávez inicijalno odbio teorije da su Sjedinjene Države organizirale puč kako bi ga uklonile s vlasti,[12][13] kasnije su čavisti i on okrivili upravi njih za upletenost u puču. Privatni mediji su optuženi za neobjektivno izvještavanja, mada upletenost njihovih vlasnika u puču nikada nije dokazana.[14]